Badain Jaran
| Badain Jaran | |
|---|---|
| Pustinja Džiran | |
 Pogled s megadine Biluthu, najviše točke u pustinji, u rujnu 2009. | |
 Badain Jaran (istaknuto) na zemljovidu pustinje Gobi | |
| Lokacija |  NR Kina |
| Visina | 900-1.611 m |
| Dužina | 442 km |
| Širina | 354 km |
| Površina | 52.162[1] km2 |
| Max. temp. | 41 °C |
| Min. temp. | -30 °C |
| Oborine | 35-115 mm/god. |
Badain Jaran (kineski: 巴丹吉林沙漠, pinyin: Bādānjílín Shāmò; mongolski: ᠍᠍ᠪᠠᠳᠠᠢ ᠍ᠵᠢᠨ ᠵᠢᠷᠠᠨ ᠍᠍ᠪ ᠡᠯᠡᠰᠤ᠍᠍; Бадаин Џаран) je pustinja u središnjem sjevernom dijelu Kine koja se proteže kroz kineske provincije Gansu, Ningxia i Unutarnja Mongolija i pokriva područje od 52.162[1] četvornih kilometara, što je čini trećom po veličini pustinjom u Kini, poslije pustinja Gobi i Takla Makan. Ovo pješčano more (drugo po veličini na svijetu) je jedinstvena geološka i geomorfološka jedinica koja sadrži najviše dine na svijetu (koje se uzdižu oko 200 m) uključujući i najveću megadinu na Zemlji (Biluthu, visine od oko 480 metara).
Pored toga, Badain Jaran sadrži najveću koncentraciju među-dinalnih jezera i najveće prostranstvo takozvanih „pjevajućih pijesaka” (nazvanu po rezonanci uzrokovanoj vjetrom koji pomiče suhi i rastresiti pijesak) i vjetrom erodiranih reljefnih oblika. Raznolik krajolik također rezultira visokom razinom raznolikosti staništa, a time i bioraznolikosti, zbog čega su „Kule od pijeska i jezera pustinja Badain Jaran” upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2024. godine.[2]
Ime joj je dano po pastiru Badaiju koji je, prema legendi, prije nekoliko stotina godina otkrio šezdeset jezera različitih veličina u pustinji.[3]
| Pustinja Badain Jaran: kule od pijeska i jezera | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država | NR Kina |
| Godina uvrštenja | 2024. (46. zasjedanje) |
| Vrsta | Prirodno dobro |
| Mjerilo | vii, viii |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1638 |
| Koordinate | 39°53′23″N 102°17′22″E / 39.88972°N 102.28944°E |
Pustinja Badain Jaran nalazi se na teritoriju prefektura Alxa i Ejin u zapadnoj Unutarnjoj Mongoliji, na sjeverozapadu visoravni Alxa, koja pak pripada pustinji Gobi. Badain Jaran omeđeno je na jugu planinama Heli, Beidai i Heishantou, koje ga odvajaju od koridora Hexi (Gansu), na jugoistoku slanim jezerom Yabrai i gorjem Yabrai, na istoku državnom cestom S317 i planinama Zongnai, na sjeveru i sjeverozapadu ravnim nizinama močvare Guaizihu, koja se isušuje od početka 1990-ih, i travnjacima Gülnei, te na zapadu pojasom koji se proteže do rijeke Heihe.[1]
Pustinja je pješčano more s protezanjem od 442 km u smjeru istok-zapad i od 354 km u smjeru jug-sjever. Ukupnom površinom od 52.162 km², to je treća najveća pustinja u Kini[1] i četvrta najveća pješčana pustinja na svijetu. Leži između 900 i 1500 m nadmorske visine.
Više od dvije trećine područja zauzimaju megadine, koje su više od 100 m , a dosežu visinu do 480 m, s prosječnom visinom od 200 do 300 m i stoga su najviše na Zemlji.[1] Od svih megadina, vrh Bilutu (" bì lǔ tú fēng ", 必鲁图峰) je najpoznatiji i doseže vrhunac od 1.611 metara iznad razine mora. Uzdiže se 480 metara od podnožja i najviša je dina u Aziji (treća najviša na svijetu). Za razliku od većine manjih dina, vrh Bilutu je nepomičan, što ga čini najvišom nepomičnom dinom na svijetu.[4]
Ove dine se održavaju u ovom vjetrovitom području zahvaljujući prisutnosti podzemnih izvora, koje napaja otopljena voda koja putuje stotinama kilometara kroz stjenovite pukotine. Kod ovih dina se samo plitka površina pijeska stalno pomiče. Srednji i donji slojevi najviših dina zbijaju se više od 20.000 godina, što uzrokuje stvrdnjavanje čestica pijeska, što rezultira čvrstim slojevima pijeska i pješčenjaka. Visoke razine vlage unutar dina također doprinose održavanju njihovog fiksnog stanja. Ova kruta struktura također omogućuje stvaranje vrhova, litica, jaruga, pa čak i špilja kao rezultat erozije vodom i dezertifikacije.
Između najviših dina, koncentriranih na području od 4000 km², nalazi se više od 142 endoreična jezera, svako s površinom većom od 1000 m². Broj i veličina jezera neznatno variraju iz godine u godinu, a neka postoje samo sezonski.[5]
Jezero Nouerto je najveće jezero u tom području, površine od 1,46 km² i dubine od preko 16 m. Ova jezera su pustinji dali mongolsko ime, „Tajanstvena jezera”. Ona nisu potpuno istražena, a zbog visoke pH vrijednosti, dom su mnogim zanimljim životinjama. Kroz pustinju prolazi i jedna rijeka, Rio Shui („slaba voda”) koja u pustinji tvori aluvijalnu dolinu.[6]
Badain Jaran ima ekstremno hiperaridnu kontinentsku klimu, koju karakterizira ekstremna sušnost, jako sunce i relativno malo oborina.
Temperature variraju između približno -10 °C u siječnju i približno 25 °C u srpnju, sa srednjim godišnjim temperaturama oko 8 °C. Pijesak može doseći površinske temperature od 70–80 °C. Prosječna godišnja količina oborina iznosi 35 do 43 mm na jugu, a povećava se na 90 do 115 mm prema sjeveru. Većina kiše pada od srpnja do rujna zbog istočnoazijskog ljetnog monsuna. Prosječna brzina vjetra je 4 m/s (snage 3), s olujnim vjetrovima (snage 8) koji se javljaju oko 30 dana u godini.
| Opis | Prosječna temperatura |
|---|---|
| Godišnji prosjek | 8 °C (46 °F) |
| Najniža zabilježena | −30 °C (−22 °F) |
| Najviša zabilježena | 41 °C (106 °F) |
Khara Khoto („Crni grad”), nalazi se na sjeverozapadnoj strani pustinje u blizini rijeke Ruo Shui i prilično blizu novog grada Ejina. Drevni grad bio je tangutski grad osnovan 1032. godine koji je postao središte tangutskog carstva. Kada je Džingis-kan osvojio grad, ponovno je procvjetao pod mongolskom vlašću. Međutim, grad je pao u ruke kineske vojske 1372. godine za vrijeme dinastije Ming te je ostao napušten i u ruševinama. Od tada je netaknut.[4]
Na obali jezera Nouerto nalazi se lamaistički (tibetansko-mongolski) budistički samostan, osnovan 1868. u spomen na Mani Tulkua. Građevinski materijal donošen je devama sa stotina, čak i preko tisuću kilometara udaljenosti. Njegova izoliranost omogućila mu je da preživi netaknut i siguran od Kulturne revolucije.[4]
Zloglasni radni logor Jiabiangou nalazio se na rubu pustinje i 27 kilometara od Jiuquana u Gansuu. Između 1957. i 1961. logor je korišten za „preodgoj kroz rad” kako bi se zatvorili intelektualci i bivši vladini dužnosnici koji su u antidesničarskom pokretu Komunističke partije proglašeni „desničarima”. Od 3000 zatvorenika, 2500 ih je umrlo između 1957. i 1960., tijekom vrhunca Velike kineske gladi.[4]
U pustinji Baidain Jaran nalazi se mjesto za slijetanje svemirskih letjelica Strateških borbenih snaga Narodnooslobodilačke vojske (OOCAR).
- 1 2 3 4 5 Jinfeng Zhu, i dr. "Studija o granici i području pustinje Badain Jaran na temelju slika daljinskog istraživanja."Napredak u geografiji 29. 9. 2010.m str. 1087.–1094. (PDF 1,6 MB)
- ↑ Badain Jaran Desert - Towers of Sand and Lakes na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 29. listopada 2025.
- ↑ 龙首山的雄鹰 巴丹吉林镇 Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. siječnja 2023. (Wayback Machine), alsyq.gov.cn, 9. prosinca 2022. (kin.) Pristupljeno 29. listopada 2025.
- 1 2 3 4 Pustinja Badain Jaran – 巴丹吉林沙漠, 210 zemalja, arhivirano iz izvornika 09 siječnja 2015. (engl.) Pristupljeno 29. listopada 2025.
- ↑ ZhenYu Zhang, i dr., Promjene površine jezera i glavni uzroci u zaleđu pustinje Badain Jaran u razdoblju od 1973. do 2010., Kina., Znanost u hladnim i sušnim regijama 6. siječnja 2014.: str. 22.-29. (engl.) Pristupljeno 29. listopada 2025.
- ↑ Badain Jaran Desert, Apple Travel, arhivirano iz izvornika 31. prosinca 2016.(engl.) Pristupljeno 29. listopada 2025.
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Badain Jaran |