Bitka kod Lade
| Bitka kod Lade | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio jonskog ustanka | |||||||||
 Karta antičkog grada Mileta i njegove luke Lade | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
| Jonija | Ahemenidsko Perzijsko Carstvo | ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Dionizije iz Fokeje | Datis | ||||||||
| Vojne snage | |||||||||
| 353 trirema | 600 brodova | ||||||||
| Posljedice | |||||||||
| Gubici: Nepoznati |
Gubici: Nepoznati | ||||||||
Bitka kod Lade (494. pr. Kr.) je odlučujuća pomorska bitka između grčkih polisa predvođenih Jonijom i Perzijskog Carstva u doba vladavine Darija Velikog. Bitka je završila odlučnom perzijskom pobjedom, čime je okončan Jonski ustanak.
Pozadina[uredi | uredi kôd]
Nakon šest godina pobune, 494. pr. Kr. perzijska vojska se pregrupirala. Dostupne kopnene trupe skupljene su u jednu vojsku, kojoj se pridružila mornarica sastavljena od brodova iz ponovno pokorenog Cipra, Egipta, Cilicije i Fenicije. Perzijanci su tada krenuli direktno u napad na Milet i nisu previše marili za ostale pobunjene polise, budući kako su grad Milet smatrali epicentrom pobune.[1] Medijski general Datis koji se smatrao stručnjakom za odnose za Grcima, pozvan je na odgovornost u Joniji prema naredbi Darija Velikog. Postoju mogućnost kako je Datis bio vrhovni zapovjednik perzijskih trupa tijekom jonskog ustanka.[2]
Jonske pripreme[uredi | uredi kôd]
Čuvši kako im se približava perzijska vojska, Jonjani su se okupili u panioniumu gdje su odlučili kako se neće niti pokušati obračunati s perzijskom kopnenom vojskom, što je značilo kako su stanovnike Mileta ostavili da sami brane svoje gradske zidine. Umjesto kopnenog obračuna, odlučili su okupiti sve brodove na raspolaganju i „braniti Milet s mora“, pokraj otoka Lade.[1] Jonjanima su se priključili Eoljani s otoka Lezbosa, pa su pobunjeničke snage ukupno imale 353 trirema.[3]
Perzijske pripreme[uredi | uredi kôd]
Prema Herodotu, perzijski zapovjednici bili su zabrinuti hoće li uspjeti poraziti jonsku flotu, o čemu je ovisila i naknadna opsada Mileta. Dalje, on tvrdi kako su poslali prognane jonske tiranine na otok Ladu gdje su trebali uvjeriti njihove bivše podređene da prijeđu na perzijsku stranu.[4] Unatoč početnim neuspjesima,[5] tjedan dana uoči bitke perzijska delegacija uspjela se provući do jonske baze.[6] Navodno su trupe sa Samosa tajno dogovorili sporazum s Perzijancima, no zbog opreza ostali su dijelom jonske koalicije.[7]
Bitka[uredi | uredi kôd]
Nedugo poslije, perzijska mornarica krenula je u napad na jonsku flotu koja im je krenula u sustret. Kada su se suprotstavljene flote približile jedna drugoj, brodovi sa Samosa zbog dogovora s Perzijancima napustili su bojište i napravili rupu u jonskim redovima.[8] Uvidjevši njihovo povlačenje, mornarica s Lezbosa također se povukla što je stvorilo još veći razdor u jonskoj formaciji. Snage s Hiosa odlučile su ostati zajedno s mornaricama ostalih jonskih polisa, no tijekom pomorske bitke sve više jonskih snaga počelo se povlačiti u svoje gradove,[9] što je konačno rezultiralo katastrofalnim porazom jonskih snaga.[10]
Posljedice[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Grčko-perzijski ratoviJonski poraz u bitci kod Lade i Jonskom ustanku općenito predstavlja otvaranje značajnog povijesnog poglavlja grčko-perzijskih ratova koji uključuju Darijeve i Kserksove ekspedicije, te slavne bitke poput onih kod Maratona, Termopila i Salamine.[2] Za jonske polise ustanak predstavlja katastrofalni poraz u kojem su pretrpjeli velike materijalne i ekonomske gubitke. Ipak, grad Milet se relativno brzo oporavio, te je idućih 40 godina prosperirao pod perzijskom vlašću.[2] Za Perzijance ustanak je predstavljao početak pedesetogodišnjeg sukoba s Grcima u kojem su pretrpjeli određene gubitke, odnosno stvorili političku nestabilnost u zapadnom dijelu carstva.[11]
Poveznice[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Herodot, 6.6
- ↑ a b c John V. A. Fine: „Antički Grci“ (The Ancient Greeks)
- ↑ Herodot, 6.9.1
- ↑ Herodot, 6.11.1
- ↑ Herodot, 6.9
- ↑ Herodot, 6.11.1
- ↑ Herodot, 6.12.1
- ↑ Herodot, 6.13.1
- ↑ Herodot, 6.16.1
- ↑ Herodot, 6.16
- ↑ Holland, str. 362.–363.
Literatura[uredi | uredi kôd]
Antička djela[uredi | uredi kôd]
- Herodot: „Povijesti“ (Ιστορίης Απόδειξη)
- Tukidid: „Povijest Peloponeskog rata“ (Ξυγκραφη)
- Diodor sa Sicilije: „Knjižnica“ (Ιστορικη Βιβλιοθήκη)
- Ciceron: „O zakonima“
Moderna djela[uredi | uredi kôd]
- D. Fehling: „Herodot i njegovi izvori: Citiranje, izmišljanje i umjetnost pričanja“ (Herodotus and His "Sources": Citation, Invention, and Narrative Art), preveo J. G. Howie, Francis Cairns (1989.)
- John V. A. Fine: „Antički Grci: Kritična povijest“ (The Ancient Greeks: A Critical History), Harvard University Press (1983.)
- Moses Finley: „Uvod: Tukidid - Povijest Peloponeskog rata“ ("Introduction". Thucydides – History of the Peloponnesian War), preveo Rex Warner, Penguin (1972.)
- Tom Holland: „Perzijska vatra: Prvo svjetsko carstvo i bitka za Zapad“ (Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West), Doubleday (2006.)
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Lada, Turska (Livius.org) Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. studenoga 2005. (Wayback Machine)
- Herodot: Lada