Bitka kod Agincourta
Bitka kod Agincourta | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio Stogodišnjeg rata | |||||||
![]() Bitka kod Agincourta, minijatura iz XV. stoljeća, Enguerrand de Monstrelet | |||||||
| |||||||
Sukobljeni | |||||||
![]() |
![]() | ||||||
Vođe | |||||||
![]()
|
![]()
| ||||||
Vojne snage | |||||||
Suvremene procjene od 6,000[1] do 9,000;[2]. • Oko 5/6 strijelaca • 1/6 vitezova pješaka i oružnika u teškom oklopu. |
Suvremene procjene od 12,000[2] do 36,000;[3]. • Oko 10,000 vitezova i oružnika (od toga oko 1,200 konjice) • nekoliko tisuća drugoga pješaštva, samostreličara i strijelaca. | ||||||
Posljedice | |||||||
112–600 ubijenih, nepoznat broj ranjenih[4][3] | 1,500–11,000 ubijenih[4] 700–2,200 zarobljenih[5] |
Bitka kod Agincourta bila je ključna engleska pobjeda u Stogodišnjem ratu. Dogodila se 25. listopada 1415., na sv. Krispina, u grofoviji Saint-Pol u Artoisu, nekih 40 kilometara južno od Calaisa, danas Azincourt u sjevernoj Francuskoj.[6] Neočeikvana pobjeda Engleske kod Agincourta, naspram brojčano nadmoćnije francuske vojske, uzdigla je moral i prestiž kod Engleza, osakatila Francusku, i započela novo razdoblje rata, u kojemu je engleska strana uživala velike vojne uspjehe.
Nakon nekoliko desetljeća relativnoga mira, Englezi su obnovili svoj ratni pohod 1415., usljed neuspjeha u pregovorima s Francuskom. U pohodu koji je uslijedio, mnogi su vojnici umrli zbog bolesti i Englezi su brojčani oslabili; pokušali su se povući Calais, ali je njihov put blokirala znatno brojnija francuska vojska. Unatoč nepovoljnijem položaju, bitka koja je uslijedila, završila je u nadmoćnoj taktičkoj pobjedi Engleza.
Kralj Henrik V. poveo je svoje jedinice u bitku, i izravno sudjelovao u borbama. Francuski kralj Karlo VI. nije osobno zapovijedao svojom vojskom, jer je patio od teške psihoze, s umjerenom mentalnom onesposobljenošću. Umjesto njega, zapovijedao je Charles d'Albret, te različiti istaknuti francuski plemići iz Armagnacove stranke.
Bitka je poznata po masovnoj uporabi engleskog dugog luka, te su engleski i velški strijelci činilo gotovo 80 posto Henrikove vojske. Razaranje francuske konjice od strane strijalaca označilo je pad konjice i sve veću dominaciju dalekosežnog oružja na bojnom polju.
Agincourt je jedna od najpoznatijih engleskih pobjeda, i najznačajniji engleski trijumf u Stogodišnjem ratu, uz bitke kod Crécyja (1346.) i Poitiersa (1356.). Bitka je središnji dio drame Henrik V. Williama Shakespearea.
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Bibliografija[uredi | uredi kôd]
- Barker, J. (listopada 2005). Agincourt: The King, the Campaign, the Battle, Little, Brown ISBN 978-0-316-72648-1
- Curry, A. (2000). [Bitka kod Agincourta na Google knjigama The Battle of Agincourt: Sources and Interpretations], Boydell Press ISBN 978-0-85115-802-0
- Curry, A. [2005] (2006). Agincourt: A New History, UK: Tempus ISBN 978-0-7524-2828-4
- Monstrelet, E. [1810] (1853). The Chronicles of Enguerrand de Monstrelet, Henry G. Bohn
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Barker 2005, str. 227.
- ↑ 2,0 2,1 Curry 2006, str. 192.
- ↑ 3,0 3,1 Barker 2005, str. 320.
- ↑ 4,0 4,1 Curry 2000, str. 12.
- ↑ Barker 2005, str. 337, 367, 368.
- ↑ Monstrelet 1853, str. 340.