37. domobranska pukovnija

Izvor: Wikipedija
37. domobranska pješačka pukovnija Gruž
k.k. Landwehr Infanterieregiment „Gravosa“ Nr. 37
37. dom. puk. za pale vojnike.png
Dobrotvorna medalja za pripadnike postrojbe
Aktivna 1906.1918.
Država Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Cislajtanija
Coat of arms of Dalmatia.svg Kraljevina Dalmacija
Odanost Wappen Habsburg-Lothringen Schild.svg Habsburška kuća
Centralne sile
Grana War flag of Austria-Hungary (1918).svg Austro-ugarska vojska
Vrsta carsko-kraljevsko domobranstvo
Uloga pješaci
planinsko ratovanje
Veličina pukovnija
Sjedište Gruž
Boje Lightgreenoxide.jpg grasgrünen
Sudjelovanje u borbama Zauzimanje BiH 1878.[1]
Prvi svjetski rat
Balkansko bojište
Talijansko bojište
Sočanske ofenzive
Oslobađanje Međimurja
Zapovjednici
Istaknuti
zapovjednici
puk. Franz Grossmann[2]

37. domobranska pješačka pukovnija Gruž (k.k. Landwehr Infanterieregiment „Gravosa“ Nr. 37) bila je postrojba u sastavu carskog i kraljevskog domobranstva Austro-ugarske vojske na području vojnog okruga Herceg Novi. Stožer pukovnije bio je u Gružu (Dubrovnik).

Povijest[uredi | uredi kôd]

Osnovana je 1906. godine zbog povećanja i reorganizacije carsko-kraljevskog domobranstva.[3] Od osnivanja do 1911. dvije bojne i zapovjedništvo bilo je u Dubrovniku, dok je treća bojna bila smještena u Đenovićima. Ta bojna je 1911. premještena u Kotor. 37. gruška dom. pukovnija, zajedno s 23. dom. zadarskom te pukovnijama iz Tirola i Koruške, bila je posebno obučena za planinsko ratovanje.[4] Nosili su "sportski kroj" odora, pogodan za penjanje i kretanje kroz gorje. Okovane čizme, snježne naočale, oprema za penjanje i posebni kaputi bili su sastavni dio njihove opreme.[4]

Prvi svjetski rat[uredi | uredi kôd]

Izbijanjem Prvog svjetskog rata postrojba se šalje u BiH prema Srbiji u sklopu 4. gorske brigade, 18. pj. divizije i XVI. zbora.[5] Od kraja 1914. do svibnja 1915. bila je stacionirana u Vlasenici. U listopadu 1915. upućeni su na talijansko bojište te borave u Gorici.[6] 22. studenoga 1915. na području Osiavije pukovnija je zajedno s kranjskom 17. domobranskom i zadarskom 23. domobranskom odbacila talijanske snage i ponovo zauzela izgubljene položaje, te je spomenuta u službenom izvješću vrhovnog zapovjedništva.[7]

Zajedno s domobranskom pukovnijom 23. zadarskom i 22. pješačkom čini jezgru 58. pješačke divizije, koja se zbog toga često u literaturi naziva "Dalmatinska", čije brdske (Gebirgs) brigade (4. i 5.), pod zapovjedištvom generala Erwina Freiherr Zeidlera čine glavnu okosnicu Goričke obrane.

Po završetku Treće sočanske bitke zapovjednik Jugozapadnog bojišta general pukovnik nadvojvoda Eugen uputio je pohvalu za iskazanu hrabrost svih dalmatinskih postrojba (23. domobranska, 37. domobranska te 22 pješačka) iz sastava XVI. korpusa

„Među herojima treće bitke na Soči moraju u prvom redu biti spomenuti sinovi Dalmacije. Oni su svojom primjernom hrabrošću ponovo dokazali da spadaju među moje najbolje vojnike. Stoga molim Vašu ekscelenciju da to proglasi u cijeloj zemlji i stanovništvu Dalmacije i izrazi moju zahvalnost za odanost caru i državi, kojom njegovi sinovi tako sjajno djeluju na bojnom polju.“ General pukovnik nadvojvoda Eugen

Pukovnija se borila na Soči.[8] Tijekom šeste sočanske ofenzive, tri satnije III. bojne 37. dubrovačke pukovnije su se predale i time omogućile Talijanima zauzimanje Sabotina u svega 40 minuta 6. kolovoza 1916.[9] Prilikom pokušaja deblokade III. bojne, uništena je cijela II. bojna 22. Dalmatinske, koja na juriš pokušala osvojiti izgubljene položaje na Sabotinu. Druga bojna pukovnije prilikom 6. ofenzive bila je zadnja austro-ugarska postrojba koja se povukla s desne obale Soče kod Solkana.[10]

Kako je u svibnju 1917. car Karlo I. odlučio u počast hrabrog držanja preimenovati cijelo carsko-kraljevsko domobranstvo iz Landwehr u Schützen (strijelci), postrojba je preimenovana u 37. streljačku pukovniju Gruž (37 Schützen-Regimenter Gravosa).[11] Prilikom 11. sočanske bitke, 27. kolovoza 1917. pukovnija je odbila žestoke napade Talijana na svoje položaje istočno od Auzze.[12]

Sastav[uredi | uredi kôd]

Hrvati i Srbi 82 %, ostali 18 %.[13]

Zapovjednici[uredi | uredi kôd]

  • 1907. – 1911. – puk. Karl Walter
  • 1912. – puk. Josef Haberditz
  • 1912. – 1914. – puk. Franz Grossmann


Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. T. Oršolić, Sudjelovanje dalmatinskih postrojbi u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 42/2000, str. 287-308.
  2. INFANTERIEREGIMENTER der ö.u. Armee im Mai 1914
  3. Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
  4. a b Jung, Peter: The Austro-Hungarian Forces in World War I (1): 1914-16, Osprey Publishing, 2003, str. 23.[neaktivna poveznica]
  5. austrianphilately.com
  6. 4. GbBrig
  7. Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Mitrovica bedroht Wien, 22. November 1915
  8. Isonzofront.com - Austro-Hungarian Regiments[neaktivna poveznica]
  9. Marko Simić: Po sledeh soške fronte (Ljubljana, 1996), str. 118.
  10. Marko Simić: Po sledeh soške fronte (Ljubljana, 1996), str. 124.
  11. The austro-hungarian army 1914-18 for collectors of its postal items by John Dixon-Nuttall, Chapter 4: The Army in the Field
  12. Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Neue Angriffe der Italiener abgeschlagen Wien, 27. August 1917
  13. Landwehr-Infanterie-Regimenter as at July 1914. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. veljače 2012. Pristupljeno 28. srpnja 2014. journal zahtijeva |journal= (pomoć)