Australski galeb
| Australski galeb | |
|---|---|
| Status zaštite | |
Status zaštite: najmanja zabrinutost (lc)[1] | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Aves |
| Red: | Charadriiformes |
| Podred: | Lari |
| Porodica: | Laridae |
| Potporodica: | Larinae |
| Rod: | Chroicocephalus |
| Vrsta: | C. novaehollandiae |
| Dvojno ime | |
| Chroicocephalus novaehollandiae (Stephens, 1826.) | |
| Podvrste | |
| |
| Baze podataka | |
Australski galeb[2] (lat. Chroicocephalus novaehollandiae) najčešća je vrsta galeba u Australiji. Živi po cijelom kontinentu, ali osobito na ili blizu obalnih područja. Australski galeb manji je od krupnokljunog galeba (Larus pacificus), koji također živi u Australiji.
Australskog galeba (eng. Silver gull – Srebrni galeb) ne treba brkati sa srebrnastim galebom, koji se na mnogim drugim jezicima naziva "srebrni galeb" (latinski: Larus argentatus, njemački: Silbermöwe, francuski: Goéland argenté, nizozemski: zilvermeeuw), ali je mnogo veći, robusni galeb bez preklapanje u rasponu.
Tradicionalno se svrstao u rod Larus, kao što je slučaj s mnogim galebovima, no danas je smatran pripadnikom roda Chroicocephalus. Južnoafrički galeb (C. hartlaubii) iz Južne Afrike prije se ponekad smatrao podvrstom australskog galeba.
Postoje tri podvrste:[3]
- C. n. forsteri (Mathews, 1912.) – sjeverna i sjeveroistočna Australija, Nova Kaledonija
- C. n. novaehollandiae (Stephens, 1826.) – južna Australija i Tasmanija
- C. n. scopulinus (Forster, JR, 1844.) ili crvenokljuni galeb – Novi Zeland

Glava, tijelo i rep bijele su boje. Krila su svjetlosiva s bijelim pjegama i crnim vrhovima.[4] Duljina odraslih jedinki iznosi između 40 i 45 cm.[4] Srednji raspon krila je 94 cm.[5] Mlade jedinke imaju smeđe šare na krilima i tamni kljun. Odrasle jedinke imaju jarko crvene kljunove – što je crvena boja svjetlija, to je ptica starija.
Australski galebovi nastanjuju sve savezne države Australije,[5] kao i Novi Zeland i Novu Kaledoniju.[4] Uobičajena je vrsta. Dobro se prilagodila urbanim sredinama i uklopila oko trgovačkih centara i odlagališta smeća. Zahvaljujući uspješnoj prilagodbi ove vrste urbanim staništima, došlo je do povećanja njene populacije u područjima ljudske aktivnosti, pri čemu je dostupnost gnjezdilišta jedini ograničavajući čimbenik rasta populacije.[4]
Australski galebovi dvaput su zabilježeni u SAD-u; jedna jedinka ustrijeljena je u kolovozu 1947. na ušću rijeke Genesee, jezero Ontario, a druga je fotografirana u okrugu Salem, New Jersey tijekom jeseni 1996. Vjeruje se da su obje jedinke pobjegle iz zatočeništva.[6]

Australski galeb ima oštar glas koji se sastoji od raznih glasanja. Najčešći poziv je oštar, visoki 'kwarwh'.
Australski galeb hrani se crvima, ribom, kukcima i rakovima. Uspješan je skupljač ostataka, zbog čega se povećao njihov broj u blizini ljudskih naselja. Poznato je da gnjavi ljude tražeći otpatke i krade hranu bez nadzora.[4]
Razmnožava se od kolovoza do prosinca, obično u velikim kolonijama na priobalnim otocima.[5] Gnijezdo se nalazi na tlu i sastoji se od morskih algi, korijenja i stabljika biljaka.[5] Gnijezda se mogu naći u niskom grmlju, stijenama i molovima.[5] Tipična veličina legla je jedno do tri jaja.[4][5] Često se u jednoj godini podignu dva legla, a obje odrasle jedinke sudjeluju u gradnji gnijezda, inkubaciji i hranjenju.[4]
- Australski galeb, Nacionalni park Ku-ring-gai, Sydney
- Spolno nezrela ptica u letu
- Kupanje
- U letu, Zlatna obala, Australija
- Odrasla ptica na molu otoka Green, istočno od Cairnsa
- Michaelmas Cay, Veliki koraljni greben, Queensland, Australija
- ↑ BirdLife International. 2012. Larus novaehollandiae. IUCN Red List of Threatened Species. 2012. Pristupljeno 26. studenoga 2013.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ↑ Rječnik standardnih hrvatskih ptičjih naziva (PDF). HAZU. Zavod za orntologiju HAZU. 2018
- ↑ Gill, Frank; Donsker, David, ur. 2019. Noddies, gulls, terns, auks. World Bird List Version 9.2. International Ornithologists' Union. Pristupljeno 24. lipnja 2019.
- 1 2 3 4 5 6 7 Silver Gull. Birds in Backyards, Australian Museum. 23. siječnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2010. Pristupljeno 10. svibnja 2009.
- 1 2 3 4 5 6 Pizzey, Graham; Knight, Frank. 1997. Field Guide to the Birds of Australia. HarperCollinsPublishers. Sydney, Australia. str. 111. ISBN 0-207-18013-X
- ↑ Američko ornitološko društvo (2000): Forty-second supplement to the American Ornithologists' Union Check-list of North American Birds. Auk 117(3): 847–858. DOI: 10.1642/0004-8038(2000)117[0847:FSSTTA]2.0.CO;2.