Prijeđi na sadržaj

Bijeli Hrvati

Izvor: Wikipedija
Prostor Bijelih Hrvata među istočnoslavenskim plemenima u 8. – 9. st.

Bijeli Hrvati, ili samo Hrvati, bili su slavensko pleme koje je živjelo između istočnih i zapadnih Slavena, a preci su Hrvata na Jadranskom moru. Spomeni i tragovi starih Hrvata nalaze se po istočnoj i središnjoj Europi, odnosno zapadnoj Ukrajini, južnoj Poljskoj i Češkoj.

Etimologija

[uredi | uredi kôd]

Općenito se smatra da hrvatski etnonim – Hrvat, Horvat i Harvat – etimološki nije slavenskog podrijetla, već posuđenica iz nekog iranskog jezika.[1][2][3][4][5][6] Prema najvjerojatnijoj teoriji Maxa Vasmera, potječe od izraza *(fšu-)haurvatā- (čuvar stoke),[7][8][9][10][11] točnije protoosetski ili alanski *xurvæt- ili *xurvāt-, u značenju "onaj koji čuva" ("čuvar, zaštitnik").[12]

Smatra se da je etnonim prvi put potvrđen u antroponimima Horoúathos, Horoáthos i Horóathos na dvjema pločama iz Tanaisa na obalama Azovskog mora krajem 2. i početkom 3. stoljeća poslije Krista, u vrijeme kada je kolonija bila okružena iranskim Sarmatima.[13] Prihvaćanje bilo koje neslavenske etimologije je problematično jer implicira etnogenetski odnos sa specifičnom etnolingvističkom grupom,[14] ali danas znanstvenici koriste ove ploče samo kako bi objasnili etimologiju, a ne nužno podrijetlo i etnogenezu Hrvata.[15] U povijesnim izvorima nema spomena iranskog plemena pod nazivom Horoati, ali nije bilo neuobičajeno da slavenska plemena dobivaju svoja plemenska imena od antroponima svojih predaka i poglavara plemena, kao u slučaju Čeha, Duljeba, Radimiča i Vjatiča.[16]

Bilo kakvo spominjanje hrvatskog etnonima prije 9. stoljeća je nesigurno, a bilo je nekoliko neuspješnih pokušaja; Struhates, Auhates i Krobyzoi kod Herodota,[17] Horites kod Orozija (418.),[17][18] i Harus (originalni oblik Hrws,[19] neki čitaju Hrwts;[20] Hros, Hrus) na Azovskom moru, blizu mitskih Amazonki,[21][17][19] Rasprostranjenost hrvatskog etnonima u obliku toponima u kasnijim stoljećima ne smatra se slučajnom jer je povezana sa slavenskim migracijama iz istočne u srednju i južnu Europu.[22]

Značenje pridjeva "bijeli"

[uredi | uredi kôd]

Epitet "bijeli" za Hrvate i njihovu domovinu Hrvatsku obično se povezuje s upotrebom boja za smjerove svijeta među euroazijskim narodima.[23] To bi značilo "zapadni",[4][24] ili "sjeverni".[25] Epitet "velika" ("megali") za Hrvatsku vjerojatno nije bio samo asocijacija na veličinu jer je mogao označavati "staru, drevnu" ili "bivšu" domovinu,[26][27] za Hrvate kada su bili novi doseljenici u rimsku provinciju Dalmaciju.[28][29][30][31] U semantičkoj usporedbi, budući da boja "bijela" osim značenja "zapadno" od nečega/nekoga može značiti i "mlađe" (kasnije također povezano s "nekršteni"[32]), asocijacija s epitetom megali ("velika/stara") za Hrvatsku nije u skladu.[33] Etnonim s epitetom su leksički i gramatički propitivali lingvisti poput Petra Skoka, Stanisława Rosponda, Jerzyja Nalepe, Heinricha Kunstmanna i Aleksandra Lome, koji su zaključili da Bizantinci nisu razlikovali slavenski "velъ-" (veliki) od "bělъ-" (bijeli) zbog uobičajenog grčkog betacizma pa bi se "Belohrobatoi" trebalo ispravno čitati kao "Velohrobatoi" ("Velohrovatoi"; "Veliki/Stari Hrvati", a ne "Bijeli Hrvati"), što bi dodatno razjasnilo tvrdnju DAI-ja "megali (velika) Hrvatska koju i ásproi (bijela) zovu".[34] Zabuna se mogla dogoditi ako je izvorni slavenski oblik "velo-" bio transkribiran na grčki, a poslije pogrešno preveden, ali takav zaključak nije uvijek prihvaćen.[35]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Bijeli Hrvati ili Belohrvati su staroslavensko pleme o kojima vijesti donosi bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju carstvom. Kraj koji su nastavali nazivao se po njima Bijela ili Velika Hrvatska. Ona se do polovice X. stoljeća opsegom i prostorom mijenjala s kretanjem Hrvata od istoka, gdje su bili izloženi napadima Pečenega, prema zapadu, gdje su došli u susjedstvo s Francima. Od njih se odvojio dio Hrvata i – prema Porfirogenetu, za bizantskog cara Heraklija – naposljetku je nastanio dio nekadašnje rimske provincije Dalmacije (današnja Hrvatska južno od Save do mora). Oni koji su ostali u Bijeloj/Velikoj Hrvatskoj imali su svojega vladara, kojega izvor naziva arhontom. Od kraja VIII. i u IX. stoljeću priznavali su franačku vrhovnu vlast, a u polovici X. stoljeća bili su pod vlašću njemačkog kralja Otona I. Velikoga. Tada se spominju, uz Moravljane i Čehe, zajedno sa Srbima i Korutancima (Karantanci), a kako još nisu bili primili kršćanstvo, naziva ih se nekrštenima. Po dolasku Mađara u njihovo susjedstvo, prekinute su veze s onim suplemenicima koji su se odvojili. Hrvati, koje izvorna svjedočanstva X. stoljeća nazivaju Bijelim Hrvatima, našli su se u drugoj polovici X. stoljeća podijeljeni u sastavu češke, poljske i ruske države. S jačanjem središnje vlasti u njima, brzo su podlegli u procesu asimilacije s dominantnim plemenom. U području Krakova spominju se još u drugoj polovici XI. stoljeća.

– Hrvatska enciklopedija [36]

Izvori koji spominju Hrvate su:

  • Bizantski car Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio (10. stoljeće), u 30. poglavlju ("Priča o provinciji Dalmaciji") spominje kako su u to vrijeme – slavensko-avarskog razaranja Salone početkom 7. stoljeća – Hrvati živjeli iza Bagibareia gdje danas žive Bijeli Hrvati, od njih se odijelio jedan rod od petoro braće i dvije sestre, došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje, zaratili su nekoliko godina, Hrvati su nadvladali, a ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Belochrobatoi (Βελοχρωβάτοι, "što je, bijeli Hrvati"), i oni imaju svoga vlastitoga arhonta, podložni su Otonu, velikom kralju Franačke, tj. Saske, su nekršteni, uzajamno se žene s Turcima (Mađarima) i prijateljuju s njima;[37] u 31. poglavlju ("O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju") prisutan je nešto drugačiji narativ, prema kojem Hrvati, koji sada žive u Dalmaciji su potomci nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli, koji žive iza Turaka (Mađara), u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. Ti isti Hrvati su došli i zatražili zaštitu kod bizantskog cara Heraklija, prije nego što su Srbi zatražili zaštitu tog istog cara Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je car Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba cara Heraklija i njihove zemlje su ostale puste. I tako su, po zapovijedi cara Heraklija, isti ovi Hrvati potukli i protjerali Avare iz tih zemalja, i s dozvolom cara Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza oca Porge. Velika Hrvatska, također zvana i Bijela, još je nekrštena, sve do dana današnjeg, kao što su i Srbi koji su njeni susjedi. Oni mogu sakupiti manje konjanika i manje pješaka nego što može krštena Hrvatska, zbog toga što su oni stalno izloženi pljačkanju od Franaka, Turaka (Mađara) i Pečenega, a niti imaju sagena niti kondura niti trgovačkih brodova, zato što im je more jako daleko, oni iz svojih krajeva zemlje treba do mora da putuju 30 dana, a more, do kojeg dođu nakon 30 dana je ono koje je nazvano "crno".[38]
  • Detaljne informacije o starim Hrvatima daju arapski i perzijski izvori.[45] Ahmad ibn Rustah s početka 10. stoljeća prepričava da je zemlja Pečenega udaljena deset dana od Slavena i da se grad u kojem živi Swntblk zove ʒ-r-wāb (Džervab > Hrwat), gdje Slaveni svakog mjeseca održavaju trodnevni sajam.[46] U djelu Abu Saʿīd Gardēzī (11. stoljeće) grad se također spominje kao ʒ(h)-rāwat,[47] ili Džarvat,[48] i kao Hadret (Sharaf al-Zaman al-Marwazi, 11. stoljeće).[48] Na isti način, arapski povjesničar iz 10. stoljeća Al-Masudi u svom djelu Zlatne livade spomenuo je Harwātin ili Khurwātīn između Moravaca, Čeha i Sasa.[49][50][51] Abraham ben Jacob u istom stoljeću vjerojatno ima jedini iranski oblik imena koji je najbliži rekonstruiranom Vasmerovom obliku, hajrawās ili hīrwās.[52] Perzijska geografska knjiga Hudud al-'Alam (10. stoljeće), koja sadrži podatke iz 9. stoljeća, na području Slavena spominje njihova dva glavna grada, Wabnit (zapravo Wāntit, što se smatra referencom na Vjatiče,[53][54] ili Ante[46]), prvi grad istočno od Slavena, i Hurdāb (Khurdāb), veliki grad u kojem prebiva vladar S.mūt-swyt, smješten ispod planina (vjerojatno Karpati) na rijeci Rūtā (najvjerojatnije Prut), koja izvire iz planina i nalazi se na granici između Pečenega (deset dana), Mađara (dva dana) i Kijevske Rusi.[47][55]
  • U hebrejskoj knjizi Josippon (10. stoljeće) navedena su četiri slavenska etnička imena za koja se obično tumači da su se širila iz smjera Mletaka prema Saskoj, Mwr.wh (Moravci), Krw.tj (Hrvati), Swrbjn (Lužički Srbi), Lwcnj (Lučani ili Lužičani), a i slavenska trgovačka ruta istok-zapad, "Lwwmn" (Lenđani/Lehiti), "Kr. Kr (Krakov) i Bzjm/Bwjmjn (Bohemija).[56][57][58]
  • Poljski kroničar Wincenty Kadłubek u svojoj Chronica Polonorum (12. – 13. stoljeće) spominje da je Boleslav I. osvojio neke "Hunnos seu Hungaros, Cravatios et Mardos, gentem validam, suo mancipavit imperio".[65][66]

Hrvatski etnonim se spominje kao toponim u nekim ranosrednjovjekovnim poveljama i izvorima:

  • U Karintiji i Štajerskoj se spominje hrvatska župa (npr. pago Crouuati 954.).[68]
  • Praška povelja iz 1086. godine, ali s podacima iz 973. godine, spominje da su, među ostalima, sjeveroistočne granične točke Praške biskupije činili "...Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane...".[69] Povelja je utjecala na stvaranje odbačene hipoteze o češkim plemenima u češkoj historiografiji.[70]

Origo gentis

[uredi | uredi kôd]

Hrvatski origo gentis spominje imena petero braće (Kloukas, Lobelos, Kosentzis, Mouchlo, Chrobatos) i dvije sestre (Touga, Bouga) koji su predvodili Hrvate. Vjerojatno se radi o usmenoj tradiciji.[71][72] Ima sličnosti s drugim srednjovjekovnim origo gentis (npr. Origo Gentis Langobardorum),[72] i pričom o Bulgarima koju je zabilježio Teofan Ispovjednik u kojoj su Bulgari pokorili sedam slavenskih plemena,[73] znači u hrvatskom origo gentis može se raditi o migraciji sedam plemena i starješina.[74][75][76][77] Nije jasno zašto jedan od braće imao hrvatski etnonim kao ime, što možda ukazuje na to da je bio važniji od ostale braće, da je bio predstavnik najistaknutijeg klana ili plemena oko kojeg su se drugi okupljali, ili da su Hrvati bili samo jedan identitet među ostalima kojima su jadranski Hrvati pokušavali donijeti legitimitet Hrvatskom Kraljevstvu.[78][79] Aleksej Sergejevič Ščavelov smatra da njihov origo gentis prikazuje ranu plemensku, dok kasnije vijesti o Porgi ranu kneževsku tradiciju, uz motiv lutanja i pronalaska nove domovine, prisutnost ženskih "vladarica", višefazno formiranje moći i ostalo što se nalazi u drugim slavenskim legendama.[80]

U usporedbi s drugim ranosrednjovjekovnim pričama, nijedna od njih ne spominje ženske ličnosti, ali to čine kasnosrednjovjekovne kijevske, poljske i češke kronike,[81] što bi moglo ukazivati ​​na specifičnu plemensku i društvenu organizaciju među Hrvatima.[78] Njihova imena su najraniji zapisi panslavističkih totemskih junaka,[82] Kloukas podsjeća na češkog Kroka i poljskog Krakusa (gavran),[82] Lobelos na češku ženu Libuše i kijevsku ženu Ljibed (labud),[82] Kosentzis na poljskog Chościska,[83] Chrobatos na kijevskog Horiva,[84][85] a Touga i Bouga imaju analogije u kijevskoj Karni i Želji, drevnim parom simboličnih i mitopoetskih ženskih likova tradicionalnog slavenskog rituala naricanja za mrtvima ("tuga i jauk", "žalost i nevolja") u kijevskim kronikama.[80]

Etimologija imena petero braće i dvije sestre predmet je spora, ali smatra se kako su autentična i da ih nije netko mogao izmisliti u 9. ili 10. stoljeću.[86] U znanosti često se tvrdilo da su neslavenskog podrijetla,[87][88] pa tako J. J. Mikkola derivira ih iz turkijsko-avarskog (Stanisław Zakrzewski i Henri Grégoire odbacili[89]),[90][91][92] Vladimir Košćak iransko-alanskog (Alemko Gluhak odbacio[93]),[94] Karel Oštir praslavenskog,[95] Aleksandar Loma i Aleksej Sergejevič Ščavelov slavenskog,[96] a Alemko Gluhak staropruskog i baltičkog jezika.[97] Ipak, čak i ako se pretpostavi neslavenska etimologija imena, to ne znači i neslavenski etnički identitet i podrijetlo Hrvata. Posuđivanje stranih imena bila je uobičajena praksa između Sarmata, Gota i Huna pa tako mogla bi ukazivati ​​na bliske sociokulturne i političke odnose između Hrvata i neslavenskih naroda u domovini njihovih predaka i u novoj domovini.[98]

Arheologija

[uredi | uredi kôd]
Teritorijalne i etničke granice karpatskih "bijelih" Hrvata po ukrajinskoj historiografiji i arheologiji.
Raspon slavenske keramike praško-penkovske kulture označen je crnom bojom, svi poznati etnonimi Hrvata nalaze se unutar ovog područja. Pretpostavljeni migracijski putevi Hrvata označeni su strelicama, prema Valentinu Vasiljeviču Sedovu (1979.).
Humak grada Stiljsko.

Prema Valentinu Vasiljeviču Sedovu, svi rani spomeni hrvatskog etnonima nalaze se u područjima gdje je pronađena keramika praško-penkovske kulture. Nastala je na području između rijeka Dnjestar i Dnjepar, a kasnije se proširila na zapad i jug, a njezini nositelji bila su plemena Anta.[99][100] A. V. Majorov i drugi kritizirali su Sedovljevo razmatranje, koji je gotovo isključivo povezivao Hrvate s praško-penkovskom kulturom i Antama, jer je teritorij koji su Hrvati naseljavali u srednjem i gornjem Dnjestru i gornjoj Visli bio dio praško-korčačke kulture povezane sa Sklavenima, koja je bila karakteristična za ukop tipa tumula (grobni humci, gomile, kurgani).[101] Njihova povezanost s Antima, uglavnom promovirana u Sedovljevom djelu, u suprotnosti je sa znanstvenim spoznajama o povijesnim, arheološkim, političkim i etničkim dokazima razdoblja seobe naroda.[102]

Zapadna Ukrajina bila je kontaktno područje između ove dvije kulture u etnokulturno raznolikom okruženju,[103][104] i moguće je da su bili predstavnici obje ove arheološke kulture i formirali su se prije njih barem krajem 4. ili tijekom 5. stoljeća na području ispreplitanja tih kultura oko sliva Dnjestra.[105] Smatra se da su karpatski Hrvati kasnije između 7. i 10. stoljeća bili dio lučko-rajkovecke kulture, koja se razvila iz praško-korčačke kulture, a bila je karakteristična za istočnoslavenska plemena, osim Hrvata, uključujući Bužane, Derevljane, Poljane, Tiverce, Uliče i Volinjane.[106][107][108][109]

Prema nedavnim arheološkim istraživanjima materijalne kulture i zaključcima o etno-plemenskoj pripadnosti i teritorijalnim granicama karpatske regije od 6. do 10. stoljeća, ukrajinski arheolozi jednoglasno smatraju da plemenski teritorij Hrvata ("Velika Hrvatska") obuhvaća Prikarpatje i Zakarpatje (gotovo sva područja povijesne regije Galicije), s istočnom granicom u slivu gornjeg Dnjestra, jugoistočnom u Hotinskoj visoravni koja počinje u blizini Černivci na rijeci Prut i završava u Hotinu na rijeci Dnjestar, sjevernom granicom u slivu Zapadnog Buga i Dnjestra, a zapadnom granicom u grebenima zapadnih Karpata kod Wisłoke (desne pritoke gornje Visle u jugoistočnoj Poljskoj).[110][111][112][113] U istočnoj Bukovini graniči s Tivercima, u istočnoj Podoliji s Uličima, na sjeveru uz gornji Bug s Dulebima, Bužanima i Volinjanima, na sjeverozapadu s Lenđanima i na zapadu s Vislanima.[112][114] Analiza tipova kuća, a posebno peći u zapadnoj Ukrajini koje su "bile izrađene od kamena (područje srednjeg i gornjeg Dnjestra) ili gline (blatovi i sipini, Volinja)", razlikuje glavne plemenske saveze Hrvata i Volinjana, ali i od Tiveraca i Drevljana.[115] Čini se da istočni Karpati još nisu bili granica između istočnih i zapadnih Slavena, budući da je arheološki materijal Zakarpatja bio praško-korčačke i lučko-rajkovecke kulture istočnih Slavena, tek kasnije s nekim zapadnoslavenskim utjecajem,[116] područje Hrvata u 9. – 10. stoljeću bilo je i u dolini Laboreca, Uža i Božave te gusto naseljeno,[116] dok je granica sa Slovacima na zapadu bila između rijeka Laborec i Ondava.[117]

Do 7. stoljeća Hrvati su počeli osnivati ​gradove, a barem od 8. stoljeća utvrđivali su ih kamenim obrambenim konstrukcijama,[118] koji su potom postajali trgovačka i zanatska središta.[119] Galicija je bila važno geografsko mjesto jer je kopnenom rutom povezivala grad Kijev na istoku s Krakovom, Budimom, Pragom i drugim gradovima na zapadu, kao i sjeverozapadno s Baltičkim morem, jugozapadno s Panonskom nizinom i jugoistočno s Crnim morem.[119][120] Duž tih ruta osnovali su naselja Galič, Zvenihorod, Terebovlja, Przemyśl (kojeg su možda osnovali Lenđani[121]), i Užgorod među mnogim drugima, od kojih je posljednjim vladao mitski vladar Laborec.[119][122][123] S takvim položajem, kontrolirali su dio istočnoeuropskog jantarskog puta.[124]

Bilo je više od 35 gradova.[125][126][127][128][129][130] Samo ih je 12 preživjelo do 14. stoljeća.[131] UNESCO u svom uključivanju Drvenih crkava poljskih i ukrajinskih Karpata također spominje dva velika naselja u selima blizu Rohatina datirana između 6. i 8. stoljeća i identificirana s Bijelim Hrvatima.[132]

Hrvatima se pripisuju dva grada neobično velikih dimenzija, a svaki od njih mogao je nastanjivati ​​desetke tisuća ljudi – Plisnesk površine 450 hektara, uključujući tvrđavu s poganskim središtem, okruženu sa sedam dugih i složenih obrambenih linija, nekoliko manjih naselja u neposrednoj blizini, više od 142 grobnih humaka s kremiranjem i pokopom koji dijelom pripadaju ratnicima,[133][134][135] nalazi se u blizini sela Pidhirci i od 2015. regionalno je zaštićen kao povijesni i kulturni rezervat "Drevni Plisnesk";[136] i Stiljsko površine 250 ha, uključujući tvrđavu od 15 ha, obrambenu liniju od 10 km,[137][138] smještena na rijeci Kolodnica (koristila se za navigaciju brodova jer je bila povezana s najvažnijom rijekom u regiji, Dnjestrom[139][140]) između sadašnjeg sela Stiljsko i grada Lavov.[141][142] U blizini Stiljskog pronađeni su i neki od rijetkih primjera kultne građevine iz pretkršćanskog razdoblja među Slavenima,[143][144] za jedan od kojih je Korčinski pretpostavio moguću vezu sa srednjovjekovnim opisima hrama posvećenog božanstvu Hors.[141][145] Do 2008. godine u blizini Stiljskog pronađeno je više od 50 naselja otvorenog tipa datiranih između 8. i 10. stoljeća,[146] kao i oko 200 grobnih humaka.[147][140]

Proto-država Velika Hrvatska imala je jake gradove-države slične polisima.[148][134][149][150] Tvrdi se da su Stiljsko, Plisnesk, Galič, Revno, Terebovlja i Przemyśl bili veliki "plemenski" glavni gradovi u 9. i 10. stoljeću.[139][148][149][151] Prema arheološkom materijalu, Plisnesk, Stiljsko i mnoga druga naselja i poganska svetišta do kraja 10. i početka 11. stoljeća privremeno su prestala postojati, a opsežni slojevi tragova požara protumačeni su kao dokaz "Hrvatskog rata" Vladimira I. krajem 10. stoljeća.[152][153][154] To je imalo razoran učinak na administrativnu podjelu i stanovništvo istočne Galicije (Velike Hrvatske), u konačnici zaustavivši njihov proces stvaranja jedinstvene, ujedinjene i centralizirane države.[149] Međutim, arheološki podaci i oživljavanje nekih glavnih gradova kao istočnoslavenskih kneževina u 11. stoljeću (Przemyśl, Terebovlja, Zvenihorod i Galič), pokazuju visoku ekonomsku, demografsku, vojno-obrambenu, administrativnu i političku organizaciju na teritoriju Hrvata.[155][156][157][158]

Iskapanja mnogih slavenskih kurgana u Karpatima 1930-ih i 1960-ih također su pripisana Hrvatima.[159] U usporedbi s drugim istočnoslavenskim plemenima, područje Hrvata ističe se zbog vrlo prisutnih popločanih grobova,[160] a u 11. i 13. stoljeću njihova pojava u zapadnom Podnjepru pripisuje se Hrvatima, a ponekad i Tivercima,[161][162] i Uliči.[163]

Toponimija i antroponimija

[uredi | uredi kôd]

Opsežne toponomastičke studije, te njihov kritički osvrt Henryka Łowmiańskog, pokazuju postojanje nekoliko toponima naselja u Poljskoj i Češkoj čije bi podrijetlo vjerojatno moglo biti povezano s hrvatskim toponimom u predmodernom povijesnom razdoblju. U Poljskoj: Klwaty (Krwathi, Chrwathi Phirleonis), Klwatka Szlachecka (Krhwathi Powałya, Chrwathi), Klwatka Królewska (Krwathka, Chrwatka) oko grada Radom, Chirwatowa Wola, tj. današnja Chyrowa u blizini rijeke Wisłoka, i Horwaty dio Czarne između rijeka San i Dnjestar. U Češkoj: dva mjesta Charvátce blizu rijeke Ohře, Charvátec blizu grada Dobrovice na rijeci Labi, Charvâty i Charváty blizu rijeke Morava. U Češkoj samo toponimi u Moravskoj imaju arhaična plemenska imena, dok su u Češkoj izvedeni nazivi, što implicira da su nastali na periferiji ili izvan hrvatskog teritorija, i svi tek od 9. – 10. stoljeća kada je došlo do širenja Velike Moravske i Češke. Na temelju toponima (i povijesnih izvora), domovina hrvatskih plemena bila bi u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini.[164] U literaturi se spominju i drugi istočnoeuropski toponimi, ali s upitnom etimološkom vezom s hrvatskim etnonimom, na primjer oni s korijenom "Charb–" (Charbce, Charbicze, Charbin, Charbowo), "Karw–" (Karwacz, Karwatyno/Charwatynia, Karovath),[165] "Choro-" (Chorovjatinskaja/Chorowiacka, Chorow, Chorowa gora, Chorowica, Chorowiec itd.), "Horo–" (Horovatka, Horowe, Horowiszcze, Horowo) itd.[166]

Prezimena izvedena iz hrvatskog etnonima u Poljskoj se bilježe od 14. stoljeća u Krakovu, Przemyślu i drugdje, te općenito među poljskim domaćim plemstvom, seljacima i lokalnim stanovništvom, ali ne i među strancima. Koristili su ga kao nadimak, ali vjerojatno zbog utjecaja imigracije iz Kraljevine Ugarske.[167] Prema Hanni Popowska-Taborskoj, iako je i Grigorij Andrejevič Iljinski pokušao je locirati Bijelu Hrvatsku koristeći toponime s korijenom *běl– (Biała i Bielsko-Biała), takvi se argumenti teško mogu prihvatiti jer je prošlo previše stoljeća između migracije u 7. stoljeću i prvog spomena ovih toponima i antroponima.[168]

Zanimljivosti

[uredi | uredi kôd]
  • Poljski pisac Kazimierz Władysław Wóycicki objavio je djelo Pieśni ludu Białochrobatów, Mazurów i Rusi z nad Bugu 1836.[169] Godine 1861., u statističkim podacima o stanovništvu Volinjske gubernije koje je objavio Mihail Lebedkin, navode se Horvati s populacijom od 17.228 osoba.[170][51] Prema United States Congressional Joint Immigration Commissionu koji je završio s radom 1911., poljski imigranti u Sjedinjene Države rođeni oko Krakova navodno su se izjašnjavali i kao Bielochrovat (tj. Bijeli Hrvati), što je uz Krakus i Crakowiak/Cracovinian bili "imena koja se primjenjuju na podjedinice Poljaka".[171][172][173]

Povezano

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Gluhak 1990, str. 95.
  2. ↑ Rončević, Dunja Brozović. 1993. Na marginama novijih studija o etimologiji imena Hrvat. Folia onomastica Croatica (2): 7–23. Pristupljeno 21. kolovoza 2020.
  3. ↑ Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Matica hrvatska. Zagreb. str. 44. ISBN 978-953-150-840-7
  4. 1 2 Charvát, Petr. 2010. The Emergence of the Bohemian State. Brill. str. 78, 80, 102. ISBN 978-90-474-4459-6
  5. ↑ Sedov 2013, str. 115, 168, 444.
  6. ↑ Budak 2018, str. 98.
  7. ↑ Pohl, Heinz-Dieter. 1970. Die slawischen Sprachen in Jugoslawien. Der Donauraum (njemački). 15 (1–2): 72. doi:10.7767/dnrm.1970.15.12.63. S2CID 183316961. Srbin, Plural Srbi: "Serbe", wird zum urslawischen *sirbŭ "Genosse" gestellt und ist somit slawischen Ursprungs41. Hrvat "Kroate", ist iranischer Herkunft, über urslawisches *chŭrvatŭ aus altiranischem *(fšu-)haurvatā, "Viehhüter"42.
  8. ↑ Arumaa, Peeter. 1976. Urslavische Grammatik: Einführung in das vergleichende Studium der slavischen Sprachen (njemački). C. Winter. str. 180. ISBN 978-3-533-02283-1
  9. ↑ Kunstmann, Heinrich. 1982. Über den Namen der Kroaten. Die Welt der Slaven (njemački). 27: 131–136
  10. ↑ Trunte, Hartmut. 1990. Slovĕnʹskʺi i︠a︡zykʺ: Ein praktisches Lehrbuch des Kirchenslavischen in 30 Lektionen: zugleich eine Einführung in die slavische Philologie (njemački). Sagner. str. 21. ISBN 978-3-87690-716-1
  11. ↑ Majorov 2012, str. 86–100, 129.
  12. ↑ Matasović, Ranko. 2019. Ime Hrvata. Jezik (Croatian Philological Society). Zagreb. str. 81–97
  13. ↑ Heršak i Nikšić 2007, str. 262.
  14. ↑ Łowmiański 2004, str. 25.
  15. ↑ Heršak i Nikšić 2007, str. 260.
  16. ↑ Łowmiański 2004, str. 36–37, 40–43.
  17. 1 2 3 Marčinko 2000, str. 318–319, 433.
  18. ↑ Gluhak 1990, str. 127.
  19. 1 2 Danylenko 2004, str. 1–32.
  20. ↑ Škegro 2005, str. 13.
  21. ↑ Paščenko 2006, str. 88, 91–92.
  22. 1 2 Łowmiański 2004, str. 14.
  23. ↑ Majorov 2012, str. 23–24, 37–41.
  24. ↑ Majorov 2012, str. 167.
  25. ↑ Niederle, Josef. 2015. Alemure, Cumeoberg, Mons Comianus, Omuntesberg, Džrwáb, Wánít. Lokalizace záhadných míst z úsvitu dějin Moravy. Skalničkářův rok. 71A. ISSN 1805-1170. Pristupljeno 21. srpnja 2020.
  26. ↑ Živković 2012, str. 84–88.
  27. ↑ Majorov 2012, str. 24, 42–47.
  28. ↑ Овчинніков 2000, str. 153.
  29. ↑ Gluhak 1990, str. 122–125.
  30. ↑ Paščenko 2006, str. 27.
  31. ↑ Kim 2013, str. 146, 262.
  32. ↑ Majorov 2012, str. 29.
  33. ↑ Majorov 2012, str. 25–26.
  34. ↑ Majorov 2012, str. 26–28.
  35. ↑ Majorov 2012, str. 28.
  36. ↑ Bijeli Hrvati. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 12. siječnja 2024.
  37. ↑ Živković 2012, str. 111–122.
  38. ↑ Živković 2012, str. 49, 54, 83, 88.
  39. ↑ Cross i Sherbowitz-Wetzor 1953, str. 53.
  40. ↑ Bosworth 1859, str. 37, 53–54.
  41. ↑ Ingram 1807, str. 72.
  42. ↑ Łowmiański 2004, str. 53–60.
  43. ↑ Katičić 2003, str. 81.
  44. ↑ Majorov 2012, str. 52.
  45. ↑ Dvornik 1949, str. 270–272.
  46. 1 2 Gluhak 1990, str. 212–213.
  47. 1 2 Gluhak 1990, str. 212.
  48. 1 2 Majorov 2012, str. 161.
  49. ↑ Łowmiański 2004, str. 62.
  50. ↑ Gluhak 1990, str. 211.
  51. 1 2 Zimonyi 2015, str. 295, 319.
  52. ↑ Wexler, Paul. 2019. How Yiddish can recover covert Asianisms in Slavic, and Asianisms and Slavisms in German (prolegomena to a typology of Asian linguistic influences in Europe). Andrii Danylenko, Motoki Nomachi (ur.). Slavic on the Language Map of Europe: Historical and Areal-Typological Dimensions. De Gruyter. str. 239. ISBN 978-3-11-063922-3
  53. ↑ Łowmiański 2004, str. 62, 64, 66.
  54. ↑ Овчинніков 2000, str. 157–158.
  55. ↑ Korčinskij 2006a, str. 32.
  56. ↑ Gluhak 1990, str. 214.
  57. ↑ Łowmiański 2004, str. 84–86.
  58. ↑ Majorov 2012, str. 53, 66–67.
  59. ↑ Łowmiański 2004, str. 68–69, 112–113.
  60. ↑ Gluhak 1990, str. 150.
  61. ↑ Овчинніков 2000, str. 154.
  62. ↑ Vach 2006, str. 255–256.
  63. ↑ Kalhous, David. 2012. Anatomy of a Duchy: The Political and Ecclesiastical Structures of Early P?emyslid Bohemia. Brill. str. 75. ISBN 978-90-04-22980-8
  64. ↑ Łowmiański 2004, str. 68.
  65. ↑ Gluhak 1990, str. 144.
  66. ↑ Majorov 2012, str. 74.
  67. 1 2 Gluhak 1990, str. 158.
  68. ↑ Gluhak 1990, str. 161–162.
  69. ↑ Gluhak 1990, str. 148.
  70. ↑ Třeštík, Dušan. 2011. České kmeny [Czech tribes]. Akademická encyklopedie českých dějin (češki). Historický ústav Akademie věd České republiky. Prague. str. 69–70
  71. ↑ Fine 1991, str. 53, 56.
  72. 1 2 Budak 2018, str. 95.
  73. ↑ Budak 2018, str. 89.
  74. ↑ Dvornik 1956, str. 64.
  75. ↑ Gluhak 1990, str. 222.
  76. ↑ Kardaras 2018, str. 93.
  77. ↑ Filipec 2020, str. 50–51.
  78. 1 2 Budak 2018, str. 97.
  79. ↑ Goldstein, Ivo. 1989. O etnogenezi Hrvata u ranom srednjem vijeku [On the ethnogenesis of the Croats in the Early Middle Ages]. Migracijske i etničke teme. 5 (2–3): 221–227
  80. 1 2 Shchavelev 2007, str. 158–159.
  81. ↑ Lajoye, Patrice. 2019. Sovereigns and sovereignty among pagan Slavs. Patrice Lajoye (ur.). New Researches on the Religion and Mythology of the Pagan Slavs. Lingva. str. 165–181. ISBN 979-1-09-444146-6
  82. 1 2 3 Judith Kalik; Alexander Uchitel. 11. srpnja 2018. Slavic Gods and Heroes. Taylor & Francis. ISBN 978-1-351-02868-4. the names of the pan-Slavic totemic ancestral figures: Kloukas corresponds to the Czech Krok and to the Polish Krak—the raven—and Lobelos is a male counterpart of the Czech Libuše and the Kievan Lybed'—the swan. The distorted form of these names probably appeared in Constantine's treatise because of the thirdhand or even fourth-hand nature of the information, which was ultimately derived from the Croatian historical tradition, but reached Constantine through several intermediary sources. Nevertheless, the Croatian material is the earliest evidence available for the names of pan-Slavic totemic heroes.
  83. ↑ Shchavelev 2007, str. 158.
  84. ↑ Jaroslav Rudnyckyj. 1982. An Etymological Dictionary of the Ukrainian Language: Parts 12–22 (engleski i ukrajinski). 2. Ukrainian Free Academy of Sciences (UVAN). Winnipeg. str. 968
  85. ↑ Paščenko 2006, str. 99–102, 109.
  86. ↑ Živković 2012, str. 114.
  87. ↑ Dvornik 1962, str. 117.
  88. ↑ Katičić, Radoslav. 1999. The origins of the Croats. Ivan Supičić (ur.). Croatia in the Early Middle Ages: A Cultural Survey (engleski). Philip Wilson Publishers, AGM. London, Zagreb. str. 163. ISBN 0-85667-499-0
  89. ↑ Łowmiański 2004, str. 17, 35.
  90. ↑ Łowmiański 2004, str. 34–35.
  91. ↑ Gluhak 1990, str. 126–127.
  92. ↑ Margetić, Lujo. 2001. Dolazak Hrvata. Književni krug Split. Split. str. 32. ISBN 9531631697
  93. ↑ Gluhak 1990, str. 218.
  94. ↑ Gluhak 1990, str. 126, 218.
  95. ↑ Gušić, Branimir. 1969. Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova [A contribution to the ethnogenesis of some Old Croatian genera]. Radovi. JAZU. Zadar. 16–17: 449–478
  96. ↑ Shchavelev, Aleksei S. 2018. Как найти хорватов? О монографииД. Е. Алимова "Этногенез хорватов..." [How to find Croats? An essay about the monograph of D.E. Alimov "The ethnogenesis of Croats..." (Review)] (PDF). Slověne (ruski). 7 (1): 444–445. Pristupljeno 27. lipnja 2022.
  97. ↑ Gluhak 1990, str. 218–221.
  98. ↑ Filipec 2020, str. 70–71.
  99. ↑ Sedov 1979, str. 131–132.
  100. ↑ Gluhak 1990, str. 130–134.
  101. ↑ Majorov 2012, str. 85, 131, 168.
  102. ↑ Majorov 2012, str. 131.
  103. ↑ Tomenchuk 2018, str. 17.
  104. ↑ Tomenchuk 2018, str. 13.
  105. ↑ Majorov 2012, str. 85–86, 168.
  106. ↑ Козак, В. Д. 1999. Етногенез та етнічна історія населення Українських Карпат (ukrajinski). 1. Institute of Ethnology of the National Academy of Sciences of Ukraine. Lviv. str. 483–502
  107. ↑ Cvijanović, Irena. 2013. The Typology of Early Medieval Settlements in Bohemia, Poland and Russia. Rudić, Srđan (ur.). The World of the Slavs: Studies of the East, West and South Slavs: Civitas, Oppidas, Villas and Archeological Evidence (7th to 11th Centuries AD). Istorijski institut. str. 289–344. ISBN 978-86-7743-104-4
  108. ↑ Синиця, Є.В. 2013. ХОРВАТИ. Encyclopedia of History of Ukraine (ukrajinski). 10. Naukova Dumka, NASU Institute of History of Ukraine. ISBN 978-966-00-1359-9. Їх часто необґрунтовано називають також "білими хорватами". Це пов'язано з тим, що східноєвроп. Х. помилково ототожнюють з "хорватами білими" (згадуються в недатованій частині "Повісті временних літ" в одному ряду із сербами й хорутанами) та "білохорватами" (фігурують у трактаті візант. імп. Константина VII Багрянородного "Про управління імперією"); насправді в обох випадках ідеться про слов'ян. племена на Балканах – предків населення сучасної Хорватії... єдине з літописних племен, для котрого "Повість временних літ" не вказує територію розселення. Локалізація Х. у Прикарпатті та, можливо, Закарпатті базується на двох підставах: 1) у цих регіонах у 8—10 ст. поширені пам'ятки райковецької культури, притаманної всім східнослов'ян. племенам Правобережжя в зазначений час; 2) ця частина ареалу райковецької к-ри лежить поза межами розселення ін. літописних племен, згаданих у "Повісті временних літ". Гомогенність райковецьких старожитностей, які не членуються на відносно чіткі локальні варіанти, не дає змоги конкретизувати кордони Х. та їхніх сусідів (волинян/бужан на пн. та пн. сх., уличів на пд. сх. і тиверців на пд.). Певною особливістю райковецьких пам'яток Прикарпаття є поширеність городищ-сховищ, що були одночасно сакральними центрами (мали капища та "довгі будинки"-контини, призначені для общинних бенкетів-братчин).
  109. ↑ Абашина Н.С. РАЙКОВЕЦЬКА КУЛЬТУРА. Encyclopedia of History of Ukraine (ukrajinski). Naukova Dumka, NASU Institute of History of Ukraine. Pristupljeno 20. lipnja 2019.. Носіями Р.к. були літописні племена – поляни, уличі, древляни, волиняни, бужани, хорвати, тиверці.
  110. ↑ Timoshchuk 1995a, str. 217.
  111. ↑ Hupalo 2014, str. 73.
  112. 1 2 Kuchynko 2015, str. 141–143.
  113. ↑ Holovko 2018, str. 86.
  114. ↑ (Tomenchuk 2017, str. 33):Prema arheološkim podacima, njezin teritorij obuhvaćao je u to doba gotovo cijelo ukrajinsko Prikarpatje i Zakarpatje te gornje Posjannje, osim istočne Bukovine (zapadni Tiverci) i Podillja (zapadni Uliči)...
  115. ↑ Pohoralskyy 2018, str. 6, 9, 16, 180–182, 193–194.
  116. 1 2 Majorov 2012, str. 76.
  117. ↑ Majorov 2012, str. 76–77.
  118. ↑ Mogytych i Mogytych 2018, str. 253.
  119. 1 2 3 Magocsi 2002, str. 4.
  120. ↑ Holovko 2018, str. 87–88.
  121. ↑ Nazarenko, Alexander. 2017. ЛЕНДЗЯ́НЕ. Great Russian Encyclopedia (ruski). Inačica izvorne stranice arhivirana 3. siječnja 2023. Pristupljeno 20. lipnja 2022.
  122. 1 2 Magocsi 2005, str. 5.
  123. ↑ Tomenchuk 2018, str. 19.
  124. ↑ Tomenchuk 2009.
  125. ↑ Korčinskij 2000, str. 113–120.
  126. ↑ Korčinskij 2006a, str. 38–39.
  127. ↑ Timoshchuk 2015, str. 20–21.
  128. ↑ Hupalo 2014, str. 75–80.
  129. ↑ Tomenchuk 2018, str. 20–22.
  130. ↑ Voloshchuk 2021, str. 39:The city [Halych] belonged to a group of grandiose Croatian settlements (Plisnesk, Revna, Stylske, Iliv, etc.), stretching along the course of the Upper Dniester, bordering on its lower part with the settlement of the Ulychs and Tiverts (gentes), and closely coexisting with the carriers of the Scandinavian subculture at least in the 10th century.
  131. ↑ Korčinskij 2000, str. 120.
  132. ↑ Wooden Tserkvas of the Carpathian Region in Poland and Ukraine (PDF) (priopćenje). Warsaw – Kyiv. UNESCO. 2011. str. 153, 9. Pristupljeno 3. kolovoza 2020.. The city of Rohatyn is situated at the crossroads of routes leading to Halych, Lviv and Ternopil. Evidence of two large White Croatian towns (6th–8th centuries) was found near Rohatyn at the villages of Pidhoroddya and Lykovyshche. One of them is likely to have been Old Rohatyn ... The Lemkos an ethnic group inhabiting the Eastern Carpathians, between the River of Poprad to the west and the rivers of Oslava and Laborec to the east. The ethnic shape of the Lemko territory was affected by the Wallachian colonization in 14th–16th centuries, the influx of a Ruthenian-influenced Slovak population and the settlement of a Slavic tribe called the White Croats, who had inhabited this part of the Carpathians since the 5th century.
  133. ↑ Hupalo 2014, str. 78–79.
  134. 1 2 Fylypchuk 2015b, str. 38–64.
  135. ↑ Филипчук, Михайло Андрійович. ПЛІСНЕСЬК. Encyclopedia of History of Ukraine (ukrajinski). Pristupljeno 17. lipnja 2022.
  136. ↑ Пліснеський археологічний комплекс (in Ukrainian), published by Municipal institution of the Lviv Regional Council "Administration of historical and cultural reserve "Ancient Plisnesk", 2017
  137. ↑ Korčinskij 2004, str. 2.
  138. ↑ Hupalo 2014, str. 75.
  139. 1 2 Korčinskij 2013a, str. 212.
  140. 1 2 Hupalo 2014, str. 76.
  141. 1 2 Korčinskij 2006a, str. 37.
  142. ↑ Korčinskij 2006b, str. 68–71.
  143. ↑ Korčinskij 2004, str. 2–7.
  144. ↑ Korčinskij 2013a, str. 220–221.
  145. ↑ Korčinskij 2006b, str. 71.
  146. ↑ Korčinskij 2013a, str. 210–212.
  147. ↑ Korčinskij 2013a, str. 221.
  148. 1 2 Hupalo 2014, str. 73–75.
  149. 1 2 3 Орест-Дмитро Вільчинський, "Нам немає чого стидатися – ми не кращі і не гірші від інших європейських народів" (interview with archaeologist Филипчук Михайло Андрійович: in Ukrainian), Католицький Оглядач, 2 August 2015, quote: Під час походу Володимира на хорватів (992–993 рр.) городище було спалене. Повертаючись до того часу, про який ми зараз говоримо, потрібно сказати, що похід Володимира Великого був нищівним для Галичини, тобто для тодішньої Великої Хорватії (нехрещеної). Населення не хотіло підкоритися Київському князю, оскільки тут було уже своє протодержавне об'єднання – Велика Хорватія, яке перебувало у процесі становлення держави, як колись було у постгомерівській Греції, коли міста-поліси формували Афінський і Пелопоннеський союзи. В той час у нас усе групувалося довкола Галича і це зафіксовано в східних, візантійських та західних писемних джерелах. «Прихід» Володимира в Галичину цілковито руйнує наявну тут територіально-адміністративну інфраструктуру, основою якої були міста-держави, тобто поліси. Отже, слід думати, що ми маємо справу з величезним переселенням частини наших пращурів у Володимир-Суздальську землю. А ще частина населення, не підкорившись загарбникам, пішла на Балкани, у Хорватію, яка там виникла за часів візантійського царя Іраклія в 617 році. Тобто, в ХІ столітті в Галичині склалася дуже важка ситуація, тому вона не випадково практично зникає зі сторінок писемних джерел. Не дивно, що сказане знаходить своє підтвердження і в археологічних джерелах. Так, якщо в кінці Х століття в українському Прикарпатті функціонувало щонайменше 86 міст (разом з культовими центрами) і понад 500 селищ (усе це до тепер знайдено, але очевидно їх було більше), то в ХІ столітті в ми ледве нараховуємо до 40 населених пунктів. Похід Володимира на хорватів – це був страшний катаклізм. Подібна ситуація була і в тих землях, які захопили Болєслав І і його син Мєшко ІІ на території сучасної Польщі. На цих теренах Велика Хорватія сягала західніше від Кракова. І тому не випадково, коли в середині ХІІ століття відроджується Галич, давньоруське місто повторює матрицю старохорватських міст-держав. Тому, коли Володимир йшов війною на хорватів, він мав, якесь певне моральне оправдання – хрещення закоренілих поган. Але не відкидаймо його політичні та економічні інтереси. Адже, з одного боку цей «поганський клин» знаходився на практично ключовій позиції Бурштинового шляху, контролюючи перехід з басейну Балтійського моря у басейн Чорного, а також і тогочасна політична експансія руської та польської держав, очевидно вимагала оптимального політичного вирішення цього питання.
  150. ↑ Tomenchuk 2018, str. 18–19.
  151. ↑ Tomenchuk 2017, str. 32.
  152. ↑ Korčinskij 2013b, str. 264.
  153. ↑ Hupalo 2014, str. 81–82.
  154. ↑ Fylypchuk 2015b, str. 48.
  155. ↑ Korčinskij 2006b, str. 70.
  156. ↑ Hupalo 2014, str. 75–80, 89–91, 96.
  157. ↑ Tomenchuk 2018, str. 20.
  158. ↑ Holovko 2018, str. 89–90.
  159. ↑ Paščenko 2006, str. 113.
  160. ↑ Sedov 2013, str. 502.
  161. ↑ Paščenko 2006, str. 118.
  162. ↑ Lutsyk, Iryna. 2021. The Medieval Christian Necropolis in the Kopachyntsi hillfort (Ukraine). Unpublished Research Materials. Analecta Archaeologica Ressoviensia. 16: 142–143. doi:10.15584/anarres.2021.16.7. Pristupljeno 17. lipnja 2022.. As for the issue of the genesis of the practice of burial under stone slabs and why this rite was widespread mainly in the western part of Ukraine, with the exception of the under the slab cemetery in Buky, Kyiv region, no clear answer exists. There are several main hypotheses among researchers. They were identified first as separate categories by S. Pyvovarov: 1. Social and material – O. Ratych, J. Kalaga, M. Hanuliak (Ratič 1976, 176–177; Hanuliak 1979; Kalaga 2014, 136); 2. Ethnic, which suggests belonging of this type of burial to the tribes of Tyvertsi – B. Tymoshchuk, V. Siedov, V. Voinarovskyi (Timoŝuk 1969, 56; Sedov 1982, 128; Vojnarovsʹkij 1992, 41–42), Croats – E. Timofieiev, V. Petehyrych, O. Motsia (Timofeev 1961, 69; Petegirič 1990, 73; Mocâ 1994, 31), Croats-Tivertsi – I. Voznyi (Voznij 2009, 365), late Croats-Halychans – B. Tomenchuk (Tomenčuk 2006, 110); 3. Pagan – V. Petehyrych and O. Motsia (Petegirič 1990, 73; Mocâ 1994, 31); 4. Evolution-functional – B. Tomenchuk (Tomenčuk 2006, 110); 5. Christianization – S. Pyvovarov, S. Mayarchak (Pivovarov 2006, 169–171; Maârčak 2018, 278–280).
  163. ↑ Моця О.П. 2008. КУРГАНИ СХІДНОСЛОВ'ЯНСЬКІ. Encyclopedia of History of Ukraine (ukrajinski). 5. Naukova Dumka, NASU Institute of History of Ukraine. ISBN 978-966-00-0855-4. З'являються на рубежі 2-ї пол. 1 тис., замінюючи безкурганні поховання (крім територій уличів, тіверців і хорватів).CS1 održavanje: zanemarene greške ISBN-a (link)
  164. ↑ Łowmiański 2004, str. 19, 93, 103–126.
  165. ↑ Łowmiański 2004, str. 104–107.
  166. ↑ Łowmiański 2004, str. 123.
  167. ↑ Łowmiański 2004, str. 105–107.
  168. ↑ Popowska-Taborska, Hanna. 1993. Ślady etnonimów słowiańskich z elementem obcym w nazewnictwie polskim. Acta Universitatis Lodziensis. Folia Linguistica (poljski). 27: 225–230. Pristupljeno 16. kolovoza 2020.
  169. ↑ Gluhak 1990, str. 121–122.
  170. ↑ Gluhak 1990, str. 145.
  171. ↑ United States Immigration Commission 1911, str. 22, 40, 43, 88, 105.
  172. ↑ Novaković, Relja. 1977. Odakle su Srbi dos̆li na Balkansko poluostrvo (srpskohrvatski). Istorijski institut. Beograd. str. 335
  173. ↑ Nikčević, Vojislav. 2002. Kroatističke studije. Erasmus Naklada. str. 221. ISBN 9789536132584
  174. ↑ Paščenko 2006, str. 131.
  175. ↑ Struk 1993, str. 189, Ph – Sr. Vol. 4.
  176. ↑ White Croatians. Encyclopedia of Ukraine. 2005. They are believed to be the ancestors of certain Ukrainians, specifically the Hutsuls...
  177. ↑ Majorov 2012, str. 78.
  178. ↑ И.А. Бойко. 2016. ДОЛЫНЯ́НЕ. Great Russian Encyclopedia (ruski). Bolshaya Rossiyskaya Entsiklopediya, Russian Academy of Sciences. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2019. Pristupljeno 5. travnja 2020.. Сформировались на основе вост.-слав. населения 7–9 вв. (хорваты, или белые хорваты), вошедшего в 10 в.
  179. ↑ В.А. Войналович. 2003. БОЙКИ. Encyclopedia of History of Ukraine (ukrajinski). 1. Naukova Dumka, NASU Institute of History of Ukraine. str. 688. ISBN 966-00-0734-5. Гадають, що Б. – нащадки давнього слов'ян. племені білих хорватів, яких Володимир Святославич приєднав до Київської Русі
  180. ↑ Nicolae Pavliuc; Volodymyr Sichynsky; Stanisław Vincenz. 2001. [1989] Hutsuls. Encyclopedia of Ukrain. 2. University of Toronto Press. ISBN 978-0-8020-3362-8. The Slavic White Croatians inhabited the region in the first millennium AD; with the rise of Kyivan Rus', they became vassals of the new state.
  181. ↑ Л.В. Ковпак. 2004. ГУЦУЛИ. Encyclopedia of History of Ukraine (ukrajinski). 2. Naukova Dumka, NASU Institute of History of Ukraine. ISBN 966-00-0632-2. Г. – нащадки давніх слов'ян. племен – білих хорватів, тиверців й уличів, які в 10 ст. входили до складу Київської Русі ... Питання походження назви "гуцули" остаточно не з'ясоване. Найпоширеніша гіпотеза – від волоського слова "гоц" (розбійник), на думку ін., від слова "кочул" (пастух).
  182. ↑ Ivan Katchanovski; Kohut, Zenon E.; Nebesio, Bohdan Y.; Yurkevich, Myroslav. 2013. Historical Dictionary of Ukraine. Scarecrow Press. str. 321. ISBN 978-0-8108-7847-1. In the opinion of some scholars, the ancestors of the Lemkos were the White Croatians, who settled the Carpathian region between the seventh and tenth centuries.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bijeli_Hrvati&oldid=7420255"