Arthur Leonard Schawlow

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Arthur L. Schawlow)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Arthur Leonard Schawlow
Artur Schawlow, Stanford University.jpg
Rođenje 5. svibnja 1921.
Mount Vernon (New York), SAD
Smrt 28. travnja 1999.
Palo Alto, Kalifornija, SAD
Državljanstvo Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Bellovi laboratoriji,
Sveučilište Columbia u New Yorku,
Sveučilište Stanford
Alma mater Sveučilište u Torontou
Poznat po Laserska spektroskopija
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1981.)

Arthur Leonard Schawlow (Mount Vernon, 5. svibnja 1921. – Palo Alto, 28. travnja 1999.), američki fizičar. Studirao fiziku i matematiku na Sveučilištu u Torontu, no s prekidima, zbog ekonomske krize, nedostatka novca i ratnih okolnosti, kada je radio na razvoju mikrovalnih antena za radarske uređaje, doktorirao (1949.). Radio je na Sveučilištu Columbia u New Yorku, s C. H. Townesom bavio se istraživanjima koja su dovela do izuma lasera, radio u Bellovim laboratorijima u Murray Hillu (od 1951. do 1961.), bio profesor fizike na Sveučilištu Stanford (od 1961. do 1996.). Bavio se optičkom i mikrovalnom spektroskopijom, kvantnom elektronikom, nuklearnom rezonancijom i supravodljivošću. Godine 1981. je, s N. Bloembergenom, dobio Nobelovu nagradu za fiziku za doprinos razvoju laserske spektroskopije na osnovi kvantne mehanike. Iste je godine nagrađen i K. M. B. Siegbahn. Po Schawlowu su nazvani američka nagrada za laserska istraživanja (eng. Arthur L. Schawlow Prize in Laser Science) koja se dodjeljuje od 1991. i planetoid (10448 Schawlow). Bio je član Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1970.). [1]

Laserska spektroskopija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Laserska spektroskopija

Lasersko inducirana probojna spektroskopija (zahvalnošću vojsci SAD-a).

Laserska spektroskopija je spektroskopska tehnika u kojoj se kao izvor elektromagnetskoga zračenja koristi laser s kontinuirano promjenljivom valnom duljinom. Prednost je uporabe lasera velika gustoća energije po širini spektralne linije, monokromatičnost emitiranoga zračenja i paralelnost snopa, što spektroskopu s laserom daje velike prednosti pred spektroskopima koji koriste dio spektra izvora bijele svjetlosti. Najvažnije su i najčešće metode laserska spektroskopija zasićenja, laserska polarizacijska spektroskopija i dvofotonska laserska spektroskopija, kod kojih se uklanja Dopplerov učinakt, prisutan kod svih drugih spektroskopskih metoda, pa se dobivaju vrlo uske spektralne linije, s pomoću kojih se može znatno točnije proučavati struktura tvari. Najčešće se koriste takozvani tekućinski laseri, kod kojih je aktivno sredstvo neka otopina organskog ili anorganskoga podrijetla, koji rade kontinuirano u vidljivom dijelu spektra, a potiču se na rad vidljivim i ultraljubičastim zračenjem organsko-ionskoga lasera, ili pak laserski sustavi kod kojih je aktivno sredstvo kristal safira dopiran titanijem (za valne duljine od 700 do 1000 nm).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Schawlow, Arthur Leonard, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, preuzeto 27. veljače 2020.