Atentat u Narodnoj skupštini 1928.

Izvor: Wikipedija
Atentat u Narodnoj skupštini 1928.
Atentat u Narodnoj skupštini 1928.
 Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu.
Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Atentat u Narodnoj skupštini 1928., dogodio se 20. lipnja 1928. godine kada je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu izvršen atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, Ivana Pernara, Đuru Basaričeka, Ivana Granđu, Stjepana Radića i Pavla Radića. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

20. lipnja 1928. godine[uredi | uredi kôd]

Večer i noć uoči odlaska u Narodnu skupštinu Stjepan Radić proveo je u kući svoga sinovca Pavla Radića, u Beogradu. Dvadeset i dva sata prije atentata dne 19. lipnja 1928. godine uredništvu svojih novina Narodni val izdiktirao je članak koji je potom objavljen na prvoj stranici, na sam dan atentata, pod naslovom Paklenski plan Velje Vukićevića i podnaslovima U očajanju predsjednik vlade spreman na sve i Što to snuje Velja Vukićević s Dragomirom Jankovićem?.[1] U njemu je iznio kako mu je jedan od radikalskih prvaka rekao da je Vukićević (predsjednik vlade) spreman na sve i da ono što su njegove novine Jedinstvo pisale, da Radića i Pribićevića treba ubiti, nije samo puka prijetnja.[2] Istoga dana skupina zastupnika (njih 23) na čelu s Punišom Račićem podnijela je prijedlog neka se Stjepan Radić uputi na liječnički pregled zbog toga što njegovi postupci "izazivaju jaku i opravdanu sumnju da je on normalan čovek", a s ciljem "da bi se izbegli događaji koji mogu nastupiti".[3]

Ujutro, 20. lipnja 1928. godine, posjetio ga je njegov bliski suradnik Sekula Drljević, čelnik Crnogorske stranke, i pokušao ga je odvratiti od odlaska u Narodnu skupštinu toga dana, upozorivši ga na opasnost od ubojstva koja mu prijeti, koja je "očevidna i neposredna".[4] Ne uspjevši ga odvratiti od odlaska u Narodnu skupštinu, Sekula Drljević i Pavle Radić tražili su od njega neka im prisegne kako ne će "ni danas, ni budućih deset dana, ni riječi progovoriti u Skupštini" na što je on odgovorio: "Prisežem, da ne ću ni riječi progovoriti.".[5]

Sjednica[uredi | uredi kôd]

Sjednica Narodne skupštine počela je u 9:45 sati s prosvjedima Seljačko-demokratske koalicije jer su na prošloj sjednici zastupnici Narodne radikalne stranke, Toma Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom Stjepanu Radiću. Prvi govornik bio je Ivan Pucelj, govorio je o zapisniku, o neradu parlamenta. Drugi govornik bio je Sava Kosanović, govorio je isto o zapisniku a nakon njega govorio je Svetozar Pribićević, u svezi stavljanja na dnevni red Skupštine pitanje Nettunskih konvencija. Potom je narodni zastupnik Seljačko-demokratske koalicije Ljubomir Maštrović tražio neka se događaji od jučer, "koji su se zbili za vrijeme skupštinske sjednice", unesu u zapisnik naknadno jer to se dogodilo za vrijeme trajanja skupštinske sjednice. U prvoj skupštinskoj klupi, u sredini, sjedili su: Ivan Pernar, Ivan Granđa, Stjepan Radić, Svetozar Pribićević i Ivan Pucelj.

Na zapisnik govori najprije Pucelj, a poslije njega Kosanović. Tu je došlo do prvih objašnjenja. Pribićević dovikuje ministru građevina Peri Markoviću:

– Nemojte neprestano suflirati, vi ste opstruirali protiv rođene zemlje na Krfu.

Pera Marković: Nije istina.

Pribićević: Dok ste bili u opoziciji stalno ste govorili o zapisniku.

Pera Marković: Govorio sam samo onda, kada sam imao pravo.

Dolazi do sukoba između demokratskog poslanika Vojvode Lune i Radićevaca. Luna prijeti Radićevcima i dovikuje im:

– Priđite k meni, ako smijete!

Poslanici iz opozicije rugaju mu se:

– Oho, to je Čaruga, on prijeti!

U dvorani nastaje buka. Predsjednik prijeti da će prekinuti sjednicu, ako se poslanici ne umire. Nakon ovoga Pribićević govori o zapisniku i protestira, što njegova izjava o Beogradskim konvencijama nije ušla u zapisnik.

– Ja hoću da konstatiram, – veli Pribićević, – naše stanovište, naime da se konvencije ne mogu sada potvrditi, već da moraju opet doći pred Narodnu skupštinu. Ako se želi njihova ratifikacija, treba da se oni rastave. Prema tome stojimo pred problemom ne samo ratifikacije Nettunskih konvencija, već i Beogradskih konvencija.

Poslije govora Pribićevića uzima riječ narodni poslanik SDK Maštrović. On protestira što u zapisnik nije unišlo da su Tomo Popović i Puniša Račić rekli na jučerašnjoj sjednici: »Ovdje će padati glave. Dok ne ubijemo Stjepana Radića ne će biti mira«. Svako od nas osjeća da se nalazimo u teškoj atmosferi, u kojoj se prijeti sa ubojstvom i to onih ljudi, koji predstavljaju najnapredniji i najbolji dio našega naroda, a to su Stj. Radić i Sv. Pribićević. Ja molim predsjednika Narodne skupštine, da tome stane na kraj. Jer ako pusti maha stvaranju takove psihoze, neka zna, da dolazi rasulo ove države. Jer ako nas ne bude u ovoj državi, bit će rasulo.

Pernar: Svi ovako misle kao Puniša Račić.

Nastaje graja.

Nakon ovoga uzima riječ Tomo Popović.

Tomo Popović: G. Stjepan Radić jučer u sjednici Narodne skupštine pravio je primjedbu na poslovnik i tražio prozivku, jer na ovoj strani nije bilo poslanika i on je pozvao narodne poslanike da vrše svoju dužnost. Jest, gospodo, narodni poslanici su i došli ovamo da vrše svoju dužnost i ja sam došao ovamo da vršim svoju dužnost narodnog poslanika, a nisam došao da gledam cirkus u Narodnoj skupštini. (Graja i protesti Seljačko-demokratske koalicije.) Govori g. Stjepana Radića toliko su bljutavi da se sa indignacijom preko njih prelazi. G. Stjepan Radić nema prava da poziva ni jednog poslanika da sluša njegove bljutave govore. (Graja i protesti Seljačko-demokratske koalicije.) Svačije pametne i razložne govore cijela Narodna skupština sa najvećom pažnjom sluša, ali lude govore Stjepana Radića koji pristoje jednom kočijašu, sa kočijaškim vicevima, ne mora Skupština da sluša. (Seljačko-demokratska koalicija lupa o klupe i ogorčeno protestira. Dr. Ivan Pernar: Bezobrazniče jedan! Stipe Matijević: Ovo je razbojnička špilja!)

Predsjednik dr. Ninko Perić: Opominjem g. Tomu Popovića da upotrebljava pristojnije riječi. (Graja i protesti Seljačko-demokratske koalicije.)

Tomo Popović: Šta hoćete? Ja se vas ne plašim! Ja ću da vam kažem to isto što sam i jučer kazao. Ja ću to da ponovim. Ja ću da kažem ono što mislim.

Dr. Ivan Pernar: Ti misliš da si na Kosovu, a ne u Narodnoj skupštini!

Tomo Popović: Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži sa vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će njegova glava pasti!

Burni, ogorčeni i žučni protesti sa lupanjem u klupe od strane SD koalicije. Mnogi poslanici SD koalicije prilaze predsjedničkom stolu i protestiraju.

Rude Bačinić: Jeste li čuli, predsjedniče, da će njegova glava pasti?

Dr. Ivan Pemar: To se ne smije događati u Skupštini. To je bezobrazluk.

Tomo Popović: Ja vam gospodo to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim!

Dušan Bošković: Ne bojimo se mi od vas.

Ogorčeni i žučni protesti sa zaglušnom grajom i lupanjem o klupe od strane poslanika SD koalicije.

Tomo Popović: Zato neće biti krivac Srbija, neće biti krivi Srbi, nego ćete biti krivi vi, koji niste dresirani. Sramota je, da takvi kakvi ste, da ste došli u Narodnu skupštinu.

Graja, protesti i lupa o klupe ne prestaju kod opozicije.

Predsjednik dr. Ninko Perić: Molim gospodu za mir, da bi se mogao govornik čuti.

Tomo Popović (nastavlja): Mi ćemo vas naučiti pameti!

Dr. Ivan Pernar: Mi smo došli u razbojničku špilju, nakon toga mi vidimo, da smo u razbojničkoj špilji, mi nismo u parlamentu.

Predsjednik dr. Ninko Perić: Ja ne mogu da čujem, kad vas trideset lupa o klupe. (Graja, lupanje o klupe i objašnjenja među poslanicima ne prestaju. Glasovi kod opozicije: Opomenite govornika, da ne provocira.) Sa kakvim pravom tražite, da ja čujem, kad trideset vas lupa o klupe! Molim mir, gospodo. (Graja i dalje traje, poslanici Seljačko-demokratske koalicije lupaju o klupe.) Ja, gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe.

Tomo Popović (nastavija): G. Stjepan Radić je većinu nazvao stokom, a ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka.

(Protesti kod opozicije i glasovi: Zar predsjednik ne čuje, šta govornik govori?!)

Predsjednik dr. Ninko Perić: Ja, gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe, ništa nisam čuo, ali ću vidjeti, šta je tko od gospode poslanika kazao, pa ću prema tome i postupati; molim za mir, gospodo! (Graja i dalje traje.)

Prekidam sjednicu zbog nereda.

– Iz knjige Josipa Horvata, Politička povijest Hrvatske, II, August Cesarec, Zagreb, 1989., str. 339.-340.

Predsjenik Narodne skupštine dr. Ninko Perić prekinuo je sjednicu na pet minuta i otišao u ministarsku sobu, a za njim otišao je i Puniša Račić.[6] Nakon stanke od pet minuta predsjednik Narodne skupštine dr. Ninko Perić, radi prijetećih riječi, kaznio je pismenom opomenom narodnoga zastupnika Tomu Popovića. ↓1 Potom je, suprotno svim pisanim i uobičajenim pravilima parlamentarnoga rada, iz vlastite inicijative, jer ga ovaj za to nije ni zamolio, pozvao Punišu Račića neka govori radi "ličnog objašnjenja".[6] ↓2

Predsjednik dr. Ninko Perić: Nastavljamo rad, gospodo. Molim gospodu da zauzmu svoja mjesta. Ja sam, gospodo, prekinuo bio sjednicu Narodne skupštine uslijed velike graje i nereda, koji je nastao povodom govora g. Tome Popovića. Ja molim ovu gospodu narodne poslanike, da dopuste predsjedniku Narodne skupštine da može mirno čuti svakog govornika, a ja izjavljujem da sam uvijek gotov prema svakome bez razlike da primjenim kaznu prema poslovniku. Ali umjesto da pustite predsjednika Narodne skupštine da čuje šta govornik govori, vi upadate u riječ tako gdje ja nisam bio apsolutno u stanju da čujem šta on govori. Dakle ovoga puta ja sam bio prinuđen da uslijed te velike graje prekinem sjednicu. Vidio sam iz stenografskih bilježaka da je g. Toma Popović govorio prijeteće riječi i da je prema tome zaslužio da primjenim na njega kaznu po poslovniku. Ja sam g. Popovića opomenuo još u početku njegovog govora, a sad ponavljam i kažnjavam g. poslanika Tomu Popovića pismenom opomenom.

Ima riječ g. Puniša Račić radi ličnog objašnjenja, pošto je bio opomenut.

Puniša Račić: Ja sam tražio riječ da stavim primjedbu na zapisnik.

Predsjednik dr. Ninko Perić: Na zapisnik ne možete staviti primjedbu, jer je zapisnik primljen, ali vaše ime je spomenuto i možete na to da odgovorite. Imate za to pet minuta vremena. (Glasovi sa opozicije: Kad je primljen zapisnik?) Vi znate, gospodo, da se o zapisniku ne glasa, nego da se samo stavljaju primjedbe na zapisnik. Ja, kad sam iscrpio cijelu listu govornika, koji su se javili da stave primjedbu na zapisnik i pošto nije bilo više prijavljenih govornika, ja sam objavio prema poslovniku, da je zapisnik primljen. Prema tome ne može biti više riječi o primjedbama na zapisnik. Ima riječ g. Puniša Račić radi ličnog obavještenja.

Puniša Račić: Moram, gospodine predsjedniče, izjaviti moje žaljenje, što konstatujem da me smetaju, prije nego što sam ma šta kazao. (Sv. Pribićević: Ovdje se prijeti ubojstvom i to velim pred cijelim narodom, da konstatujem!) Gospodo narodni poslanici, moram da izjavim svoje žaljenje, što gospodin predsjednik oduzima riječ poslanicima, koji se revoltiraju na tako strašne psovke i što kažnjava i one, koji kažu bez ikakve uvrede, da će braniti svoju čast i ne kažnjava one, koji psuju poslanike i ruše ugled parlamenta. Ja žalim, gospodine predsjedniče, što vi sa toga mjesta tako štitite našu čast. Drugo, kad sam ja govorio ovdje, bila je sjednica prekinuta, bila je obustavljena, mi smo se svađali, psovke su padale sa jedne i sa druge strane, ali svečano izjavljujemo, da ja i kad sam bio prost redov, nikada se nisam služio psovkama i onda prirodno je, da ja moram da se bunim protiv užasnog psovanja, koje se čuje ovdje u našem parlamentu. Kad su govorili poslanici iz opozicije, počevši od g. Radića i g. Pribićevića, ja bez obzira na to što pripadam Radikalnoj stranci, kad mi se sviđalo, ja sam pljeskao. Ako je neko govorio sa strane vladine većine pa se meni to dopalo, i ako sam smatrao da je u pravu, ja sam mu, razumije se, pljeskao. Kad je g. Toma Popović danas kazao da ne može da podnosi više ovakove psovke, i kad je on došao u ovaj dom da vrši svoju dužnost kao narodni poslanik i kao častan čovjek i kad je kazao da on ne može da dozvoli da se narodni poslanici nazivaju stokom, i izrazima koji ruše parlament i našu državu, i kad se je revoltirao i kazao da će takve uvrede prati svojom krvlju, ja sam mu pljeskao, jer mi se je dopalo takvo držanje Tome Popovića. (Dr. Pernar: Aha, u tom grmu leži zec! Pucelj: Sa takvim ljudima da sjedimo mi ovdje! Graja i protesti kod opozicije.) Kad bismo mi, gospodo narodni poslanici, bili jednoga mišljenja, jednakih pogleda na državu i društvo, mi onda ne bismo morali imati razna gledišta, ali vidite, gospodo, mi svi znamo zbog čega se razlikujemo; ali, gospodo, ono što mene naročito dira i kao građanina i kao poslanika, i što ja ne mogu nikako da gledam, to je sistematsko izazivanje koje se nama svima neprestano upućuje. I, gospodo, kad se to preko nas donosi u narod i kad se ruši naš ugled i pred našim narodom... (Graja kod opozicije. Dr Pernar: Ovo je drskost, ovo nije dostojno čovjeka. – Graja.)

Predsjednik dr. N. Perić: Molim gospodo za mir. Dozvolite gospodo, da govornik dovrši, a ima kratko vrijeme, samo pet minuta.

Puniša Račić: Gospodo, otkako sam se ja umiješao u ljude, kad sam postao čovjek (smijeh), ja nisam nikada u svojem javnome radu izgubio iz vida ni jedan momenat da čuvam interese srpskog naroda, interese svoje otadžbine. Izjavljujem pred vama svima da nigda srpski interesi kad ne pucaju puške i topovi nisu više bili dovedeni u opasnost nego sada... (Graja.) I gospodo, kao Srbin i narodni poslanik kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini otvoreno kažem, da ću upotrebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva... (Velika graja i protesti kod opozicije.)

Jakov Jelašić: Dakle mi mirno moramo gledati kako vi pljačkate.

Sv. Pribićević: Hoćete li da se i u Londonu čuje, da se ovdje prijeti oružjem.

Dr. Pernar: Neka Europa čuje, kud su Hrvati i prečani došli. Neka Europa to čuje! (Graja.)

Predsjednik dr. Perić: Molim gospodina govornika da izvoli završiti. Molim gospodo za mir.

Dr. Pernar: Ne bi nam svijet vjerovao. (Graja.)

Puniša Račić: Ima nekoliko godina od kad je trebalo da se naša država konsolidira, kad je trebalo naš narod da iskoristi što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao, što ga najgore kleveće, da smeta sređenje i izdaje interese našega naroda i sve naše države.

Velika larma.

Dr. Pernar: Opljačkali ste begove.

Puniša Račić silazi sa govornice ↓3: Tražim g. predsjedniče da ga kaznite ili ću ja da ga kaznim. (Graja i burni protesti.) Tko god bude pokušao da se stavi između mene i Pernara, poginuti će! (Velika larma.)

Predsjednik Perić: Prekidam sjednicu.

– Iz knjige Josipa Horvata, Politička povijest Hrvatske, II, August Cesarec, Zagreb, 1989., str. 341.-342.

Atentat i nakon atentata[uredi | uredi kôd]

(...) U tom času izvadio je Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum) ↓4. Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basarička u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: »Ha! Tebe sam i tražio!« I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.

– Iz knjige Rudolfa Horvata, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 389.-390.

Nakon atentata Puniša Račić pobjegao je kroz ministarsku sobu, po izjavi nazočnih, vičući »Živela Velika Srbija!«.[7] ↓5 Mirno je, neometan i naoružan, izašao van iz skupštinske zgrade.[8] Tu ga je čekao automobil i zajedno s narodnim zastupnikom Draganom Bojovićem odvezao se je u stan nekoga prijatelja.

Ranjenim narodnim zastupnicima HSS-a u skupštinskoj dvorani pomoć je pružilo nekoliko narodnih zastupnika koji su po zanimanju bili liječnici. Đuro Basariček izdahnuo je dvanaest minuta nakon što je bio pogođen, ležeći na skupštinskome podu, između prvih klupa i stenografskoga stola. Stjepan Radić neko vrijeme išao je sam do hodnika te je tu posrnuo i srušio se a potom je automobilom odvezen u bolnicu.[9] U beogradskoj bolnici Stjepan Radić hitno je operiran. Stjepan Radić u beogradskoj bolnici ostao je do 8. srpnja 1928. godine i odatle je, nakon laganoga poboljšanja zdravstvenoga stanja, prebačen u Zagreb gdje je nastavio s liječenjem. U bolnicu su prevezeni također i ranjeni narodni zastupnici Pavle Radić, Ivan Granđa i dr. Ivan Pernar. Pavle Radić umro je pet minuta nakon dolaska u bolnicu, a pedeset i pet minuta nakon ranjavanja.[10] Oko dva sata nakon atentata vlada je u svome priopćenju osudila Račićev atentat, naglašeno je kako se radi o "jednome ličnom zločinu" i kako će atentator biti predan sudu.[11] Istoga dana, poslijepodne, ocjenu kako se radi o osobnome sukobu iznio je i ministar unutarnjih poslova Anton Korošec.[12] U stanu gdje se je Račić sklonio nakon atentata pisao je pisma te je napisao proglas svojim biračima.[13] Puniša Račić se je u pratnji Dragana Bojovića odvezao automobilom i pojavio pred Ministarstvom unutarnjih poslova u 17 sati, htijući se predati ministru Antonu Korošcu. Ovaj je to odbio i izdao je usmeni nalog šefu kabineta neka dvojica žandara odvedu Punišu Račića u Upravu grada Beograda. Potom je odveden pod stražom u Upravu grada Beograda (i dalje je u njegovoj pratnji bio i radikalski zastupnik Dragan Bojović) gdje ga je primio upravnik grada Lazarević.[14] Na poziv upravnika dao je revolver s kojim je izvršio atentat a nakon kratkoga ispitivanja odveden je u novi zatvor, u određenu mu posebnu samicu na prvome katu.[14] Prije nego što su ga definitivno zatvorili izjavio je pred radikalskim zastupnikom Bojovićem i novinarima: »Nisam mogao više da gledam, kako se baca blato na sve što je srpsko. Sad sam tu, pristajem da me strijeljaju, ja sam svoje izvršio«.[14]

Suđenje Puniši Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomi Popoviću[uredi | uredi kôd]

Suđenje Puniši Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomi Popoviću bilo je u Beogradu od 27. svibnja do 7. lipnja 1929. godine. Račićevi pomagači Dragutin Jovanović Lune i Toma Popović oslobođeni su optužbe "zbog nedostatka dokaza".[15] Puniša Račić proglašen je krivim "za djelo ubijstva i pokušaja ubijstva bez predumišljanja".[16] Osuđen je na 20 godina robije za ubojstvo Đure Basarička i Pavla Radića, 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, 5 godina za ranjavanje Ivana Granđe i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara.[17] ↓6 Kaznu je poslije Apelacijski sud u Beogradu ublažio i formalno se svela na 20 godina robije.[17]

Puniša Račić robiju je provodio u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice.[18] Nije bio ni pod kakvom paskom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu (jedan za posilnoga, drugi za kuhara a treći za tjelohranitelja) a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći.[18] Prvih dana travnja 1941. godine, jedne večeri, jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd.[19] Partizani su ga po ulasku u Beograd, listopada 1944. godine, na prijekom sudu osudili na smrt i strijeljali.

Posljedice atentata[uredi | uredi kôd]

  • Nakon atentata održani su masovni prosvjedi. Prosvjedi su trajali od 20. do 23. lipnja 1928. godine. Atentat na narodne zastupnike HSS-a u Hrvatskoj je doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili prosvjedi diljem Hrvatske, na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 prosvjednika a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika.[20] Tada su (21. lipnja) ubijeni mladići Krešimir Jerbić, Nikola Majcen i Gjorgje Bjeloš.[21][22]
  • 20. lipnja 1928. godine Josip Broz je kao politički tajnik Mjesnoga komiteta KP u Zagrebu, pozvao letkom radništvo i građanstvo na prosvjede protiv režima a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom.[23]
  • 21. lipnja 1928. godine vodstvo Seljčko-demokratske koalicije objavilo je proglas gdje tvrde kako je zločin u Narodnoj skupštini »smišljen i organiziran« kako napušta Narodnu skupštinu i u čijem radu ne će sudjelovati dok se ne stvori »sigurno jamstvo za potpunu jednakost i ravnopravnost«, otklanjajući od vlade ponuđenu pomoć za obitelji i pogreb žrtava te pozivajući narod neka sačuva mir i ima potpuno povjerenje u Seljčko-demokratsku koaliciju.[24][25]
  • 23. lipnja 1928. godine bio je pokop Pavla Radića i Đure Basarička.
  • Vlada Velje Vukićevića uzdrmana je atentatom na prvake HSS-a i on podnosi ostavku svoje vlade, 4. srpnja 1928. godine, nakon čega je kralj Aleksandar I. Karađorđević povjerio mandat za sastavljanje vlade Aci Stanojeviću koji odmah traži sastanak s ranjenim Radićem ali ga je Radić odbio primiti, uputivši mu vrlo oštar odgovor i optuživši ga što je kao prvak Radikalne stranke pružio podršku Velji Vukićeviću i skupštinskoj većini odakle je potekao ubojica i njegovo organizirano društvo.[26] Nakon toga Aca Stanojević vratio je mandat za sastav vlade a kralj Aleksandar I. Karađorđević je, posredstvom Svetozara Pribićevića, ponudio mandat Stjepanu Radiću koji ga odbija predloživši mu raspuštanje skupštine i nove izbore koje bi provela oporba ili neutralna vlada.[26] Po Radiću bi se u toj budućoj skupštini razmatrale ustavne promjene "prema stečenom iskustvu i narodnim i državnim potrebama".[27]
  • 12. srpnja 1928. godine izvršen je u Beogradu neuspjeli atentat na Živojina Žiku Lazića, šefa javne sigurnosti.
  • 27. srpnja 1928. godine Anton Korošec sastavio je vladu.
  • Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije napustili su Beograd i nisu sudjelovali u radu Narodne skupštine koja se sastala 1. kolovoza 1928. godine već su se okupili u Zagrebu, u zgradi Hrvatskoga sabora, na plenarnoj sjednici kojom je predsjedao Vladko Maček a otvorio ju je Svetozar Pribićević. Tada je prihvaćena rezolucija gdje se utvrđuje cilj Seljačko-demokratske koalicije neka se legalnom borbom u parlamentu izvojuju promjene sustava u državi kako bi se ostvarila jednakost i ravnopravnost Hrvatske i svih prečanskih zemalja sa Srbijom naglašavajući kako se sustav hegemonije poslužio organiziranim zločinom u sprječavanju uspjeha zakonite borbe Seljačko-demokratske koalicije i budući u skupštini nema zastupnika Seljačko-demokratske koalicije, koji predstavljaju narod u prečanskim krajevima, u zaključcima se istaklo nepriznavanje rada skupštine i njezinih odluka za prečanske zemlje te će se svi zaključci koje ta krnja Narodna skupština donese smatrati nametnutima i neobvezatnima za narode u prečanskim krajevima a osobito za hrvatski narod.[28]
  • 1. kolovoza 1928. godine sastala se Narodna skupština, bez zastupnika Seljačko-demokratske koalicije. Krnja skupština ratificirala je Nettunske konvencije.[29]
  • 5. kolovoza 1928. godine Vlada Ristović, novinar beogradskoga Jedinstva, ubijen je u Zagrebu. Ubio ga je pripadnik mladeži HSS-a Josip Šunjić.[30]
  • 8. kolovoza 1928. godine Stjepan Radić preminuo je od posljedica atentata.
  • 12. kolovoza 1928. godine bio je pokop Stjepana Radića.
  • 15. kolovoza 1928. godine krnja Skupština prihvatila je ratifikaciju Nettunskih konvencija.
  • 6. rujna 1928. godine Svetozar Pribićević u svojoj izjavi u beogradskoj Politici oštro je osudio glasine o »amputaciji« Hrvatske i Slovenije. Takva govorkanja dolazila su iz dvorskih krugova i vrhova Radikalne stranke.[29]
  • 9. rujna 1928. godine na stranačkome zboru koji je održan u Brdovcu kraj Zaprešića dr. Vladko Maček, novi predsjednik HSS-a, prosvjeduje protiv glasina o »amputaciji«.
  • 27. listopada na općinskim izborima u Bosni i Hercegovini oporba je postigla uspjeh. Veoma su nazadovali Radikali, Davidovićevi demokrati te Hrvatska pučka stranka (ova je nazadovala zbog sudjelovanja ministra Stjepana Barića[31] u »krvavoj vladi«).[32]
  • 18. studenoga 1928. godine na izborima za gradsko vijeće u Splitu pobjedu su odnijele stranke Seljačko-demokratske koalicije polučivši 23 od 41 vijećnika.[33]
  • 1. prosinca 1928. godine, novi prosvjedi i nemiri u Zagrebu, prigodom proslave ujedinjenja. U reakciji vojske i policije smrtno je ranjen sedamnaestogodišnji Stanko Petrić a teško su ranjeni Mirko Gjurek i Nikola Lončarić.
  • 24. prosinca Marko Ožanić, u kavani "Corso" u Zagrebu, iz revolvera ranio je beogradskoga špijuna Alfreda Grauera.[34]
  • 30. prosinca 1928. godine Anton Korošec podnio je ostavku vlade.
  • 4. siječnja 1929. godine Vladko Maček, u 11 sati, primljen je u audijenciju kod kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Zatražio je potpunu promjenu državnoga uređenja i uspostavu državnih i kulturno-povijesnih individualnosti (federalno uređenje). Istoga dana primljen je, u 16 sati, Svetozar Pribićević. Savjetovao je kralju uspostavljanje vlade koja bi odmah raspisala izbore za Ustavotvornu skupštinu.[35]
  • 5. siječnja 1929. godine Vladko Maček, u 10 sati, primljen je u novu audijenciju kod kralja Aleksandra I. Karađorđevića, koja je trajala 30 minuta. Nakon toga, u odlasku, ponovno je pozvan u dvor gdje se zadržao kod kralja nekih 10 minuta. Nakon tih audijencija priopćeno je sa strane SDK kako je "razgovor s Nj. Vel. Kraljem nastavljen u vezi s jučerašnjim razgovorima u istom smislu i u istom pravcu i na istoj bazi, to jeste na zaključcima od 1. VIII. Tom prilikom dodirnuto je pitanje postupka. Dr. Vladko Maček predložio je Nj. Vel. Kralju obrazovanje nepolitičke vlade, koja ima Kraljevo povjerenje i koja sa svojim sastavom pruža garanciju za uspješno provođenje predloženog državnog uređenja." Nakon dra Mačka u audijenciju bili su pozvani Aca Stanojević i Ljuba Davidović. Nakon tih audijencija Radikali su donijeli odluku i jednoglasno odbili jučerašnje prijedloge dra Mačka. Demokrati su također odbili prijedloge dra Mačka ali su spremni razgovarati. Poslije podne istoga dana pozvan je u audijenciju, na konzultiranje kao državnopravni stručnjak, prof. Slobodan Jovanović.[36]
  • 6. siječnja 1929. godine Kralj Aleksandar I. Karađorđević uveo je diktaturu, ukinuo Vidovdanski ustav te je raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka i imenovao novu vladu kojoj je na čelu bio general Petar Živković.[35] Zabranjeni su politički skupovi, djelovanje sindikata itd., uvedena je stroga cenzura.

Galerija[uredi | uredi kôd]

  • Puniša Račić
    Puniša Račić
  • Pištolj kojim je Puniša Račić izvršio atentat na zastupnike HSS-a
    Pištolj kojim je Puniša Račić izvršio atentat na zastupnike HSS-a
  • Rekonstrukcija atentata
    Rekonstrukcija atentata
  • Ivan Pernar
    Ivan Pernar
  • Đuro Basariček
    Đuro Basariček
  • Ivan Granđa
    Ivan Granđa
  • Stjepan Radić
    Stjepan Radić
  • Pavle Radić
    Pavle Radić
  • Svetozar Pribićević
    Svetozar Pribićević
  • Ivan Pucelj
    Ivan Pucelj
  • Ninko Perić
    Ninko Perić
  • Povratak ranjenoga Stjepana Radića u Zagreb
    Povratak ranjenoga Stjepana Radića u Zagreb
  • Stjepan Radić na odru
    Stjepan Radić na odru
  • Prva stranica Cesarčeva tjednika Zaštita čovjeka, god. I., br.2, 9. kolovoza 1928. godine.
    Prva stranica Cesarčeva tjednika Zaštita čovjeka, god. I., br.2, 9. kolovoza 1928. godine.
  • Puniša Račić, Dragutin Jovanović Lune i Toma Popović, na suđenju
    Puniša Račić, Dragutin Jovanović Lune i Toma Popović, na suđenju
  • Puniša Račić na suđenju (stoji, okrenut leđima, sasvim desno do prozora) i sudci (naprijed za stolom, s lijeva: Sveta Vukajlović, Milutin Petrović, predsj. suda, i Aleksandar Marinković)
    Puniša Račić na suđenju (stoji, okrenut leđima, sasvim desno do prozora) i sudci (naprijed za stolom, s lijeva: Sveta Vukajlović, Milutin Petrović, predsj. suda, i Aleksandar Marinković)

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑1  "Nakon prekida te sjednice predsjednik Skupštine ističe, kako je vidio »iz stenografskih bilježaka, da je g. Toma Popović govorio preteće reči«, te ga za to kažnjava – pismenom opomenom! Treba ovdje dodati, da je dotle kroz mjesece svog predsjednikovanja u Nar. Skupštini veoma oštro istupao protiv opozicionih govornika, te ih veoma osjetno kažnjavao (isključenjem sa skupštinskih sjednica) za kudikamo manje kršenje skupštinskog reda."[37]
  2. ↑2  "Dr. Ninko Perić bio je profesor na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta, i već veoma rutinirani, veoma uvježbani predsjednik Narodne skupštine, te je, prema tome veoma dobro poznavao skupštinski Poslovnik. A taj je Poslovnik dozvoljavao dobijanje riječi »za lično objašnjenje« samo u slučaju da to poslanik, koji se smatrao lično povređenim, formalno i zatraži. I to samo onda ako ga je govornik, koji je govorio neposredno prije njega, u svom govoru spomenuo - što ovdje nije bio slučaj. Posljednji, koji je govorio bio je Toma Popović, (...) on ga nije spomenuo. (Spomenuo ga je, i to sasvim ovlašno, u formi koja ne zahtijeva repliku, Ljubomir Maštrović, u svom govoru /.../) Dakle, Puniša Račić niti je tražio riječ za "lično objašnjenje", niti ju je mogao dobiti jer za to nisu postojali potrebni preduvjeti. Još manje je mogao dobiti riječ da stavi primjedbu na zapisnik jer je u tom momentu zapisnik već bio davno prihvaćen."[38]
  3. ↑3  Treba biti: dolazi za govornicu.
  4. ↑4  "Revolver Puniše Račića, sistem »Steyr« (a ne parabelum, kako se često u literaturi navodi), težak oko pola kilograma, dužine 25 cm, kalibra devet milimetara. U šaržeru se nalaze dva neispaljena metka, što je dokaz više da Puniša Račić, pucajući, nije mogao biti u afektu jer bi u tom slučaju nekontrolirano pucao do kraja. Taj je revolver, kao precizan i veoma efikasan, mjesec dana prije atentata na Stjepana Radića i drugove Račićev pobratim Dragan Bojović iznudio od četničkog vojvode Vasilija Trbića i ovaj ga je u momentu atentata ugledao u Račićevoj ruci. Trbić je to kao svjedok izjavio u svom sudskom iskazu, ali je ovo njegovo svakako veoma važno svjedočanstvo na samom suđenju zabašureno. (...)".[39]
  5. ↑5  "(...) Vasilije Trbić tvrdi, da je imao točan pregled događaja za vrijeme atentata u skupštini i da Račić nije vikao »Živela Velika Srbija!« (V. Trbić, Požarevački dani, ibid., str. 3-4). Međutim, ovaj navod neposredno nakon zločina nitko nije pokušao zanijekati. Srbin Milan Ćurčin naglasio je, komentirajući Račićev zločin, kako je Račić nakon ubojstva uzviknuo: »Živela Srbija!« »Živela Velika Srbija!« (M. Ć., Zločin Puniše Račića. NOVA EVROPA, knjiga XVIII/1928, 2, 48, od 26. srpnja 1928)."[40]
  6. ↑6 Povjesnik Rudolf Horvat navodi prispodobu "s osudom suda za zaštitu države, koji je hrvatskoga omladinca Marka Ožanića 25. rujna 1929. osudio na 15. godina robije zato, što je u Zagrebu 24. prosinca 1928. iz revolvera u kavani »Corso« ranio beogradskoga špijuna Alfreda Grauera. Kako je Ožanić na sudbenu raspravu došao sa znakom »Hanao« na kaputu, osudiše ga okrutni suci još na 3 mjeseca zatvora zbog nošenja toga znaka."[34]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Kulundžić, 1967., 328.
  2. ↑ Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 4. dop. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0040-3, str. 235.
  3. ↑ Latinka Perović, Ubistvo Radića, pescanik.net, 20. lipnja 2019., pristupljeno 5. srpnja 2020. (srp.)
  4. ↑ Kulundžić, 1967., 336.
  5. ↑ Kulundžić, 1967., 338.
  6. ↑ a b Kulundžić, 1967., 351.
  7. ↑ Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 4. dop. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0040-3, str. 236.
  8. ↑ Janjatović, Bosiljka. Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928. godine, // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, br. 1. (1997.), str. 217.-236. (Hrčak), str. 235., pristupljeno 24. siječnja 2016.
  9. ↑ Rudolf Horvat, 1992., str. 390.
  10. ↑ Kulundžić, 1967., str. 371.
  11. ↑ Janjatović, Bosiljka. Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928. godine, // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, br. 1. (1997.), str. 217.-236. (Hrčak), str. 235.-236., pristupljeno 24. siječnja 2016.
  12. ↑ Janjatović, Bosiljka. Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928. godine, // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, br. 1. (1997.), str. 217.-236. (Hrčak), str. 236., pristupljeno 23. siječnja 2016.
  13. ↑ Josip Horvat, 1989., str. 346.:
    »Na koncu članka u proglasu veli doslovno i ovo: »U ovim za mene teškim momentima, kad vjerujem da je našem jedinstvu u velikoj otadžbini potrebna saradnja svih njenih sinova, lišavajući se mogućnosti daljnjeg rada za dobro kralja i otadžbine, ja molim Boga da poživi našeg uzvišenog kralja, narod i otadžbinu«.«
  14. ↑ a b c Josip Horvat, 1989., str. 346.
  15. ↑ Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 261.
  16. ↑ Rudolf Horvat, 1992., str. 440.
  17. ↑ a b Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, fusnota 25, str. 261.
  18. ↑ a b Kulundžić, 1967., str. 561.-563.
  19. ↑ Kulundžić, 1967., str. 573.
  20. ↑ Zdravko Dizdar, Župa Miljevci Šibenske biskupije u razdoblju od 1900. do 1950.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. siječnja 2016. (Wayback Machine), pristupljeno 24. siječnja 2016.
  21. ↑ Rudolf Horvat, 1992., str. 391.
  22. ↑ Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., ISBN 953-169-000-6, str. 272.
  23. ↑ Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., ISBN 953-169-000-6, str. 512.
  24. ↑ Josip Horvat, 1989., str. 374.
  25. ↑ Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., ISBN 953-169-000-6, str. 511.
  26. ↑ a b Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 255.
  27. ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 256.
  28. ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 258.
  29. ↑ a b Josip Horvat, 1989., str. 376.
  30. ↑ Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine, 2. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-0-60817-7, fusnota 156 na str. 47.
  31. ↑ Zlatko Matijević, Hrvatska pučka stranka  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. svibnja 2016. (Wayback Machine), Hrvatska revija, 3, 2003., pristupljeno 23. siječnja 2016.
  32. ↑ Rudolf Horvat, 1992., str. 421.
  33. ↑ Rudolf Horvat, 1992., str. 421.-422.
  34. ↑ a b Rudolf Horvat, 1992., str. 441.
  35. ↑ a b Josip Horvat, 1989., str. 377.
  36. ↑ Josip Horvat, 1989., str. 360.
  37. ↑ Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, I, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1961., str. 528.
  38. ↑ Kulundžić, 1967., str. 351.-352.
  39. ↑ Kulundžić, 1967., str. 372.
  40. ↑ Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 4. dop. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0040-3, fusnota 50 na str. 236.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

  • Nakon atentata u Narodnoj skupštini (na archive.org 17. svibnja 2008.)
  • Begonja, Zlatko. Ivan Pernar o hrvatsko-srpskim odnosima nakon atentata u Beogradu 1928. godine, // Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 51. (2009.), str. 203. – 218. (Hrčak)
  • Janjatović, Bosiljka. Hrvatska 1928. – 1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, // Povijesn prilozi, sv. 13, br. 13. (1995.), str. 219. – 244. (Hrčak)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Atentat_u_Narodnoj_skupštini_1928.&oldid=6911572"