Antonio Grossich

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Antonio Grossich (Draguć pokraj Buzeta, 7. lipnja 1849. - Rijeka, 1. listopada 1926.), riječki liječnik, kirurg i političar.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se od roditelja Gianmattea i Anđele rođene Franković. U Kopru i Pazinu je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Najprije studirao pravo u Grazu, a potom se odlučio za medicinu, koju je 1875. godine diplomirao u Beču.[1]

Nakon diplome djelovao kao liječnik u Kastvu, a od 1879. u Rijeci. Godine 1886. postaje šef kirurgije gradske bolnice. Bio je viši liječnik u austro-ugarskoj vojsci prilikom zaposjedanja Bosne i Hercegovine. U Rijeci specijalizirao godinu poslije, a zatim otišao u Beč specijalizirati kirurgiju i porodništvo. Vrativši se u Rijeku bio je primarijus kirurg. Oženio je sestru Michele Maylendera, onda jednog od najvažnijih riječkih političara. Bavio se i znanstvenim radom te je objavio preko 20 naučnih radova, od kojih je najpoznatiji onaj objavljen 1908. o primjeni "penelacije" jodnom tikturom u dezinfekciji kože operacijskog polja. Ova se metoda i danas primjenjuje u čitavom svijetu.[1]

Grossich se bavio i politikom. Jedan od pokretača riječkog iredentizma. Od 28. listopada 1918. do 8. rujna 1920. obnaša dužnost predsjednika talijanskog nacionalnog vijeća u Rijeci koje se zauzima za priključenje Rijeke Italiji. Između protjerivanja D'Annunzija iz grada na 'krvavi Božić' 1920. i prvih demokratskih izbora izbora novostvorene"Slobodne Države Rijeke" dolazi do političkog vakuuma pa Grossich od 31. prosinca 1920. do 27. travnja 1921. obnaša dužnost predsjednika privremene Vlade. [1]

Nakon pripojenja Rijeke Italiji, Grossich gotovo u potpunosti napušta kirurgiju i posvećuje se politici. 19. travnja 1923., zbog svojih zasluga za talijansku stvar proglašen je senatorom Kraljevine Italije.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke, Antonio Grossich, kirurg i političar, str. 95., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 14. siječnja 2019.