Australski galeb
| Australski galeb | |
|---|---|
 | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: najmanja zabrinutost (lc)[1] | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Aves |
| Red: | Charadriiformes |
| Podred: | Lari |
| Porodica: | Laridae |
| Potporodica: | Larinae |
| Rod: | Chroicocephalus |
| Vrsta: | C. novaehollandiae |
| Dvojno ime | |
| Chroicocephalus novaehollandiae (Stephens, 1826.) | |
| Podvrste | |
| |
| Baze podataka | |
Australski galeb[2] (lat. Chroicocephalus novaehollandiae) najčešća je vrsta galeba u Australiji. Živi po cijelom kontinentu, ali osobito na ili blizu obalnih područja. Australski galeb manji je od krupnokljunog galeba (Larus pacificus), koji također živi u Australiji.
Australskog galeba (eng. Silver gull – Srebrni galeb) ne treba brkati sa srebrnastim galebom, koji se na mnogim drugim jezicima naziva "srebrni galeb" (lat. Larus argentatus, njem. Silbermöwe, fra. Goéland argenté, niz. zilvermeeuw), ali je mnogo veći, robusni galeb bez preklapanje u rasponu.
Tradicionalno se svrstao u rod Larus, kao što je slučaj s mnogim galebovima, no danas je smatran pripadnikom roda Chroicocephalus. Južnoafrički galeb (C. hartlaubii) iz Južne Afrike prije se ponekad smatrao podvrstom australskog galeba.
Postoje tri podvrste:[3]
- C. n. forsteri (Mathews, 1912.) – sjeverna i sjeveroistočna Australija, Nova Kaledonija
- C. n. novaehollandiae (Stephens, 1826.) – južna Australija i Tasmanija
- C. n. scopulinus (Forster, JR, 1844.) ili crvenokljuni galeb – Novi Zeland
Glava, tijelo i rep bijele su boje. Krila su svjetlosiva s bijelim pjegama i crnim vrhovima.[4] Duljina odraslih jedinki iznosi između 40 i 45 cm.[4] Srednji raspon krila je 94 cm.[5] Mlade jedinke imaju smeđe šare na krilima i tamni kljun. Odrasle jedinke imaju jarko crvene kljunove – što je crvena boja svjetlija, to je ptica starija.
Australski galebovi nastanjuju sve savezne države Australije,[5] kao i Novi Zeland i Novu Kaledoniju.[4] Uobičajena je vrsta. Dobro se prilagodila urbanim sredinama i uklopila oko trgovačkih centara i odlagališta smeća. Zahvaljujući uspješnoj prilagodbi ove vrste urbanim staništima, došlo je do povećanja njene populacije u područjima ljudske aktivnosti, pri čemu je dostupnost gnjezdilišta jedini ograničavajući čimbenik rasta populacije.[4]
Australski galebovi dvaput su zabilježeni u SAD-u; jedna jedinka ustrijeljena je u kolovozu 1947. na ušću rijeke Genesee, jezero Ontario, a druga je fotografirana u okrugu Salem, New Jersey tijekom jeseni 1996. Vjeruje se da su obje jedinke pobjegle iz zatočeništva.[6]
Australski galeb ima oštar glas koji se sastoji od raznih glasanja. Najčešći poziv je oštar, visoki 'kwarwh'.
Australski galeb hrani se crvima, ribom, kukcima i rakovima. Uspješan je skupljač ostataka, zbog čega se povećao njihov broj u blizini ljudskih naselja. Poznato je da gnjavi ljude tražeći otpatke i krade hranu bez nadzora.[4]
Razmnožava se od kolovoza do prosinca, obično u velikim kolonijama na priobalnim otocima.[5] Gnijezdo se nalazi na tlu i sastoji se od morskih algi, korijenja i stabljika biljaka.[5] Gnijezda se mogu naći u niskom grmlju, stijenama i molovima.[5] Tipična veličina legla je jedno do tri jaja.[4][5] Često se u jednoj godini podignu dva legla, a obje odrasle jedinke sudjeluju u gradnji gnijezda, inkubaciji i hranjenju.[4]
Australski galeb, Nacionalni park Ku-ring-gai, Sydney
Spolno nezrela ptica u letu
Kupanje- U letu, Zlatna obala, Australija
Odrasla ptica na molu otoka Green, istočno od Cairnsa
Michaelmas Cay, Veliki koraljni greben, Queensland, Australija
- ↑ BirdLife International. 2012. Larus novaehollandiae. IUCN-ov crveni popis ugroženih vrsta. 2012. Pristupljeno 26. studenoga 2013.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ↑ Rječnik standardnih hrvatskih ptičjih naziva (PDF). HAZU. Zavod za orntologiju HAZU. 2018
- ↑ Gill, Frank; Donsker, David, ur. 2019. Noddies, gulls, terns, auks. World Bird List Version 9.2. International Ornithologists' Union. Pristupljeno 24. lipnja 2019.
- 1 2 3 4 5 6 7 Silver Gull. Birds in Backyards, Australian Museum. 23. siječnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2010. Pristupljeno 10. svibnja 2009.
- 1 2 3 4 5 6 Pizzey, Graham; Knight, Frank. 1997. Field Guide to the Birds of Australia. HarperCollinsPublishers. Sydney, Australia. str. 111. ISBN 0-207-18013-X
- ↑ Američko ornitološko društvo (2000): Forty-second supplement to the American Ornithologists' Union Check-list of North American Birds. Auk 117(3): 847–858. DOI: 10.1642/0004-8038(2000)117[0847:FSSTTA]2.0.CO;2.