Antihrvatska propaganda i Domovinski rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Antihrvatska propaganda i Domovinski rat. Prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata odvijale su se brojne aktivnosti raznorodnih čimbenika koje nije moguće nikako drugačije objasniti nego kao propagandno-psihološki, ili informativno-obavještajni rat. U takvim aktivnostima prednjačile su Srbija i velikosrpski krugovi na vlasti u Crnoj Gori te države nesklone Hrvatskoj.[1] Krajem vojnih operacija ovaj rat nije prestao, nego se nesmiljenom žestinom nastavio.[2]

Zapanjuje količina propagandnih dezinformacija starih 20 i više godina u hrvatskom medijskom prostoru nakon 2000. godine. Većinu ih šire političari tzv. ljevičarskog svjetonazora, koje je HNES od 2014. većinu osudio za etičku veleizdaju Hrvatske.[3]

Teza o podijeljenoj krivnji svih strana za rat[uredi VE | uredi]

Ivo Josipović je 14. travnja 2010. u Parlamentarnoj skupštini BiH u Sarajevu[4] izgovorio gomilu "loših podvala"[5][6] koje je dva dana kasnije potvrdio:[7]

Wikicitati „Ostajem pri žaljenju zbog pogrešne politike koja je doprinijela stradanju u BiH, a doprinijela je stradanju i hrvatskog naroda. Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen. Ja sam siguran da dolazi vrijeme da će izabrani politički predstavnici svih naroda priznati pogreške koje su bile, a one nisu bile samo jednoga naroda i jedne države već KONGLOMERAT LOŠIH POLITIKA koje su zemlje s područja bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat.”

U znanstvenom članku Romana Domovića utvrđeno je da je Ivo Josipović nastavio politiku svoga prethodnika Stjepana Mesića u optuživanju vlastite države za događaje koji se nisu dogodili ili ako su se dogodili, za njih nije kriva hrvatska politika devedesetih: "Nije pronađen relevantan podatak prema kojem je broj Hrvata u Bosni i Hercegovini smanjen za pola i nije pronađena relevantna analiza prema kojoj je broj Hrvata u Bosni i Hercegovini smanjen za pola zbog hrvatske politike devedesetih. Pronađeni su podaci prema kojima broj Hrvata u Bosni i Hercegovini nije prepolovljen nego je veći od pola i pronađene su relevantne analize prema kojima za pad broja Hrvata u Bosni i Hercegovini nije odgovorna hrvatska politika devedesetih nego srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu te muslimansko-bošnjačka agresija na dijelove Bosne i Hercegovine u kojima su obitavali Hrvati."[4]

Josipovićevu veleizdaju do kraja pobija Zorislav Lukić u Kolu iz 2010.: "Tezu da ni Hrvatska ni Tuđman nemaju ni najmanju odgovornost za ovaj rat pokušat ću dokazati, u najvećoj mjeri, izvorima – izvatcima dokumenata, izjavama političara itd. – nastalima na srpskoj strani u godinama prije rata."[8] Prvi izvor mu je - Memorandum SANU, a zaključci su sljedeći:[8]

Wikicitati „Nakon što je još i Slobodan Milošević 1989. izgovorio i svoju poznatu prijetnju o tome da oružane bitke nisu isključene – nijedan hrvatski (ozbiljan) političar nije mogao ni smio reagirati drukčije nego kreiranjem političkoga programa zasnovanog na očuvanju hrvatskih granica. Da je Tuđman potkraj 80-ih godina postavio neki drugi cilj osim osnivanja samostalne države i obrane hrvatskih granica, da Hrvatska nije bila pripremljena za rat koji je uslijedio, on bi snosio punu odgovornost za najvjerojatniji nestanak hrvatskoga pučanstva s ovih prostora. Bilo je reakcija i drukčijih od Tuđmanove, primjerice u Bosni i Hercegovini, gdje je vodstvo Bošnjaka-muslimana mislilo i postupilo drukčije. Vjerovali su da ih Srbi neće napasti. A kako je muslimanski narod prošao u ratu? Ubijeno ih je najmanje stotinu tisuća, a broj žrtava bio bi i višestruko veći da Hrvatska vojska nije intervenirala u BiH. Dakle, ni Tuđman ni Hrvatska nisu mogli ni smjeli postupiti drukčije nego što su postupili u zadanim političkim i povijesnim okolnostima.”

Dalje se postavlja pitanje: "Kako su hrvatski narod i hrvatska politika na to mogli odgovoriti drukčije nego kreiranjem programa otpora toj politici? Dakle, hrvatska politika nikako ne može biti za to kriva, jer je postupila samo onako kako je mogla i trebala. Jer, da nije tako postupila, jedina alternativa bila bi da prihvati srpske zahtjeve, a oni bi značili odricanje trećine nacionalnog teritorija. I, naravno, etničko čišćenje od Hrvata i svih drugih ne-Srba s tog teritorija." Dodatno, o spremanju JNA za rat napisao je: "Nekoliko dana prije preuzimanja vlasti od strane HDZ-a u Hrvatskoj tzv. JNA je oduzela sve oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Također, povećala je brojno stanje svojih postrojba, a u garnizonima u Hrvatskoj povećan je i broj različitih oklopnih vozila. Nadalje, Veljko Kadijević 8. lipnja 1990. Borislavu Joviću kaže da je donesena odluka o formiranju posebnih motoriziranih korpusa na području Zagreba, Knina, Banje Luke i Hercegovine koji će biti sposobni funkcionirati kao na Kosovu."[8]

Zaključak je jedini moguć: "Na osnovi svega iznesenog, mislim da je svakomu tko želi biti imalo objektivan jasno da hrvatska politika i dr. Franjo Tuđman na njezinu čelu nije imala alternative nego voditi politiku kakvu je vodila, ne bi li hrvatskom narodu omogućila očuvanje integriteta i teritorija."[8]

Koliko je Josipović osramotio državu kojoj je bio na čelu komentirao je Ivica Šola 4 godine kasnije:[9]

Wikicitati „žalosno bilo gledati kada je glavna zastupnica RH prof. dr. Vesna Crnić Grotić u završnoj riječi morala braniti Hrvatsku od stavova njena demokratski izabranog predsjednika prof. dr. Ive Josipovića o “konglomeratima loših politika” kazavši: “Mi nismo svi isti, i Hrvatska traži od Srbije da snosi odgovornost za svoju politiku s početka devedesetih.” To je argumentirala činjenicom da za zločine u RH od 1991. do 1996., kako je rekla Crnić Grotić, ICTY nije optužio nijednog Hrvata, tek Gotovinu i suborce, i to 2000. godine, koji su oslobođeni, kao i “separatist” Tuđman za “udruženi zločinački pothvat”. Time su sve interpretacije nastale na Miloševićevoj točki gledišta, pa i ova predsjednika Josipovića o “konglomeratima loših politika”, pale u vodu, što su utvrdili ne Pero i Đuro, već najviše međunarodne sudske instancije. Jadna je država u kojoj stavovi predsjednikova savjetnika odražavaju stavove britanske vanjske politike, a stavovi predsjednika te države o događajima devedesetih korespondiraju sa stavovima balkanskog krvnika Miloševića. Ta jadna država zove se Hrvatska.”

Bliska tezi o podijeljenoj krivnji je teza o dogovorenom ratu, koju uglavnom šire anti-intelektualci.[10]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vidi izvješća i pisanja inozemnih medija. Dnevna izvješća MVP RH, kolovoz 1995.
  2. Davor Domazet-Lošo, Hrvatski domovinski rat 1991.-1995. - strateški pogled, Udruga Hrvatski identitet i prosperitet/Matica hrvatska ogranak Sinj, Zagreb, 2010., str. 22., ISBN 978-953-7440-07-7.
  3. Tag Archives: HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE, pristupljeno 14. listopada 2016.
  4. 4,0 4,1 Roman Domović, "Prepolovljen broj Hrvata u Bosni i Hercegovini zbog hrvatske politike devedesetih – informacija ili dezinformacija?", National security and the future, godište 14, br. 2, lipanj 2013., str. 47
  5. N. Piskač: Josipovićev predizborni konglomerat loših podvala, objavljeno 3. listopada 2014., pristupljeno 14. listopada 2016.
  6. Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen., Željka Rački-Kristić, objavljeno 16. travnja 2010., pristupljeno 28. ožujka 2014.
  7. Josipović: Hrvatska politika u BiH iselila je polovicu Hrvata, HINA, objavljeno 16. travnja 2010., pristupljeno 16. travnja 2010.
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 Jesu li (i) Hrvatska i Tuđman krivi za početak Domovinskog rata?, Zorislav Lukić, Kolo 3-4, 2010., pristupljeno 13. listopada 2016.
  9. Iza 'konglomerata loših politika' krije se agresija na Hrvatsku, Ivica Šola, objavljeno 13.4.2014., pristupljeno 13. listopada 2016.
  10. Margetićev ‘dogovoreni rat’: ‘Tuđmanov režim je zločinački, on je nacionalna sramota’, "Spin o "dogovorenom ratu" je jedan od najidiotskijih, ali i najpopularnijih u hrvatskom medijskom prostoru, a služi skidanju stigme agresora sa Srbije.", objavljeno 3. ožujak 2015., pristupljeno 13. listopada 2016.