Apostolski sabor u Jeruzalemu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Apostolski sabor u Jeruzalemu
Ekumenski sabori
Datum 50.
Prihvaćaju ga Katolička Crkva, Pravoslavne Crkve, Istočne pravoslavne Crkve, Asirska Crkva Istoka,Luteranska Crkva
Prethodni sabor nema
Sljedeći sabor Prvi nicejski sabor
Sazvao ga Sveti Petar
Predsjedao Sveti Jakov
Sudionici apostoli
Teme rasprave Mojsijevi zakoni i Isusovo učenje
Dokumenti i odluke Potvrđeno Isusovo učenje i odbacivanje Mojsijeva zakona.
Odbacuju ga
Portal: Kršćanstvo

Apostolski sabor u Jeruzalemu (oko 50.) prvi je povijesni Kršćanski sabor koji su predvodili apostoli: sazvao ga je Sv. Petar, a predvodio Sv. Jakov.

Tijek Sabora[uredi VE | uredi]

Glavni zastupnik koji se borio da Mojsijevi zakoni i židovski religijski običaji ne obvezuju obraćene pogane bio je Sv. Pavao,[1] dok su mu neki Židovi koji su se obratili na kršćanstvo govorili: "Ako se ne obrežete, po običaju Mojsijevu, ne možete se spasti", a protiv obrezanja bio je i Sv. Petar koji je rekao: "Zašto hoćete da nametnete učenicima narav na vrat, koji ni oci naši ni mi ne mogosmo nositi?" Kada je rasprava na saboru utihnula, Jakov je pravio sljedeći prijedlog:

Wikicitati „ Ja smatram da se ne prave teškoće onima od neznabožaca koji se obraćaju Bogu, nego da im se napiše da se čuvaju od nečistota idolskih i od bluda i od udavljenoga i od krvi (i ono što njima nije milo drugima da ne čine).”

Ovaj Jakovljev prijedlog je prihvaćen kao zvaničan stav sabora. Nakon toga su "apostoli i prezbiteri sa svom Crkvom" izabrali ljude da pošalju u Antiohiju s Pavlom i Barnabom.

Kraj sabora i posljedice[uredi VE | uredi]

Sabor je završio sljedećim odlukama: Ukinuti Mojsijevi zakoni, prihvaćanje onih koji su priznali Isusovo Učenje i postali Kršćani i početak Pavlovih misijanskih putovanja. Poslije apostolskog sabora i u toku decenije kasnije (50.60. godine) Kršćanstvo se prižbližava helenizmu: broj Grka u kršćanskim zajednicama konstantno raste u odnosu na Hebreje, tako da od manjine u početku, postaju većina u zajednicama. Vrhunac ovog razvoja primjećuje se početkom sljedeće decenije (od 60. pa nadalje), pošto Grci ne samo da predstavljaju većinu, nego oni preuzimaju i vodstvo u pomjesnim Crkvama, koje je ranije čvrsto pripadalo kršćanima Hebrejima.

U osobinama Timoteja, Tita i Luke nailazimo na prve Grke koji imaju vodeću ulogu Crkvi postapostolske biskupe, zamjenjujući prvu apostolsku generaciju. Manje od decenije poslje pada Jeruzalema (70. poslje Krista) je budućnost kršćanstva postaje konačno vezana za helenizam.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. LZMK / Hrvatska enciklopedija: Pavao, sv., pristupljeno 22. ožujka 2015.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]