Biokovska jela

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Biokovska jela
Status zaštite
Status iucn3.1 LC hr.svg

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)

Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Pinophyta
Razred: Pinopsida
Red: Pinales
Porodica: Pinaceae
Rod: Abies
Vrsta: A. alba
Podvrsta: A. alba biokoviensis (takson nepriznat)
Dvojno ime
Abies alba

Biokovska jela (Abies alba ssp. biokovensis)[1] je ekotip jele. Vrlo je otporna četinjača. Status nije dugo vremena bio potpuno reguliran. Više je desetljeća izazivao nejasnoće u znanstvenoj zajednici, no čini se da se radi o ekotipu, ni o vrsti, ni o podvrsti, ni o varijetetu.

Nejasnoće u taksonomiji[uredi | uredi kôd]

Vrlo su česte nejasnoće u taksonomiji obične jele još i danas, pa je to i kod obične jele s Biokova Abies alba.Mill.. Razlike pokazuje u morfologiji zbog vrlo karakterističnih ekoloških uvjeta, kao što se za druge vrste može vidjeti kod Silvertowna i Dousta (1995.), no to nije potvrda da se radi o drugoj vrsti, ili pak podvrsti.
U radovima su pokušali dokazati da je vrsta odnosno podvrsta Borzan i sur. (1992.), Lovrić i Rac (1992.), Rac i Lovrić (1992.), Šoljan i Šolić (1987.), Šoljan (1990.). Dvojbe su obrazložili Trinajstić (1999., 2001.) i Ballian (2005.b), argumentirajući da obična jela s Biokova nije Abies pardei Gaussen., nego da podrijetlo Abies pardei treba tražiti u sjevernoj Africi i time Abies biokovoensis nije posebna vrsta, nego je to obična jela koja se stjecajem okolnosti našla izoliranom na Biokovu, u specifičnim ekološkim uvjetima.[2]


Zbog poznata utjecaja ekoloških čimbenika na fenotip (S i l v e r t o w n i D o u s t , 1995; M o r g e n s t e r n , 1996),istraživanja obične jele s Biokova temeljena isključivo na morfološkim svojstvima, ne bi se smjela rabiti za opisivanje nove vrste, odnosno podvrste ili varije­teta, kako to navode B o r z a n a i dr. (1992), L o v r i ć i R a c (1992), R a c i L o v r i ć (1992), Š o l j a n i Š o l i ć (1987) i Š o l j a n (1990), L o v r i ć (1995). Vi d a k o v i ć (1993) i Tr i n a j s t i ć (1999, 2001) i Ballian potvrđuju da je biokovska jela samo jedan ekotip. Na molekulsko-genskoj razini obična jela s Biokove nije različita od populacija iz Gorskoga kotara. Prema Ducciju (1991.), razlike između malih izoliranih populacija obične jele, spram velikih populacija, prema od bitnoga su utjecaja i antropomorfne promje­ne koje su se zbile u posljednjih 2000 godina, i koje su na običnu jelu ostavile vidnoga traga, posebice u malim izoliranim populacijama. Populacija s Biokova i enzimski sustava u njoj su takvi da su u njoj nađeni svi izoenzimski genski lokusi, raspored migracijskih zona i broj vrpca, te odnosno mala genska odstupa­nja, svojstvena običnoj jeli u središnjoj i južnoj Europi. Biokovska popu­lacija pripada malim populacijama gdje je primjetna opterećenost miješanje "između sebe" (inbreeding), razvidno iz dobivene niske heterozigotnosti, iz čega nastaje t.zv. genetski drift (B a l l i a n 2003a, 2003b). Posljedica genskog drifta je da se populacija koju je pogodio djelimice razlikuje od susjednih populacija. Ipak, za nastanak nove vrste od takve populacije treba mnogo vremena u procesu prirod­ne specijacije. L i e p e l t i dr. (2002) bilježe da u populaciji obične jele s Biokova ima dva mitohondrijska haplotipa. Ta pojava posljedica je povijesnog postglacijalnog križanja apeninske i balkanske glacijalne provenijencije obične jele u hrvatskim krajevima. Glede činjenice da su to dva jedina specifična haplotipa ko­ji svojstvena običnoj jeli u Eu­ropi, otpada mogućnost da je na Biokovi neka druga vrsta jele.[3]

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Po Kušenovom protonimu iz 1952. raste na biokovskim padinama od Zagvozda do Rašćana, na visini od 700 do 1500 m Raste na krševitim kamenitim olujnim vjetrometinama. Čak i u takvim uvjetima, ovo je dendrološki daleko najbogatija šumska zajednica u Hrvatskoj, koja sadrži 62 vrste drveća i grmlja zajedno. Sadrži i najveću koncentraciju drvenastih endema u jugoistočnoj Europi. Ovaj prirodni arboretum, matično stanište biokovske jele još nije zaštićen.

Na Biokovi raste na sjevernim i istočnom padinama, iznad Zagvozda, Župe i Rašćana. Širi prostor Budine čini 70% ukupnog broja stabala biokovske jele i najveća je oaza jele u Biokovu. Budinu čine vrtače Velika i Mala Budina omeđena je vrhovima Budina (1311m) i Vrvo Budine (1349 m) s preko 1500 stabala. Vrtače su vrlo udaljene od naselja, teren je gorovit i neprohodan pa šira javnost ne zna za nju, zbog čega je ondje sačuvana do danas.

Postoje naznake da možda postoje primjerci u Francuskoj. Prema predaji francuski, Napoleonovi vojnici su odlazeći ponijeli sa sobom nešto sjemenaka biokovske jele. Vrela bilježe da je koncem 19. stoljeća s neodređenog lokaliteta "negdje s Balkana" u Francusku stigla pošiljka jelovog sjemenja. Posađena je u Toulouseu u tamošnjem arboretumu. I danas ondje postoje dva velika stabla jele neobičnog izgleda, koje ne sliče nijednoj ranije poznatoj vrsti četinjača, te su opisana i nazvana Abies pardei. Mnogi su znanstvenici u njima prepoznali hrvatsku jelu biokovsku.

O biokovskoj jeli pisali su zaljubljenici u Biokovo botaničari dr Fran Kušan i dr fra Juru Radića i č.s. dr sc. Marija Edita Šolić. Teze o biokovskoj jeli osporavao im je šumar dr. Ivo Trinajstić. "Crvena knjiga" zaštićene hrvatske flore ne sadrži biokovsku jelu.

Termofilna šuma obične jele i crnoga graba (Ostryo-Abietetum/Fukarek 1963/Trinajstić 1983) šumska je zajednica koja nije dovoljno istražena i analizi­ rana u stručnoj literaturi. U Hrvatskoj su ovakve sastojine prvi puta otkrivene na Biokovu, u opsegu brdskog pojasa bukve, na nad­ morskim visinama između 850–980 m i to na kontinen­talnoj strani. Kušan i Klapka ustanovljuju da jela izgrađuje mješovite sastojine s crnim grabom, za koje smatraju da su poseban oblik reliktnih mediteransko-montanskih šuma. Trinajstić opisuje ovu zajednicu pod imenom Ostryo-Abietetum, te ju podređuje unutar reda Quercetalia pubescentis svezi Ostryo-Carpinion, a kao svojstvene uzima vrste Abies alba, Lonicera alpigena, Aremonia agrimonoides i Pulmonaria visianii, i ostali autori su prihvatili taj opis i sistematiku. Trinajstić je 1999. asocijaciju podvrgao redu Fagetalia unutar razreda Querco-Fagetea, odnos­no da u “sklopu sveze Aremonio-Fagion pripadaju ter- mofilnom kompleksu obuhvaćenom podsvezom Ostryo-Fagenion. Lovrić, M. Rac i B. Sekulić su ju istraživali i u svojim radovima spominju sastojine jele i crnoga graba, osim na Biokovu, i na području Vi­nodola, te na srednjem Velebitu u području Dabarskih kukova i na planini Poštak kod Knina. Nazivaju ih imenom Ostryo-Abietetum pardei (Kušan 1964) Lovrić 1975, smatrajući da se tu radi o posebnoj, na sušu otpornoj, “jadranskoj crnoj jeli” – Abies pardei Gaussen, a sastojine zajednice s crnim grabom imaju drugu sistematiku, florni sastav i svoj­stvene vrste.[4]

Osobine[uredi | uredi kôd]

Iglice su joj duge 14 do 19 mm, odozdol su tamnijih i manje izraženih pepeljastosivih pruga. Na dolnjim su granama iglice šiljaste. Kora ove podvrste jele je olovnocrne boje i uzdužno izbrazdana-raspucala, kao kod crnog bora. Stara krošnja je većinom pravilna stožasto-piramidalna i prema dnu proširena. Grane su uzdignute i oštrijeg izduženog vrha. Biokovska jela se podmlađuje iz panja. Pojedina stabla biokovske jele dosežu visinu 30 metara i opseg 4 metra.

Zaštita[uredi | uredi kôd]

Dio područja gdje raste je zaštićeno. Nalazi se unutar Parka prirode Biokovo. Unutar tog parka prirode kao rezervat šume bukve i jele zaštićeni su predjeli Kimet-Sutvid (806 ha) i Kaoci (185 ha).

Abies alba Mill. svrstana je u IUCN-ov popis ugroženih vrsta.[5]

Primjena[uredi | uredi kôd]

Biokovska jela ima široku primjenu, osobito u gradnji doma. Ovdašnji domovi imaju barem nešto od ove jele, poput čabruna, greda, daske za podove, ili onim pratećih poput vrata, škura, stolova, banaka, kreveta te ostalog namještaja.

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

Izabrani radovi na ovu temu.[6][4]

  • Lovrić, A. Ž., M. Rac, 1992.: Suhe jelove šume na primorskim vjetrometinama (Abieti-Quercion i Calamagrostio-Abietion), 6 lUFRO Tannen-symposium, 143—150, Zagreb.
  • Lovrić, A. Ž., 1995.: Taksonomske i biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. Diss. http://www.mzt.hr/projekti9095/l/08/004/rad_h.htm#rad7
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, B. Sekulić, 1988: Ekolo­gija i rasprostranjenost jadranske crne jele i submediteranskih jelovih šuma na primorskom kršu. IV. Kongres ekologa Jugoslavije, Plenarni referati i izvodi saopštenja: 371–372, Ohrid.
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, 1992: Trockene windbedingte Tannenwaldbestande von kroatischen Küstenbergen (Abieti-Quercion und Calamagrostio-Abietion). 6. IUFRO – Tannensymposium: Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 143–152, Zagreb
  • Rac, M., 1995: Flora i vegetacija Vinodola i Viševice i njihov geobotanički položaj. Doktorska diserta­cija, Institut “R. Bošković”, Zagreb.
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, 1987: Prilog flori biokovskog područja, alge i vaskularna flora. Acta Biokovica IV: 31–46, Makarska.
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, 1992: Taxonomische Variationsabrisse der Tannensippen Westbalkans und neue Natursorten der endemischen Abies pardei mit ihren Hybriden. 6. IUFRO – Tannen-symposium: Šumarski fakultet Sveučilišta u Za­grebu 57–65, Zagreb
  • Šoljan, D. 1986.–87: Prilog poznavanju jele na Biokovu. Glasnik Zemaljskog muzeja BIH, Nova serija 25–26: 53–96, Sarajevo.
  • Šoljan, D., 1990: Novi varijetet vrste Abies alba Mill., Zbornik radova Naučnog skupa “Popula­cija, vrsta i biocenoza”, Bilten društava ekologa BiH, vol. 5: 77–79.
  • Trinajstić , I., 1983: Termofilne jelove šume sa cr­nim grabom As. Ostryo-Abietetum (Fukarek) Trinajstić, ass. nov. na planini Biokovu u Hrvat­skoj. Poljopr. Šum. 29(2): 27–36, Titograd
  • Trinajstić, I., 1999: Što su Abies pardei Gussone i “Abies biokovoensis”? Šumarski list 123(1–2): 11–16.
  • Kušan, F., B. Klapka, 1964: Ein sonderbarer Tannenwald auf dem Biokovo in Dalmatien. Informationes botanicae, vol. 3: 20–28, Zagreb

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. šumska zajednica Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 14. studenoga 2017.
    "Na pojedinim područjima značajan je dalmatinski crni bor, a na Biokovu i biokovska jela (Abies alba ssp. biokovensis)."
  2. [1]
  3. Dalibor Ballian: Novi prilog poznavanju obične jele (Abies alba Mili.) s Biokova, Šumarski list, br. 1-2, CXXIX (2005), str. 65-67. Pristupljeno 14. studenoga 2017.
  4. 4,0 4,1 Joso Vukelić, Dario Baričević, Davor Racić: Šuma jele i crnoga graba (Ostryo-Abietetum/Fukarek 1963/Trinajstić 1983) u vinodolskom zaleđu, Šumarski list br. 9–10, CXXX (2006.), str. 388.-389.
  5. "IUCN-ov crveni popis ugroženih vrsta 2016-3". IUCN. http://www.iucnredlist.org/search Pristupljeno 17. studenoga 2017. 
  6. Šumari.hr

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]