Prijeđi na sadržaj

Aristotel

Izvor: Wikipedija
Aristotel
Aristotel
Antička filozofija
Ontološko razdoblje
Rođenje Stagira u Traciji, 384. pr. Kr.
Smrt Halkida, 322. pr. Kr.
Škola/tradicija Peripatetička škola, aristotelizam
Portal o životopisima

Aristotel (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322. pr. Kr.), starogrčki filozof i prirodoslovac. Postavio je Zemlju u središte svemira. Naglašava važnost logike ili rasuđivanja u filozofiji.[1] Njegov filozofski sustav aristotelizam uči da se ljudsko znanje postiže najprije pomoću osjetnog iskustva.

Životopis

Bio je Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u zbilji postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu, peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti.

Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom), jer proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće kao istinito). Sastavni i najviši dio "prve filozofije" jest teologija. Ona proučava božanski nus ili "um", koji je prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije (mogućnost neke stvari) i forme (ostvarenje te mogućnosti), koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju. Gibanje se, dakle, događa tako da moguće biće postaje stvarno i stvarno moguće, čemu nema kraja, zbog čega je svijet vječan. Ali, da bi se ono potpuno objasnilo, potrebni su još tvorbeni i finalni uzrok, kao i "prvi uzrok", koji je sam nepokretan i stoga samo jedan. On je čista forma i čista zbilja (shvaćena kao čisto mišljenje, jer je mišljenje najviši oblik postojanja), dakle, najsavršenije biće, to jest bog. On se za svijet, koji mu je suvječan i nestvoren, ne zanima, niti ga misli, nego ga pokreće na način finalnog uzroka. Čovjek ima udjela u toj božanskoj zbilji po svom umu, koji je stoga besmrtan. Aristotel, međutim, ne objašnjava dovoljno u kakvom je odnosu um, koji on naziva i aktivnim, prema ostalim dijelovima ljudske duše (koju shvaća kao formu tijela) i prema božanskom nusu.

Najvažnija djela

U prošlosti poznati tumač Aristotelove Fizike iz redova Hrvata bio je franjevac iz Bačke Ladislav Spaić. Većina Aristotelovih djela dostupna je danas na hrvatskom jeziku u prijevodu Tomislava Ladana.

Izvori

Bilješke i literatura
  1. Faktopedija, ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004. Mozaik knjiga, str.144

Vanjske poveznice

Ostali projekti

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Aristotel
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Aristotel
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Aristotel

Aristotelova djela

O Aristotelu


Nedovršeni članak Aristotel koji govori o filozofu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.