Željezno doba

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Prapovijest
Kameno doba Paleolitik
Mezolitik
Neolitik
Metalno doba Bakreno doba
Brončano doba
Željezno doba

Željezno doba je završno prapovijesno razdoblje koje se nastavlja na brončano doba. U Europi uglavnom traje tijekom I. tisućljeća pr. Kr. U njemu su se za izradbu oružja, oruđa i drugih predmeta koristili željezom. U Egiptu i na Bliskom istoku tragovi uporabe željeza datiraju iz 4. tisućljeća pr. Kr. (meteoritsko željezo koje nije zahtjevalo taljenje na visokim temperaturama, što za željezo iznosi 1.538 °C)[1], a do opće uporabe željeza dolazi tek oko 1300 pr. Kr. u Europu prodire u 11. stoljeću pr. Kr., i to s egejskoga područja i Podunavljem. Tehnologija proizvodnje željeza u srednjoj Europi razvila se 11.–8. stoljeća pr. Kr., no početak željeznodobnoga razdoblja u pojedinim je područjima različit i ovisi o mjesnim uvjetima i o vanjskim utjecajima. U to doba povećava se broj stanovnika, oblikuju se trgovački putovi i veze, nastaju etničke i etničko-plemenske zajednice, društveno raslojavanje kojim se izdvojio bogati sloj, nastanjen u kneževskim utvrđenim središtima, prepoznatljiv po grobnicama s prestižnim prilozima grčkoga, etrurskoga i italskoga podrijetla. Razdoblje starijega željeznoga doba na području srednje i zapadne Europe, nazvano halštatskom kulturom (prema Hallstattu u Gornjoj Austriji), traje do oko 450. pr. Kr., a mlađe željezno doba ili latenska kultura (prema La Tèneu u Švicarskoj) razvija se u drugoj polovici 1. tisućljeća pr. Kr.[2]

Željezno doba[uredi VE | uredi]

Pregled halštatske i latenske kulture:

██ Jezgra halštatske kulture (800. pr. Kr.)

██ Rasprostranjenost halštatske kulture (do 450. pr. Kr.)

██ Jezgra latenske kulture (450. pr. Kr.)

██ Rasprostranjenost latenske kulture (do poč. I. st. po Kr.)

Željezno doba, posljednje tehnološko i kulturno razdoblje prapovijesti, obilježeno je razvojem metalurgije željeza i njegovom širokom uporabom u proizvodnji oruđa, oružja pa i nakita. U povijesti civilizacije željezo se javilo relativno kasno jer je za njegovo dobivanje potrebna visoka temperatura, za razliku od bakra. Iako su se željezni predmeti sporadično pojavili kao dragocjenost već u III. tisućljeću pr. Kr. u Anatoliji (Alaca Hüyuk, Tel Asmar), na Indijskom potkontinentu, Levantu i u Egiptu, oni su bili izrađeni uglavnom od meteoritskoga željeza, a stvarni početak željeznoga doba povezuje se s iskorištavanjem i uporabom željezne rude (hematit, limonit, magnetit, pirit, siderit) i razlikuje se u pojedinim dijelovima svijeta, ovisno o lokalnim uvjetima i vanjskim utjecajima. Najranija sustavna proizvodnja i uporaba željeznih predmeta počela je u Anatoliji i kavkaskom području oko 1200. pr. Kr., ali se vjerojatno istodobno i neovisno razvijala i u zapadnoj Africi. Početkom prvoga tisućljeća željezno doba širilo se iz egejskoga područja diljem jugoistočne Europe i dalje Podunavljem, a njegovi početci u srednjoj i zapadnoj Europi vezani su uz IX. i VIII. st. pr. Kr.[3]

U sredozemnim područjima željezno doba završilo je s povijesnim razvojem helenizma i rimskim osvajanjima, u Indiji s pojavom budizma i jinizma, dok je u sjevernoj Europi trajalo do ranoga srednjeg vijeka. Iako je stočarstvo i dalje bilo vodeća privredna grana, veća i raznovrsnija eksploatacija rudnih bogatstava poticala je razvoj prerađivačkih središta, obrta i trgovine, što je dovelo i do pojačanih populacijskih kretanja na širem prostoru, a sve veće količine efikasnog oružja i do sve učestalijih nemira i sukoba. Starije željezno doba u Europi bilo je odraz i otvaranja panonsko-karpatskoga prostora prema istoku, odakle su prodirali konjanički narodi donoseći nove tehnologije i nov način ratovanja (ratnik-konjanik) te poticali preobrazbu kasnih brončanodobnih kultura u nove zajednice s drukčijim gospodarskim, društvenim i duhovnim shvaćanjima.To je bilo razdoblje stabilizacije i oblikovanja različitih etničkih skupina i jasnijeg uobličavanja plemenskih zajednica, ali i značajnoga društvenog raslojavanja kojim se izdvojio bogati sloj nastanjen u utvrđenim kneževskim središtima (Heuneburg), prepoznatljiv i po grobnicama s prestižnim prilozima grčkog ili etrurskoga podrijetla (Vix, Hochdorf). U arheološkoj znanosti od kraja XIX. st. željezno doba dijeli se na starije i mlađe. Starije ili halštatsko (prema nalazištu Hallstatt kraj Salzburga u Austriji) u srednjoj i zapadnoj Europi trajalo je približno od 800. do 450. pr. Kr., a mlađe ili latensko (prema nalazištu La Tène na Neuchâtelskom jezeru u Švicarskoj) od 450. pr. Kr. pa do poč. I. st.[3]

U hrvatskim je krajevima željezno doba počelo u različito vrijeme – u Istri u XI. st. pr. Kr., u Lici tijekom X. st. pr. Kr., a u sjevernoj Hrvatskoj, slično kao u zapadnoj i srednjoj Europi, oko 800. pr. Kr. Dio današnjega hrvatskog područja našao se u susjedstvu visokih sredozemnih civilizacija (grčka, etrurska, italska), koje su ostavile i prve pisane podatke o životu u našim krajevima. Stoga se nositelje halštatskih kultura može i etnički odrediti kao Histre, Japode, Liburne, Delmate ili Panonce. Zahvaljujući živim vezama sa sredozemnim kulturama kasnohalštatska civilizacija zapadne i srednje Europe tijekom V. st. pr. Kr. preobrazila se u latensku kulturu mlađega željeznog doba, a njezini glavni promicatelji bili su Kelti. Potkraj IV. st. pr. Kr. neka su keltska plemena (Taurisci, Skordisci) naseljavala i pojedine dijelove srednje Hrvatske i Slavonije. Tijekom III. do I. st. pr. Kr. latenska keltska kultura djelovala je i na autohtone kulture Japoda, Liburna i Delmata iako su posljednje dvije već od IV. st. pr. Kr. bile podložne izrazitoj helenizaciji.[3]

Regionalne odlike[uredi VE | uredi]

Johann Georg Ramsauer (1795.-1874.), željezni mačevi pronađeni u Hallstattu.

Rane kulture željenog doba u Europi su obradu željeza naučile od naroda s Pontskih (Kaspijskih) stepa i Kavkaza, a prve su Kobanska kultura i Novočerska kltura iz oko 900. do 800. pr. Kr. koje su karakteristične po sahranjivanju elite u kurgane. Njihova kultura je navodnom selidbom Tračana i Kimerijaca na zapad udarile temelje halštatskoj C kulturi. Četiri njihove grane razvile su se u znamenite skupine povijesnih naroda: Kelti na zapadu, Slaveni na sjeveroistoku, Italci na jugu i Iliri na jugoistoku (glasinačka kultura). Izvan tog prstena, na sjeveru živjeli su rani Germani i Baltički narodi na obalama Baltičkog mora, dok su se na jugoistoku nalazili Tračani, Dačani i Grci.

Uz te kulture, u današnjoj Ukrajini, Skiti su proširili obradu željeza još od 7. st. prije Kr. Većina predmeta skitske umjetnosti iz 5. i 4. st. pr. Kr. pronađeni su u Nikopolu (Kamensko Gorodišče), za koje se smatra da je bilo metalurško središte drevne Skitije.[4][5]

U središnjoj Europi, željezno doba je podijeljeno u dvije faze u kojima dominiraju Kelti: rana željezna halštatska kultura (prema mjestu u Austriji, Hallsttatu, HaC i D, 800.450. pr. Kr.) i kasna željezna latenska kultura (prema mjestu u Švicarskoj, La Tène) koja traje od 450. pr,. Kr. do rimskih osvajanja.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Italije
U Italiji željezno doba započinje s vilanovskom kulturom (Toskana), premda je ova kultura pretežito bila brončana, te pravo željezno doba započinje s pojavom Etruščana. Etruščanska civilizacija je cvala sve do rimskih osvajanja i nestala je njihovim osvajanjem posljednjeg etruščanskog grada Velzna 265. pr. Kr.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Velike Britanije
Na Britanskim otocima, željezno doba traje od 800. pr. Kr.[6] do rimskog osvajanja, te sve do 5. stoljeća u onim dijelovima koje nije osvojio Rim. Građevine iz ovog razdoblja su impresivne, poput tornjeva (broch) i citadela (dun) na sjeveru Škotske i bezbrojnih utvrda na otocima.

U sjevernoj Europi, prije svega sjevernoj Njemačkoj i Danskoj, vladala je Jastorf kultura, dok je u južnoj Skandinaviji dominirala veoma slična Gregan kultura. Rano skandinavsko željezno doba ovisilo je o nečistom željezu iz tresetišta koje se skupljalo već prije 3000 godina. Metalurgija i azbestna keramika je postojala od ranog doba jer su Skandinavci znali postići visoke temperature, a obrađivali su većinom željezo iz crnog pijeska (iz crvenice) s velikim postotkom fosfora. Ova rudača je ponekad pronađena uz željezne sjekire i mistične azbestne posude kulture Ananjino.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Rehren T. i dr., 5,000 years old Egyptian iron beads made from hammered meteoritic iron, Journal of Archaeological Science 2013.(engl.) Pristupljeno 26. listopada 2016.
  2. Istarska enciklopedija (LZMK) - željezno doba
  3. 3,0 3,1 3,2 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - željezno doba
  4. "Железный век", 3. izdanje, online: [1]
  5. D. Christian, A History of Russia, Central Asia and Mongolia, Blackwell Publishing, 1998, str. 141. online
  6. C. Haselgrove i R. Pope, (2007), 'Characterising the Earlier Iron Age', The Earlier Iron Age in Britain and the Near Continent, Oxbow, Oxford.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Željezno doba

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]