Žrtve Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija

Kao jedan od rijetkih nazočnih posljedaka postojanja NDH je licitiranje brojem žrtava i njihovom nacionalnom pripadnošću. Ukratko: do sloma SFRJ 1991. zločini koje su počinile postrojbe NDH bijahu napuhivani, dok zločini partizana nisu nikada priznati. Nestankom Jugoslavije u Hrvatskoj, te među hrvatskim krugovima u svijetu, počelo se javno govoriti o zločinima komunista. Za njih nikada nije nitko odgovarao. Na srpskoj strani se, uz manje izuzetke, vodi i dalje velikosrpska ideologizacija broja srpskih i drugih - napose židovskih - žrtava NDH, u klasičnoj tradiciji «gigantizacije» brojaka preko svake pameti.

Glede inozemstva, uglavnom je postignut konsenzus (valjda je jedan od rijetkih izuzetaka centar Simona Wiesenthala) o tom da su brojke do kojih su došli hrvatski stručnjak u UN Vladimir Žerjavić i srpski emigrantski demograf Bogoljub Kočović, u najvećoj mjeri točne i odgovaraju stvarnosti. Nažalost, zbog politizacije cijeloga pitanja koje je smjeralo na «međunarodnu publiku», poveznice na dva opsežnija Žerjavićeva teksta na svemreži dostupne su samo na engleskom jeziku- dane su na popisu vanjskih poveznica.

No, sumarno bi se moglo reći da je broj stradalih po nacionalnoj pripadnosti, ubijenih ili umrlih od zaraznih bolesti i maltretiranja kako u zemlji, tako i u inozemstvu, od strane njemačke, mađarske i talijanske vojske, ustaša,domobrana i četnika, partizana, te raznih lokalnih milicija (ponajviše muslimanskih i srpskih) sljedeći: u Hrvatskoj (uključivo sa stanovištvom koje je stradalo drugdje) poginulo je 130.000 Srba, 105.000 Hrvata, 15.000 Roma i 10.000 Židova, a u BH oko 164.000 Srba, 75.000 Bošnjaka-muslimana, 64.000 Hrvata i 9.000 Židova (za ostale podatke pogledati na vanjsku poveznicu o Žerjavićevim procjenama manipulacijaArhivirana inačica izvorne stranice od 5. srpnja 2016. (Wayback Machine).

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Hrvatska[uredi | uredi kôd]