Bela Gabrić

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Bela Gabrić (salaš Verušić kod Subotice, 10. ožujka 1921. - 4. kolovoza 2001.) je bio istaknuti bački hrvatski kulturni djelatnik, katolički publicist i pisac iz autonomne pokrajine Vojvodine, Republika Srbija. Veliki doprinos hrvatskoj kulturi je dao kao sakupljač hrvatskih bunjevačkih narodnih pjesama i običaja, čemu je posvetio svoj cijeli život.

O Gabriću[uredi VE | uredi]

Rodio se u 10. ožujka 1921. godine od roditelja Laze i Marije Tikvicki.
Osnovno školovanje je imao u salašarskoj školi nedaleko od Subotice i u samoj Subotici.
Srednje školovanje je imao u isusovačkoj gimnaziji u Travniku i u varaždinskoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje je i 1942. završio srednju školu.
Potom odlazi na studij u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu studirao južnoslavenske književnosti, ruski jezik i povijest. Diplomirao je 1950..
Radio je u rodnoj Subotici idućih dvadeset godina kao profesor u srednjoj školi, a nakon toga u Gradskoj knjižnici kao bibliograf, sve do zatvaranja.

Nakon sloma "hrvatskog proljeća", i sam je bio žrtva "lova na vještice" u antihrvatskoj histeriji koja je potom uslijedila, kada su uhićivani hrvatski intelektualci koji su promicali hrvatsku kulturu i borili se protiv zatiranja hrvatskog duha, jezika i kulture, bez obzira na to što ti intelektualci nisu nikad govorili niti pisali protiv drugih naroda u SFRJ.
20. lipnja 1972., jugoslavenske vlasti su ga uhitile pod optužbom da je širio nacionalnu mržnju, iako, kako je Gabrić rekao: "nisam nikada ništa napiso ili kazo protiv bilo kojeg naroda s kojim živimo. To je bila sezona 'lova na ljude' i pojedinici su se morali 'pofaliti' da su i oni našli 'narodne neprijatelje'. [1].
Nakon uhićenja, odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici, u kojem je ostao do prosinca 1973.. Potom ga je snašla sudbina svih utamničenih hrvatskih intelektualaca: uslijedilo je razdoblje za vrijeme kojeg nije nikako mogao dobiti posao, i to je razdoblje bilo dulje trajalo od njegove zatvorske kazne. Uspio se zaposliti 1978. i do umirovljenja 1984. je radio u Gradskom muzeju u Subotici.

Bio je članom odbora raznih hrvatskih manifestacija i ustanova: Dužijanca, Dani kruha i riječi, a od novinarskog rada, bio je član u uredničkom vijeću Zvonika, Bačkog klasja i Subotičke Danice, a pisao je i za crkvene listove.
Bio je urednikom većeg broja knjiga bačkih hrvatskih pisaca.

U Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović" je bio aktivni član.

Njemu u čast se zove i Hrvatsko društvo za pomoć učenicima.

Na 4. Danima Balinta Vujkova je otvorena Spomen-kuća Bele Gabrića, u kojoj je smještena Hrvatska čitaonica, Hrv. društvo za pomoć učenicima "Bela Gabrić" i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović".

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

Proglašen je počasnim građaninom Subotice.
Dobitnik je Papinskog odlikovanja Pro Eclesiae et Pontifice, kojeg mu je dodijelio papa Ivan Pavao II. 1990., a dobio ga je za zasluge na području duhovne kulture [2].

Po riječima priređivača izdanja zbornika dramskih radova «Teška vrimena», u kojeg su ušla izabrana kazališna djela trinaestorice Hrvata iz Podunavlja, velik poticaj u izradi tog zbornika su bila djela koja je sakupio prof. Bela Gabrić.[3]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Hrvatska rič u Bačkoj

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Zvonik Razgovor s Belom Gabrićem
  2. Zvonik Otvorenje spomen kuće prof. Bele Gabrića i Hrvatske čitaonice.
  3. Radio Subotica Predstavljen zbornik dramskih radova «Teška vrimena»
  • Hrvatska riječ Entuzijazam ne blijedi, ali se ljudi ipak troše, 29. siječčnja 2005.
  • J(akov). Basch, Blagi smiješak i lijepe riječi, Prof. Bela Gabrić (1921.-2001.), Klasje naših ravni, 1.-2., 2002., 81.-82.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]