August Cesarec

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
August Cesarec
August Cesarec.jpg
Puno ime August Cesarec
Rođenje 4. prosinca 1893.
Zagreb, Hrvatska
Smrt 17. srpnja 1941.
zagrebačka Dotršćina, Hrvatska
Supruga(e) Marija Vinski

August Cesarec (Zagreb, 4. prosinca 1893. - zagrebačka Dotršćina 17. srpnja 1941.), bio je hrvatski književnik, prevoditelj, publicist i politički djelatnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život, školovanje i Prvi svj. rat[uredi VE | uredi]

August Cesarec rođen je u Zagrebu 1893. godine u obitelji Augusta Cesarca, stolarskog radnika, i Kornelije, rođene Senk. Imao je starijeg brata Rudolfa, mlađeg brata Stanka i tri sestre, Štefu, Dragu i Ivku. Između 1900. i 1904. godine pohađao je Kaptolsku nižu dječačku školu. Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju (1904.-1912.) kada je puno čitao domaće i strane pisce (S.S. Kranjčević, Janko Polić Kamov, Émile Zola, Maksim Gorki, Sergej Kravčinski-Stepnjak, Petr Aleksejevič Kropotkin i ini). Već kao gimnazijalac pridružio se je socijaldemokratskom pokretu, zbog čega je pod stalnom policijskom paskom i više puta je zatvaran, a 1912. godine uhićen je i optužen za sudioništvo u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Osuđen je na 5 godina pa na na tri godine robije. Robiju je izdržavao u kaznionici Srijemska Mitrovica. Godine 1914., nakon 21 mjeseca izdržane kazne, zbog oboljenja od tuberkuloze pušten je uvjetno s robije.[1] Nakon toga podnio je molbu za prijem u Socijaldemokratsku stranku ali molba mu nije prihvaćena s obrazloženjem: da se stranka ne bi kompromitirala. Pred kraj 1915. godine bio je mobiliziran i poslan u Kruševac u okupiranoj Srbiji. Nakon sloma Austro-Ugarske u jesen 1918. godine vratio se je u Zagreb. Tu ga je garda Narodnoga vijeća nakratko lišila slobode.[1]

Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Krajem 1918. godine pristupio je obnovljenoj Socijaldemokratskoj stranci. Opredijelio se je za ljevicu koja je 1919. godine na Kongresu ujedinjenja u Beogradu osnovala Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista) a 1920. godine na Drugom Kongresu u Vukovaru promijenila je ime u KPJ. U novoosnovanoj državi s Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji u kolovozu iste godine biva zabranjen. U jesen 1922. godine od KPJ je poslan, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu.[2] Nakon Kongresa u Moskvi ostaje pet mjeseci a na povratku je, na granici, uhićen i potom osuđen na dva mjeseca zatvora. Na vijest o uhićenju i utamničenju Augusta Cesarca listovi Borba i Savremenik traže njegovo puštanje na slobodu a Miroslav Krleža u svom poznatom članku Slučaj Augusta Cesarca u listu Nova Evropa (br. 16, 1923.) diže optužbu protiv tadašnje žalosne situacije u državi.

Miroslav Krleža o Cesarcu i njegovim zatvorima:

Wikicitati „Kao maturant, August Cesarec bio je uhićen (8.VI.1912), na dan atentata protivu komesara Cuvaja, i bačen u Mitrovicu, gdje je ležao sve do uoči rata (1914). Bolestan, tuberkulozan, i slomljen, on je onda počeo kao politički sumnjivac, i austrijski soldat bez čina, onaj teški križni put po soldačkim bolnicama, i kasarnama, koji je trajao sve do oktobra Osamnaeste, dakle pune četiri godine. Za vlade zagrebačkog Narodnog Vijeća bio je opet uhićen, još kao politički sumnjiv austrijski vojnik, a nekoliko mjeseci poslije toga prisiljen da skloni za granicu, u emigraciju, pred progonima tadanje demokratsko-socijaldemokratske koalicije, opet kao politički sumnjivac. Vrativši se iz inozemstva još bolesniji kući, on je intenzivno radio književno i publicistički, više plijenjen i cenzuriran nego objavljivan. Onda je uhićen ponovno, za Alijagićeva vješanja, pa nakon nekoliko nedjelja pušten, ganjan po raznim austrijskim patentima, praćen detektivima, preslušavan vječno na policiji, premetan perijodički uvijek, po nekom sistemu, dok nije konačno otputovao u Moskvu. A sada imade eto čast da opet sjedi pri sudbenom stolu u Zagrebu. U mariborskom policajnom zatvoru bio je držan kao običan policajni kažnjenik, izoliran, prisiljen na robijašku hranu u pritvoru, zajedno sa šiberima i varalicama; a sada, mjesto da sjedi kao kulturan radnik u kakvoj evropskoj biblioteci, on, jedan od naših najistaknutijih mlađih književnih radnika, trune u zatvoru u nepomičnoj jalovosti samice.”
(Slučaj Augusta Cesarca, Nova Evropa, br. 16, 1. lipnja 1923.)

Kao uvjereni antifašist boravio je 1937. godine u Španjolskoj, o čemu je pisao u knjizi Španjolski susreti. Knjiga susreta s ljudima i gradovima.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Poprsje Augusta Cesarca u Zagrebu, Tkalčićeva

Za vrijeme NDH zatočen je u Kerestincu odakle je pobjegao u organiziranom bijegu.[1] Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja 1941. godine, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i svi su preživjeli bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Nekoliko dana nakon toga stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen zajedno s ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotršćini 17. srpnja 1941. godine. U njegovoj ćeliji ostao je dramatični zapis na zidu: "Živjela sovjetska Hrvatska!".[3] Šest godina nakon Drugoga svjetskog rata, tijekom preuređenja prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u ulici Račkoga 9, pronađen je zapis: "U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!". Ekspertizom rukopisa utvrđeno je da je autor zapisa August Cesarec. Fotografija zapisa objavljena je u listu Borba 4. siječnja 1961. godine, ali bez završnog slogana.[4]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Prva stranica Cesarčeva tjednika Zaštita čovjeka, god. I., br.2, 9. kolovoza 1928. godine.

Objavljivao je putopise, prevodio Maksima Gorkog, Victora Hugoa i Émilea Zolu.[1] Pisao je mnogim listovima, časopisima i tjednicima kao što su: Plamen (1919.), Istina (1919.), Nova Istina (1919.), Novi svijet (1920.), Komunista (1921.), Borba (1922.-1924.), Kritika (1922.), Omladinska borba (1923.), Književna republika (1923.-1925.), Nova Evropa (1923.), Savremenik (1923., 1926.-1927.), Radnička borba (1924.), Obzor (1925.), Jutarnji list (1925.), Hrvat (1925.-1926.), Vijenac (1925.-1928.), Hrvatsko kolo (1927.-1932.), Zaštita čovjeka (1928.-1929.), Hrvatska revija (1928.-1932.), Književnik (1928.-1933.), Literatura (1931.-1932.), Savremena stvarnost (1933.), Danas (1934.), Nova riječ (1938.-1939.) i Izraz (1939.-1941.). Pisao je i pjesme, novele, romane, drame te studije, članke i polemike o socijalnim, političkim i povijesnim te književnim, psihološkim i drugim problemima.[2]

U početku piše ekspresionistički (njegov roman Bijeli lutalac zasigurno je najveće hrvatsko romansijersko ekspresionističko djelo)[nedostaje izvor], a poslije se sve više priklanja realističkom konceptu književnog oblikovanja. Najznačajniji dio opusa čine mu romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci u kojima se bavi moralnom dekadencijom hrvatskoga građanskog društva prije i neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Cesarčevo posljednje za života objavljeno djelo, Sin domovine: životna drama Eugena Kvaternika: u 15 slika s epilogom, drama o Eugenu Kvaterniku, napisana je u duhu slobodarskih težnji hrvatskoga naroda. Cesarčeva Sabrana djela, u dvadeset svezaka, objavljena su u Zagrebu (1982.-1988.).


Dvije Cesarčeve pjesme[uredi VE | uredi]

Jabučan cvijet Poslije i prije klanja
Čitavu noć je, vani kraj trga, cvao bijel jabučan cvijet.
Čitavu noć je i u čaški njegovoj, ko u bijelom kaležu,
okrugla poput hostije, ležala i sjala zlatna ploča uštapa.
Čitavu noć su njegovi ljubičasti prašnici
čekali lepira svoga, da ih oplodi u igri nevinoj,
i sam ko nevin lepir, u tišini noćnoj spavajuć,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
I čitavu noć, na sto koraka daleko,
moje je tijelo bilo plijenom spilje đavolje
i od demona trozubim bičem šibano.
O čitavu noć,
dok vani je cvao bijel jabučan cvijet,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
To nisam bio ja;
ne, ne, u duši je mojoj također cvao bijel jabučan cvijet
i strujala tiha čežnja za srećom čišćom, uznesenijom.
To nisam bio ja,
neko drugi; –
no drugi taj, nije li i opet ležo u spilji đavoljoj,
bičevan trozubim bičem strasti, pod gusarskim teretom žene.
O, kako sam amo pao, u spilju ovu đavolju,
u kojoj je prije mene crna gostoprimka moja
sedamnaest gosti u svatove plaćeničke primila?
Čitavu, čitavu noć,
demoni su trozubim bičem tijelo moje šibali,
i triput pavši, strasti su moje ko pijetli zlovijesni,
tri puta ponosu mome objavili do očajanja tešku izdaju!
Konačno, konačno sam izašo, a vani bilo je jutro.
Raskošno proljetno jutro,
sa cestama od mlijeka, šumama od patine, nebom od svile,
s mjesecom ko načehnuta već malo čahura svilčeva,
sa suncem, tek izašlim nad brdom ko velik rumen cvijet.
Sve je bilo još netaknuto, čisto,
a u toj čistoći, odkud se pojavih ja?
Slomljen, ojađen, u sebestidu, sebi samome tek sjena,
ja potuljen se vukoh uz ograde ko zlotvor.
A tad, odjednom, stadoh:
preda mnom se ko bokor bijel, ogroman,
zaoblilo u cvatu stablo jabuke.
I šta mi je bilo, zašto?
– o da! – i ko u znak otkupljenja
ja uzeh jedan cvijet, bijel cvijet jabučan.
No ni tren još nije prošo,
a tri su mi latice pale,
iz ruke, još teškim kalom prljave.
Tri su latice pale – i malo mi ne udariše suze:
o, kad bi bar i tri pada moja u spilji đavoljoj,
tri pada bila bijelih latica cvijeta jabučnog!

August Cesarec, Hrvatska revija, 1928.

Mi nijesmo krivi što časi su loši
i huljâ što ima na snope,
mi nijesmo dužni svirati dude,
– Kako bi gazde s Dunava htjeli,
– kako bi forum htio Evrope.


Življasmo nekoć ko ovnovi dobri,
bojeć se pruta gladnog pastira,
ne znasmo vrijeme, ljudski koledar.
– Vrijeme je teklo. Gledasmo tupo
kako u dude pastir to svira.


S prutom kraj sebe sviro je pastir,
dok nijesu na nas vukovi pali;
bleknusmo tužno, skunjivši glave
pusteć se klati. A vukovi prosti
srećno su, vješto, voljko nas klali.


Mnogo nas osta, a kosti pastira
ležahu na tlu tvrdog kraj pruta;
smijali su se vukovi siti
nama, pastiru, bezbrižnoj svirci:
"Svirajte, dragi, još nekol'ko puta!"


To nama bi dosta. Pljunusmo na se,
ovnove tupe. Idejna braća
stisnusmo pjesti, znojne od snage,
prezrevši dude, digosmo prute
bombom se, miškom, krvarenje vraća.


Vrijeme je tako, to drukčije ne ide,
mi sasma nove slijedimo stope:
Ideja naša živi od krvi ...
– eto nek znadu dunavski vuci
– eto nek znade forum Evrope.


August Cesarec, Zagreb, Sudbeni stol, 21. IX. 1912.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Đački pokret, Zagreb, 1912. (pod pseudonimom Budislav Mirković)
  • Stihovi, Zagreb, 1919.
  • Sudite me! Ispovijest siromaka, Zagreb, 1925.
  • Careva kraljevina. Roman o nama kakovi smo bili, 1925.
  • Stjepan Radić i republika. Prilog našoj političkoj historiji, Zagreb, 1925.
  • Za novim putem. Novele, Zagreb, 1926.
  • Zlatni mladić i njegove žrtve. Roman o svijetu na stramputici, Koprivnica, 1928.
  • Tonkina jedina ljubav, 1931.
  • Psihoanaliza i individualna psihologija, Zagreb, 1932. (u vlastitoj nakladi)
  • Bjegunci. Roman, Zagreb, 1933.
  • Današnja Rusija, Zagreb, 1938. (pod pseudonimom Vuk Korneli)
  • Španjolski susreti. Knjiga susreta s ljudima i gradovima, Toronto, 1938.
  • Izraelov izlazak i druge legende, Zagreb, 1938.
  • Novele, Zagreb, 1939.
  • Putovanje po Sovjetskom Savezu. Na Uralu i na Volgi, Zagreb, 1940.
  • Kod sovjetskih malih naroda. Iz ciklusa "Putovanja po Sovjetskom Savezu", Zagreb, 1940.
  • Na Ukrajini. Iz ciklusa "Putovanja po Sovjetskom Savezu", Zagreb 1940.
  • Sin domovine: životna drama Eugena Kvaternika: u 15 slika s epilogom, Zagreb, 1940.

Posmrtno[uredi VE | uredi]

  • Izabrana djela Augusta Cesarca, I-XII, (I-VI, Nakladni zavod Hrvatske; VII-XII, Zora, knj. I. Careva kraljevna. Roman o nama kakvi smo bili, 1946.; knj. II. Za novim putem., Novele, 1946.; knj. III. Smijeh Jude Iškarijota. Novele, 1946.; knj. IV. Tonkina jedina ljubav. Novele 1946.; knj. V. Zlatni mladić i njegove žrtve. Roman 1947.; knj. VI. Put u novi život. Novele, 1947.; knj. VII. Bjegunci. Roman 1950.; knj. VIII. Legende i druge pripovijesti, 1951.; knj. IX. Kći crne ruke - Ćuk u njenome duplju, 1951.; knj. X. Majka božja bistrička. Roman, Zagreb, 1955.; knj. XI. Španjolski susreti. Knjiga susreta s ljudima i gradovima, 1961.; knj. XII. Putovanje po Sovjetskom Savezu, 1964.), Zagreb 1946.-1964.
  • Slučaj kolportera Ferića, Zagreb, 1949. (urednik Gustav Krklec)
  • Kriza stranke prava i naši "komunari" 1871., Zagreb, 1951.
  • Izabrane pjesme, Zagreb, 1961.
  • Izbor članaka, Beograd, 1962.
  • Svjetlost u mraku, Zagreb, 1963. (publicistički radovi i članci Augusta Cesarca, priredio Jure Kaštelan)
  • Na posljednjim tračnicama, Mladost, Zagreb, 1963.
  • Izabrana djela. Srpski i hrvatski pisci XX. veka. (Kolo 1. Sv. 6. Knj. 1: Careva kraljevina. Roman o nama kakvi smo bili. Izbor i napomene: Marin Franičević i Marijan Matković; Kolo 1, sv. 7, knj. 2: Eseji i putopisi. Izbor i napomene: Marin Franičević i Marijan Matković), Prosveta, Beograd-Naprijed, Zagreb-Svjetlost, Sarajevo, 1964.
  • Otkriće. Tragedija u tornju i gledana kroz toranj jedne vile), Krčma "Široko grlo". Misterij zvona na groblju (Drama), Legenda o zvonu na groblju. Fragment, Zagreb, 1965. (Rad JAZU. Knjiga 342.)
  • August Cesarec, I: pjesme, novele, zapisi, eseji i putopisi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 96, Zagreb, 1966.
  • August Cesarec, II: Tonkina jedina ljubav. Zlatni mladić. Sin domovine, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 97, Zagreb, 1966.
  • Brodolom obitelji Rožman. Novele, Beograd, 1968.
  • Bijeli lutalac: java i sanja o bijelom geniju, Zagreb, 1982.
  • Sabrana djela Augusta Cesarca, I-XX, Zagreb, 1982.-1986.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Cesarec, August, Hrvatski biografski leksikon, Vinko Brešić (1989.), pristupljeno 25. siječnja 2016.
  2. 2,0 2,1 Hrvatska enciklopedija: Cesarec, August, pristupljeno 29. prosinca 2015.
  3. August Cesarec. hrt.hr. pristupljeno 20. srpnja 2010.
  4. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 68.-69.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • August Cesarec, I: pjesme, novele, zapisi, eseji i putopisi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 96, Matica hrvatska-Zora, Zagreb, 1966.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: August Cesarec