Ahmadou Kourouma
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
| Ahmadou Kourouma | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 24. studenog 1927.
Boundiali, Obala Bjelokosti |
| Smrt | 11. prosinca 2003.
Lyon, Francuska |
| Zanimanje | pisac |
| Portal o životopisima | |
Ahmadou Kourouma (Boundiali, 24. studenoga 1927. – Lyon, 11. prosinca 2003.) francuski je pisac iz Obale Bjelokosti.
Ahmadou Kourouma rodio se 1927. u gradiću Boundiali u Obali Bjelokosti. Po završetku školovanja u Bamakou, Kourouma se 1950. uključuje u francusku vojsku koja je ratovala u Indokini. Godine 1954. započinje studij matematike u Lyonu gdje upoznaje svoju buduću ženu. Kada je Obala Bjelokosti proglasila nezavisnost 1960. godine, vraća se u svoju rodnu zemlju, no protiveći se politici predsjednika Félixa Houphouëta-Boignyja, Kourouma završava u zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora započinje život u egzilu živeći u Alžiru (1964. – 1969.), Kamerunu (1974. – 1984.) te Togou (1984. – 1994.). Nakon izbijanja građanskog rata u Obali Bjelokosti 2002. godine, Kourouma se zalaže za mir u svojoj zemlji sve do svoje smrti u prosincu 2003. godine.
Svoj prvi roman, Sunca nezavisnosti, objavljuje 1968. godine, a dvadeset godina kasnije uslijedio je i roman Monnè, uvrede i prkos. Godine 1994. objavljuje U iščekivanju glasova divljih životinja, a 2000. Alah nije obvezan za što dobiva Prix Renaudot te Prix Goncourt des lycéens. Njegov posljednji roman, Kada odbijamo kažemo ne, objavljen je postumno 2004. godine. Uz ove romane, Kourouma je napisao i nekoliko knjiga za djecu te jedno dramsko djelo.
 |
Ovaj je članak potrebno napisati enciklopedijskim stilom. (Rasprava) Enciklopedijski članci pišu se sažeto, nekićenim i neutralnim jezikom. |
Život[uredi | uredi kôd]
Ahmadou Kourouma rođen je 24. studenog 1927. u gradiću Boundiali na sjeveru Obale Bjelokosti. Kouroumina obitelj uživala je visok status među pripadnicima Mandinka naroda. Njegova pripadnost ovom narodu vidljiva je i u korijenu njegova imena koji označava ratnika. Njegov otac pripadao je koloniziranoj eliti jer je radio kao bolničar. Kao što se pisac prisjeća, visoki status njegova oca omogućavao mu je da na raspolaganju ima domoroce koji su bili prisiljeni na rad. Njegov stric lovac bio je pak na vrhu tradicionalne društvene ljestvice, ali je uostalom radio i u administrativnom uredu. Od svoje sedme godine, Kourouma počinje živjeti sa stricem kako bi mogao pohađati školu. Nakon završene osnovne škole, 1947. Kourouma odlazi u Bamako kako bi studirao matematiku, no zbog optužbi da je bio predvodnik studentskog prosvjeda za nezavisnost, Kourouma napušta Mali te se svojevoljno pridružuje vojsci u Indokini gdje ratuje u francuskim redovima od 1950. do 1954.[1] Nakon ratnih iskustava odlazi u Francusku kako bi se doškolovao za statističara u području osiguranja. U Lyonu završava studij te upoznaje svoju buduću ženu Christiane, Francuskinju s kojom će imati dvoje djece, Sophie i Juliena. Godine 1960. vraća se u rodnu zemlju koja je proglasila nezavisnost, no ubrzo ga zabrinjava vladarski režim predsjednika Félixa Houphouëta-Boignyja. Njegove sumnje su se pokazale ispravnima jer je na poticaj vlade Kourouma zatvoren 1963. godine pod izlikom da se urotio protiv naroda i zemlje. No, zahvaljujući braku s Francuskinjom, Kourouma uspijeva izbjeći dugotrajnije zatočenje, no uskraćeno mu je pravo na rad te seli u Alžir gdje ostaje od 1964. do 1969. godine. Njegov prvi roman na kojem je radio tijekom boravka u Obali Bjelokosti objavljen je 1968. u Montrealu. Godine 1970. vraća se u Obalu Bjelokosti i 4 godine kasnije piše dramski komad Pripovjedač istine koji se učinio i suviše revolucionarnim tadašnjem predsjedniku te šalje njegova pisca u Kamerun gdje mu je osigurao radno mjesto u Internacionalnom institutu za osiguranje. Kourouma u Kamerunu provodi deset godina te se zatim seli u Togo gdje piše Monnè, uvrede i prkos. Književnik ubrzava svoj ritam pisanja nakon odlaska u mirovinu te 1998. objavljuje svoj treći roman U iščekivanju glasova divljih životinja, a već 2000. uslijedio je njegov četvrti uradak Alah nije obvezan. Međutim, 18. rujna 2002. godine u Obali Bjelokosti započinje građanski rat potaknut krizom identiteta njezinih stanovnika te Kourouma obrađuje ovu tematiku u svojem posljednjem romanu, Kada odbijamo kažemo ne, objavljenom postumno.[2]
Kourouma, umjetnik[uredi | uredi kôd]
Odlučan u nastojanju da kritički progovori o izdaji vrijednosti nakon postizanja nezavisnosti, Kourouma odlučuje izraziti svoje nezadovoljstvo u pisanom obliku. Iskustva u raznim zemljama te događaji u njegovom životu ostavili su znatan utisak na pisca te su vidljivi i u njegovim djelima. Karakteristika Kouroumina stvaralaštva je i duboka povezanost s kulturom i običajima svojega naroda, pa čak i s jezikom koji se miješa s francuskim te daje poseban i jedinstven izraz. Međutim, Kourouma ostaje atipična pojava u literarnom svijetu jer ga nijedan dio njegova obrazovanja nije usmjerio ka ovoj vrsti zanimanja. Potaknut svojim iskustvom u zatvoru, Kourouma piše Sunca nezavisnosti u kojima na satiričan način prikazuje razočaranje nad postignutom nezavisnošću. Objava ovoga romana naišla je na brojne prepreke zbog svojeg neobičnog jezika te je roman prvotno objavljen u Kanadi. Zbog velikog uspjeha, objavljuje se uskoro i na francuskom te ubrzo postaje klasik. Svoj sljedeći roman, Monnè, uvrede i prkos, Kourouma objavljuje tek za dvadeset godina te u njemu tematizira čitavo stoljeće obilježeno kolonijalnom vlašću. Godine 1998. objavljuje U iščekivanju glasova divljih životinja gdje osuđuje afričke diktatore, a 2000. Alah nije obvezan u kojem progovara o građanskim ratovima te unovačenoj djeci. Za ovaj roman dobiva Prix Renaudot i Prix Goncourt des lycéens. Kourouma je autor dramskog komada Pripovjedač istine te nekoliko knjiga za djecu. U svojem posljednjem romanu, Kada odbijamo kažemo ne, nastavlja se na tematiku iz prethodnoga te proširuje tematiku građanskoga rata koja je zadesila i njegovu zemlju. Zahvaljujući svojem književnom uspjehu te jedinstvenom jezičnom izrazu, Kourouma je danas prepoznat kao jedan od najznačajnijih afričkih autora na francuskom jeziku.[2]
Kourouma, političar[uredi | uredi kôd]
Ahmadou Kourouma nije bio neophodna figura u politici svoje zemlje, no njegovo djelo i postupci bili su uvelike potaknuti političkim događanjima. Književnikov politički angažman započeo je u ranoj dobi kada je sudjelovao u studentskom prosvjedu za nezavisnost u Maliju nakon čega se pridružuje vojnim redovima u Indokini. Na ovu odluku ponajviše je utjecao Bernard Dadié, najpoznatiji pisac u zemlji u tom periodu, koji mu je savjetovao da se vojno osposobi za antikolonijalistički rat kojeg je smatrao neminovnim. Kourouma se vraća u rodnu zemlju tek 1960. no odbivši podršku vlasti završava u zatvoru na nekoliko tjedana.[1] Nakon izlaska iz zatvora provodi naredna tri desetljeća u egzilu gdje i piše svoje romane. Međutim, vrativši se u rodnu zemlju zatiče napetu situaciju koja 2002. eskalira u građanski rat. Kourouma se zalaže za prihvaćanje različitosti te mir u zemlji. U narednih nekoliko mjeseci, Kourouma je česta meta medijskih napada koji ga prikazuju kao simpatizera pobunjenika sa sjevera zemlje, no Kourouma se učlanjuje u grupe kojima želi istaknuti svoj pacifistički nazor. Njegov odgovor na provokacije i krizu u zemlji je roman Kada odbijamo kažemo ne koji izlazi postumno. Njegov politički nazor vidljiv je i u drugim romanima, pa je tako roman Sunca nezavisnosti bio prvi roman u kojem je Kourouma isticao moralnu odgovornost Afrike po pitanju vlastite nesreće. Pisac ovdje daje kritičan prikaz vladajućih struktura u periodu nakon dekolonizacije zemlje. U romanu Monnè, uvrede i prkos nadograđuje kritiku kolonizacije te prikazuje interkulturalne sukobe u Africi, dok u romanu U iščekivanju glasova divljih životinja osuđuje afričke diktatore. Između ostalih državnih poglavara, u ovom romanu lako možemo prepoznati vođu države Togo Gnassingbé Eyadema. Alah nije obvezan nastavlja se na tematiku plemenskih sukoba u Africi te opisuje djecu vojnike. U svojem posljednjem romanu ponovno unosi lik djeteta vojnika koji se vraća u Obalu Bjelokosti te proživljava ratnu situaciju. Nažalost, pisac umire prije nego što je mogao dovršiti knjigu i svjedočiti završetku sukoba u svojoj zemlji.[2]
Cjelokupno djelo[2][uredi | uredi kôd]
Drama[uredi | uredi kôd]
- Tougnantigui ili Pripovjedač istine (Tougnantigui ou le Diseur de vérité)
Romani[uredi | uredi kôd]
- Sunca nezavisnosti (Les Soleils des indépendances)
- Monnè, uvrede i prkos (Monnè, outrages et défis)
- U iščekivanju glasova divljih životinja (En attendant le vote des bêtes sauvages)
- Alah nije obvezan (Allah n’est pas obligé)
- Kada odbijamo kažemo ne (Quand on refuse on dit non)
Knjige za djecu[uredi | uredi kôd]
- Yacouba, afrički lovac (Yacouba, chasseur africain)
- Vrač, čovjek od riječi (Le griot, homme de parole)
- Lovac, afrički heroj (Le chasseur, héros africain)
- Kovač, čovjek od znanja (Le forgeron, homme de savoir)
- Princ, aktivni baštinik (Prince, suzerain actif)
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b [1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. srpnja 2015. (Wayback Machine), Nepoznat pisac: Biographie de Ahmadou Kourouma, African success (pristupljeno 29. lipnja 2015.)
- ↑ a b c d [2]Onyinyechi Nene Ananaba: La peinture du conflit politique dans Allah n'est pas obligé d'Ahmadou Kourouma, Memoire online (pristupljeno 29. lipnja 2015.)