Bakreno doba u Hrvatskoj
Bakreno doba ili eneolitik prapovijesno je razdoblje između neolitika i brončanoga doba. U sjevernoj Hrvatskoj započinje približno sredinom 5. tisućljeća pr. Kr.[1] Na jadranskom području ranoeneolitičke pojave potvrđene su krajem 5. tisućljeća, dok se kasne nastavljaju u 3. tisućljeću pr. Kr.[2][3]
Eneolitik obilježavaju promjene u naseljavanju, gospodarstvu, materijalnoj kulturi i pogrebnim običajima.[4] Bakreni predmeti u početku su rijetki, dok kamen, kost i druge sirovine ostaju u širokoj uporabi.[4] Metalurgija bakra osobito se razvija tijekom kasnog eneolitika.[5]
U sjevernoj Hrvatskoj među važnijim eneolitičkim kulturama izdvajaju se lasinjska, Retz-Gajary, badenska, kostolačka i vučedolska kultura.[4] Na jadranskom području razvoj eneolitika obilježen je drukčijim regionalnim slijedom, među ostalim nakovanskim i ljubljansko-jadranskim lončarskim stilom.[2][3]
Rani eneolitik u sjevernoj Hrvatskoj obilježuju kasne regionalne faze sopotske kulture.[1] U srednjem eneolitiku razvijaju se lasinjska i Retz-Gajary kultura, dok kasnom eneolitiku pripadaju badenska, kostolačka i vučedolska kultura.[4] Bakreni predmeti i tragovi metalurške aktivnosti u ranijim fazama rijetki su, a intenzivnija metalurška proizvodnja potvrđena je tek u kasnom eneolitiku, osobito u okviru badenske i vučedolske kulture.[5]
Lasinjska kultura pripada srednjem eneolitiku i bila je raširena na području kontinentalne Hrvatske, Slovenije, zapadne Mađarske, jugoistočne Austrije i sjeverne Bosne.[6] U Hrvatskoj je potvrđena od istočne Slavonije do središnjih i gorskih krajeva, a nalazi su zabilježeni i kod Otočca.[6] Razvila se na podlozi kasnih lenđelskih i sopotskih tradicija, uz utjecaje iz susjednih područja.[6] Većina radiokarbonskih datuma smješta je približno između 4350. i 3950. pr. Kr., premda noviji datumi iz Ozaljske špilje upućuju na moguće dulje trajanje pojedinih lasinjskih konteksta.[6][7]
Naselja su najčešće bila otvorenog tipa, smještena na manjim uzvisinama u blizini vodotoka, a u gorskim predjelima i na prirodno zaštićenim položajima.[6] U pravilu su se sastojala od nekoliko nadzemnih kuća s pripadajućim jamama, pećima i drugim gospodarskim objektima; špilje su korištene uglavnom povremeno.[6] Keramika obuhvaća lonce, vrčeve, zdjele, posude s izljevom i posude na nozi, kao i karakteristične žlice i male bočice, a ukrašavana je urezivanjem, utiskivanjem, plastičnim aplikacijama i povremeno inkrustacijom.[6]
Kultura Retz-Gajary pripada srednjem eneolitiku i u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom se smješta između približno 3950. i 3500. pr. Kr.[8] Pojavljuje se nakon lasinjske kulture, s kojom se na pojedinim nalazištima vremenski preklapa, dok se njezin završetak podudara s pojavom boleraškog horizonta badenske kulture.[8] U hrvatskoj stručnoj literaturi tradicionalno se razlikuju tipovi Višnjica i Kevderc–Hrnjevac, a nalazi su poznati iz sjeverozapadne Hrvatske i međurječja Drave i Save. Kultura je osobito prepoznatljiva po keramici ukrašenoj brazdastim urezivanjem, prema čemu se u međunarodnoj literaturi često naziva kulturom keramike s brazdastim urezivanjem.[8] Na nalazištu Josipovac Punitovački–Veliko polje I istraženo je prostrano naselje s izdvojenim stambenim i radnim prostorima, bunarima i prostorom za držanje stoke.[8]
Badenska kultura široko je rasprostranjena kasnoeneolitička kulturna pojava panonsko-podunavskog prostora, a u Hrvatskoj je najviše zastupljena u sjeveroistočnim krajevima.[9] Njezin razvoj obuhvaća boleraški horizont i klasičnu badensku kulturu; apsolutni datumi s hrvatskih nalazišta smještaju najveći dio poznatih konteksta u drugu polovicu 4. tisućljeća pr. Kr., a na Vučedolu su dobiveni datumi približno između 3350. i 2900. pr. Kr.[9]
Naselja su najčešće podizana na riječnim terasama i izdancima brežuljaka, u blizini Dunava, Save i Drave. Mnoga su bila kratkotrajna i ostavila tanak kulturni sloj, dok Vučedol, Sarvaš i Bapska imaju složeniju stratigrafiju. Na hrvatskim nalazištima potvrđene su nadzemne kuće građene od kolja i pletera oblijepljenog ilovačom te različite jame povezane sa stanovanjem, spremanjem zaliha i proizvodnim aktivnostima.[9] Keramički repertoar obuhvaća grublje i finije posuđe, a među tehnikama ukrašavanja pojavljuju se kaneliranje, urezivanje i plastične trake.[9]
Kostolačka kultura kasnoeneolitička je kultura nazvana po nalazištu Kostolac u Srbiji. U početnim je fazama bila rasprostranjena u istočnoj Slavoniji, Srijemu, sjevernoj Bosni i središnjoj Srbiji, a poslije se proširila prema Karpatskoj kotlini, srednjem Balkanu i rumunjskom Podunavlju.[10] Apsolutni datumi široko se kreću između približno 3300. i 2700. pr. Kr., premda kronologija nije potpuno razriješena. Novija istraživanja pokazuju da je kostolačka kultura dijelom istodobna s klasičnom badenskom kulturom te da se njezine kasnije faze djelomično preklapaju s vučedolskom kulturom.[10]
U Hrvatskoj je poznat velik broj kostolačkih nalazišta, osobito u istočnoj Slavoniji. Naselja su podizana uz vodotoke, često na prirodno zaštićenim položajima, a na većim nalazištima poput Vučedola i Sarvaša zabilježene su čvrste nadzemne kuće; poznate su i zemunice i poluzemunice.[10] Keramika je prepoznatljiva po brazdastom urezivanju i ubadanju, često ispunjenima bijelom inkrustacijom. U ranijim fazama vidljive su veze s badenskim načinom ukrašavanja, dok se u kasnijima pojavljuju obilježja bliska vučedolskom keramičkom stilu.[10]
Vučedolska kultura obilježava završni dio eneolitika u sjevernoj Hrvatskoj. Njezino ishodišno područje nalazi se u slavonsko-srijemskom prostoru, a među glavnim središtima izdvajaju se Vučedol, Vinkovci i Sarvaš. U kasnijem razvoju proširila se na velik dio srednje i jugoistočne Europe te se razgranala u više regionalnih varijanti.[11]
Prema trenutačno dostupnim apsolutnim datumima, vučedolska kultura u sjevernoj Hrvatskoj smješta se približno između 2900. i 2450. pr. Kr.[12] Tradicionalna podjela na ranu, klasičnu i kasnu fazu dugo se temeljila na tipologiji keramike, no novija istraživanja predlažu jednostavniju podjelu na dvije glavne faze utemeljenu na radiokarbonskim datumima i arheološkom materijalu.[12]
Naselja su birala povišene i strateški povoljne položaje u blizini rijeka i potoka. U istočnoj Slavoniji često su smještena na prapornim gredama, dok su u zapadnijim krajevima češća gradinska naselja na prirodno zaštićenim položajima. Opkopi i palisade postaju važan element organizacije naselja, a njihovo je postojanje na pojedinim lokalitetima potvrđeno i novijim geofizičkim istraživanjima.[12] Kuće su bile nadzemne, građene od kolaca i pletera oblijepljenog ilovačom, s ognjištima, spremišnim prostorima i različitim gospodarskim objektima. Poljodjelstvo i stočarstvo činili su osnovu gospodarstva, uz razvijenu metalurgiju bakra i specijaliziranu lončarsku proizvodnju.[11]
Vučedolska keramika odlikuje se kvalitetnom izradbom i prepoznatljivim geometrijskim ukrasima izvedenima urezivanjem, duborezom i rovašenjem te ispunjenima bijelom, a rjeđe žutom ili crvenom inkrustacijom. Uz svakodnevno posuđe izrađivani su i posebni oblici te figuralni predmeti, među kojima je najpoznatija Vučedolska golubica. Organizirana proizvodnja keramike, metalurška djelatnost i prostorna organizacija većih naselja upućuju na složenije gospodarske i društvene odnose u završnom razdoblju bakrenoga doba.[11]
Na jadranskom području razvoj eneolitika nije bio ujednačen. U Istri su prijelaz iz kasnog neolitika u rani eneolitik i njegova periodizacija još nedovoljno jasno definirani, dok su u Dalmaciji ranoeneolitički konteksti bolje prepoznatljivi po kaneliranoj keramici.[13][14] Lastvine kod Benkovca prvo su poznato jednoslojno otvoreno naselje toga horizonta; srodni nalazi poznati su uglavnom iz špiljskih nalazišta istočnog Jadrana i njegova zaleđa.[14]
U ranom eneolitiku pojavljuje se nakovanski lončarski stil. U Zambratiji kod Umaga istraženo je potopljeno naselje na drvenim stupovima. Jedan od stupova radiokarbonski je datiran u 4230. – 3984. pr. Kr., a dio keramičkih nalaza pripada nakovanskom stilu, što nalazište smješta među najranije poznate eneolitičke kontekste na sjevernom Jadranu.[2]
Tijekom 3. tisućljeća pr. Kr. na istočnom Jadranu pojavljuje se ljubljansko-jadranski lončarski stil.[3] Radiokarbonski datumi okvirno ga smještaju u prvu polovicu 3. tisućljeća, uz moguće trajanje do oko 2400. pr. Kr.[3] Granica između kasnog eneolitika i ranog brončanog doba nije jednako izražena na svim nalazištima; u Pupićinoj peći u Istri, primjerice, izdvojen je zajednički kasnoeneolitički/ranobrončanodobni horizont.[15]
Poljodjelstvo i stočarstvo ostali su važna osnova gospodarstva eneolitičkih zajednica. Arheobotaničke analize s trinaest nalazišta kontinentalne Hrvatske pokazuju da su se među glavnim žitaricama uzgajale jednozrna i dvozrna pšenica, a u manjoj mjeri ječam. Dostupni podatci ne pokazuju jasan prekid u uzgoju biljaka u odnosu na kasni neolitik, iako su nalazi za pojedina razdoblja i lokalitete još malobrojni.[16]
O prehrani svjedoče i novije analize organskih ostataka sačuvanih u keramici. Na pet keramičkih žlica lasinjske kulture iz Čepinskih Martinaca u istočnoj Hrvatskoj pronađeni su tragovi koji upućuju na njihovu uporabu za grabljenje, posluživanje ili jedenje tekuće hrane poput variva, juha i kaša, pripremanih od mesa svinja i preživača uz biljne sastojke. [17]
Pogrebni običaji eneolitičkih zajednica razlikovali su se prema području i razdoblju. Na jadranskom području tijekom 3. tisućljeća pr. Kr. pojavljuju se različiti načini ukapanja, među kojima i grobovi pod kamenim ili zemljanim gomilama.[18] U kontinentalnoj Hrvatskoj poznati su i pojedinačni kosturni grobovi. Na nalazištu Osijek–Ciglana i Zeleno polje jedan je grob radiokarbonski datiran u kasni eneolitik.[19]
Masovna grobnica u Potočanima, datirana oko 4200. pr. Kr. i povezana s lasinjskom kulturom, sadržavala je ostatke najmanje 41 osobe obaju spolova i različitih dobnih skupina. Bioarheološka analiza pokazala je ozljede nastale neposredno prije ili u trenutku smrti na lubanjama najmanje 13 osoba, što upućuje na jedan događaj masovnog nasilja.[20] Analiza drevne DNA provedena na 38 osoba pokazala je da većina stradalih nije bila u bliskom srodstvu te da je riječ o uzorku veće zemljoradničke populacije, a ne jedne obitelji.[21]
- 1 2 Rajković, Dragana. 2018. Eneolitička faza sopotske kulture – kraj neolitika i početak eneolitika na području sjeveroistočne Hrvatske. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. doi:10.17234/9789531758185-02. Pristupljeno 28. kolovoza 2026.
- 1 2 3 Jerbić, Katarina. 2025. An Introduction to the Submerged Prehistoric Pile-Dwelling in Zambratija Bay on the Croatian Adriatic Coast (engleski). Springer. doi:10.1007/978-3-031-52780-7_5. Pristupljeno 28. kolovoza 2026.
- 1 2 3 4 Forenbaher, Stašo. 2018. Ljubljana i Cetina: lončarski stilovi 3. tisućljeća prije Krista na prostoru istočnoga Jadrana. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu. 35: 113–157. doi:10.33254/piaz.35.4. Pristupljeno 28. kolovoza 2026.
- 1 2 3 4 Ina Miloglav, Jacqueline Balen i Dragana Rajković (ur.). 2018. Povratak u prošlost: bakreno doba u sjevernoj Hrvatskoj. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Arheološki muzej u Zagrebu; Arheološki muzej Osijek. Zagreb. doi:10.17234/9789531758185. ISBN 978-953-175-818-5
- 1 2 Roksandić Vukadin, Danijela; Bošnjak, Slavica. 2024. Bakar u prapovijesnim zajednicama sjeverne Hrvatske s posebnim osvrtom na vučedolsku kulturu. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu. 41 (1): 5–48. doi:10.33254/piaz.41.1.1. Pristupljeno 28. kolovoza 2026.
- 1 2 3 4 5 6 7 Čataj, Lea. 2018. Lasinjska kultura. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Arheološki muzej u Zagrebu; Arheološki muzej Osijek. str. 25–47. doi:10.17234/9789531758185-03. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- ↑ Razum, Miroslav. 2024. Arheološka istraživanja u Ozaljskoj špilji. Subterranea Croatica. 22 (supplementum 3): 104–121. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- 1 2 3 4 Čataj, Lea. 2018. Kultura Retz-Gajary. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Arheološki muzej u Zagrebu; Arheološki muzej Osijek. str. 49–63. doi:10.17234/9789531758185-04. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- 1 2 3 4 Balen, Jacqueline. 2018. Badenska kultura. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Arheološki muzej u Zagrebu; Arheološki muzej Osijek. str. 65–85. doi:10.17234/9789531758185-05. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- 1 2 3 4 Đukić, Ana. 2018. Kostolačka kultura u kontinentalnoj Hrvatskoj. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Arheološki muzej u Zagrebu; Arheološki muzej Osijek. str. 87–111. doi:10.17234/9789531758185-06. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- 1 2 3 Miloglav, Ina. 2018. Vučedolska kultura. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Arheološki muzej u Zagrebu; Arheološki muzej Osijek. str. 113–145. doi:10.17234/9789531758185-07. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- 1 2 3 Ina Miloglav, Jacqueline Balen i Maja Krznarić Škrivanko. 2026. Slojevi zaboravljenog vremena: Vučedolsko naselje na telu Tržnica u Vinkovcima. Gradski muzej Vinkovci; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Arheološki muzej u Zagrebu. Vinkovci; Zagreb. doi:10.17234/9789533793153. ISBN 978-953-379-315-3
- ↑ Čuka, Maja; Komšo, Darko; Janković, Ivor. 2021. Ljubićeva pećina, preliminarna analiza keramičkih nalaza iz istraživanja 2021. godine. Histria archaeologica. 52 (52): 5–28. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- 1 2 Marijanović, Ljubko; Marijanović, Brunislav. 2017. Lastvine – eneolitičko nalazište u Benkovcu. Archaeologia Adriatica. 11. doi:10.15291/archeo.1500. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- ↑ Hulina, Mateja; Forenbaher, Stašo; Miracle, Preston T. 2011. Prapovijesna keramika iz unutrašnjeg dijela Pupićine peći (iskopavanje 2001. godine). Histria archaeologica. 42 (42): 137–184. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- ↑ Reed, Kelly. 2017. Agricultural change in Copper Age Croatia (ca. 4500–2500 cal B.C.)?. Archaeological and Anthropological Sciences (engleski). 9 (8): 1745–1765. doi:10.1007/s12520-016-0330-3. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- ↑ Hulina, Mateja; Kalafatić, Hrvoje; Spiteri, Cynthianne. 2025. Žlica variva: prehrambene navike pripadnika lasinjske kulture u istočnoj Hrvatskoj kroz analizu organskih ostataka na žlicama iz Čepinskih Martinaca. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu. 42 (1): 107–129. doi:10.33254/piaz.42.1.4. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- ↑ Forenbaher, Stašo. 2023. Rane grobne gomile na Jadranu i raznolikost pogrebnih običaja u 3. tisućljeću pr. Kr. Institut za arheologiju. Zagreb. ISBN 978-953-6064-67-0
- ↑ Krmpotić, Marijana; Čataj, Lea; Rajić Šikanjić, Petra; Premužić, Zrinka. 2016. Late Eneolithic and Early Bronze Age graves at the site Osijek–Ciglana and Zeleno polje. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (engleski). 49 (1): 59–94. Pristupljeno 30. kolovoza 2026.
- ↑ Janković, Ivor; Balen, Jacqueline; Potrebica, Hrvoje; Ahern, James C. M.; Novak, Mario. 2021. Mass violence in Copper Age Europe: The massacre burial site from Potočani, Croatia. American Journal of Physical Anthropology (engleski). 176: 474–485. doi:10.1002/ajpa.24396
- ↑ Novak, Mario; Olalde, Iñigo; Ringbauer, Harald; Rohland, Nadin; Ahern, James; Balen, Jacqueline; Janković, Ivor; Potrebica, Hrvoje. 2021. Genome-wide analysis of nearly all the victims of a 6200 year old massacre. PLOS ONE (engleski). 16 (3): e0247332. doi:10.1371/journal.pone.0247332