Arthur Bruce McDonald

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Arthur Bruce McDonald
Arthur B. McDonald 5193-2015.jpg
Rođenje 29. kolovoza 1943.
Sydney, Nova Škotska, Kanada
Državljanstvo Kanada
Polje Fizika
Institucija Sveučilište u Princetonu
Kraljičino sveučilište u Kingstonu
Alma mater Sveučilište Dalhousie u Halifaxu
Kalifornijski institut za tehnologiju
Akademski mentor William Alfred Fowler
Poznat po Rješenje problema Sunčevih neutrina
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (2015.)
Član Kraljevskog društva

Arthur Bruce McDonald, (Sydney, Nova Škotska, 29. kolovoza 1943.), kanadski fizičar. Diplomirao (1965.) na Sveučilištu Dalhousie u Halifaxu, a doktorirao (1969.) u Kalifornijskom institutu za tehnologiju. Od 1982. bio profesor na Sveučilištu u Princetonu u New Jerseyu. Sredinom 1980-ih postao je članom skupine koja je u rudniku blizu Sudburyja (Ontario) postavila spremnik teške vode mase 1 000 tona, odnosno detektor neutrina za sva tri neutrinska okusa (elektronski, mionski i tauonski) s pomoću kojega je istraživan problem nedostatka elektronskih neutrina u Sunčevu zračenju. Pokazalo se da je ukupan broj neutrina u skladu s teorijskim predviđanjima, a nedostatak elektronskih neutrina objašnjen je njihovim pretvaranjem u mionske i tauonske neutrine (2002.). Za otkriće oscilacija okusa neutrina, koje je potvrdilo da neutrini imaju masu, s T. Kajitom dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2015. [1]

Neutrino[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Neutrino

Upotrebom komore na mjehuriće prvi puta je otkriven neutrino 13. prosinca 1970. Neutrino je udario proton u vodikovom atomu. Sraz se vidi na desnoj strani, gdje se sijeku 3 linije.

Neutrino (talijanski, od neutr[on] + -ino, talijanski deminutivni nastavak) (oznaka ν) je subatomska čestica, lepton bez električnoga naboja, vrlo malo mase, koji se giba brzinom bliskom brzini svjetlosti. Neutrino je kao laku električki neutralnu česticu spina ½ postulirao Wolfgang Pauli (1930.) kako bi objasnio očuvanje energije u nekim nuklearnim procesima (na primjer: 13N → 13C + e+ + ν). Nakon što je James Chadwick 1932. otkrio neutron, Enrico Fermi je 1934. ugradio Paulijevu postuliranu česticu u svoju teoriju slabe sile i nazvao ju neutrinom (malim neutronom). Kao svaka čestica koja zadovoljava Fermi-Diracovu statistiku, i neutrino ima antičesticu, takozvani antineutrino, koji se od neutrina razlikuje samo u svojstvima simetrije. Elektronski se neutrino emitira iz protona u pozitivnom beta raspadu (p → n + e+ + νe) dok se elektronski antineutrino emitira iz neutrona u negativnom beta-raspadu (n → p + e + νe).

Mjerenjima između 1954. i 1956. uspjelo se opaziti neutrine putem takozvanog inverznoga β-procesa. U pokusu koji je izveo Frederick Reines opaženi su elektronski antineutrini, uhvatom kojih se, u skladu s Fermijevom teorijom, na jezgrama vodika stvaraju neutroni i pozitroni: ν̄ + p → n + e+. Akceleratorski pokusi omogućili su otkriće mionskih (1962.) i tauonskih (sredinom sedamdesetih) neutrina, stvorenih u paru s mionima i tauonima. Da se radi o neutrinima druge generacije pokazali su pokusi, koje su izveli Leon Lederman, Melvin Schwartz i Jack Steinberger. Kozmičke su neutrine detektirali Raymond Davis, ml. i Masatoshi Koshiba. Uz kozmičke neutrine vezano je otkriće oscilacija okusa neutrina: pošto su prije ustanovljene zasebne neutrinske vrste (okusi νe, νμ, ντ kojima su zaokružene tri obitelji čestica standardnoga modela čestica), za elektronske neutrine emitirane sa Sunca ustanovljena je njihova transmutacija u mionske, a za mionske neutrine stvorene u Zemljinoj atmosferi njihov prijelaz u tauonske neutrine. Pokuse s velikim vodenim detektorima neutrina smještenim duboko u rudnicima vodili su Masatoshi Koshiba u Japanu i Arthur Bruce McDonald, u Kanadi. Promjene okusa neutrina pokazuju da neutrini imaju masu. [2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. McDonald, Arthur Bruce, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. neutrino, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.