Bitka kod Lade

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bitka kod Lade
Dio jonskog ustanka
Karta antičkog grada Mileta i njegove luke Lade Karta antičkog grada Mileta i njegove luke Lade
Vrijeme rujan 494. pr. Kr.
Lokacija Lada, luka u drevnom Miletu u Joniji
Ishod Odlučna perzijska pobjeda
Casus belli Jonski ustanak
Sukobljeni
Jonija Ahemenidsko Perzijsko Carstvo
Vođe
Dionizije iz Fokeje Datis
Vojne snage
353 trirema 600 brodova
Posljedice
Gubici:
Nepoznati
Gubici:
Nepoznati

Bitka kod Lade (494. pr. Kr.) je odlučujuća pomorska bitka između grčkih polisa predvođenih Jonijom i Perzijskog Carstva u doba vladavine Darija Velikog. Bitka je završila odlučnom perzijskom pobjedom, čime je okončan Jonski ustanak.

Pozadina[uredi | uredi kôd]

Nakon šest godina pobune, 494. pr. Kr. perzijska vojska se pregrupirala. Dostupne kopnene trupe skupljene su u jednu vojsku, kojoj se pridružila mornarica sastavljena od brodova iz ponovno pokorenog Cipra, Egipta, Cilicije i Fenicije. Perzijanci su tada krenuli direktno u napad na Milet i nisu previše marili za ostale pobunjene polise, budući kako su grad Milet smatrali epicentrom pobune.[1] Medijski general Datis koji se smatrao stručnjakom za odnose za Grcima, pozvan je na odgovornost u Joniji prema naredbi Darija Velikog. Postoju mogućnost kako je Datis bio vrhovni zapovjednik perzijskih trupa tijekom jonskog ustanka.[2]

Jonske pripreme[uredi | uredi kôd]

Čuvši kako im se približava perzijska vojska, Jonjani su se okupili u panioniumu gdje su odlučili kako se neće niti pokušati obračunati s perzijskom kopnenom vojskom, što je značilo kako su stanovnike Mileta ostavili da sami brane svoje gradske zidine. Umjesto kopnenog obračuna, odlučili su okupiti sve brodove na raspolaganju i „braniti Milet s mora“, pokraj otoka Lade.[1] Jonjanima su se priključili Eoljani s otoka Lezbosa, pa su pobunjeničke snage ukupno imale 353 trirema.[3]

Perzijske pripreme[uredi | uredi kôd]

Prema Herodotu, perzijski zapovjednici bili su zabrinuti hoće li uspjeti poraziti jonsku flotu, o čemu je ovisila i naknadna opsada Mileta. Dalje, on tvrdi kako su poslali prognane jonske tiranine na otok Ladu gdje su trebali uvjeriti njihove bivše podređene da prijeđu na perzijsku stranu.[4] Unatoč početnim neuspjesima,[5] tjedan dana uoči bitke perzijska delegacija uspjela se provući do jonske baze.[6] Navodno su trupe sa Samosa tajno dogovorili sporazum s Perzijancima, no zbog opreza ostali su dijelom jonske koalicije.[7]

Bitka[uredi | uredi kôd]

Rekonstruirana maketa trireme, koje su koristili i Grci i Perzijanci

Nedugo poslije, perzijska mornarica krenula je u napad na jonsku flotu koja im je krenula u sustret. Kada su se suprotstavljene flote približile jedna drugoj, brodovi sa Samosa zbog dogovora s Perzijancima napustili su bojište i napravili rupu u jonskim redovima.[8] Uvidjevši njihovo povlačenje, mornarica s Lezbosa također se povukla što je stvorilo još veći razdor u jonskoj formaciji. Snage s Hiosa odlučile su ostati zajedno s mornaricama ostalih jonskih polisa, no tijekom pomorske bitke sve više jonskih snaga počelo se povlačiti u svoje gradove,[9] što je konačno rezultiralo katastrofalnim porazom jonskih snaga.[10]

Posljedice[uredi | uredi kôd]

Jonski poraz u bitci kod Lade i Jonskom ustanku općenito predstavlja otvaranje značajnog povijesnog poglavlja grčko-perzijskih ratova koji uključuju Darijeve i Kserksove ekspedicije, te slavne bitke poput onih kod Maratona, Termopila i Salamine.[2] Za jonske polise ustanak predstavlja katastrofalni poraz u kojem su pretrpjeli velike materijalne i ekonomske gubitke. Ipak, grad Milet se relativno brzo oporavio, te je idućih 40 godina prosperirao pod perzijskom vlašću.[2] Za Perzijance ustanak je predstavljao početak pedesetogodišnjeg sukoba s Grcima u kojem su pretrpjeli određene gubitke, odnosno stvorili političku nestabilnost u zapadnom dijelu carstva.[11]

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

Antička djela[uredi | uredi kôd]

  • Herodot: „Povijesti“ (Ιστορίης Απόδειξη)
  • Tukidid: „Povijest Peloponeskog rata“ (Ξυγκραφη)
  • Diodor sa Sicilije: „Knjižnica“ (Ιστορικη Βιβλιοθήκη)
  • Ciceron: „O zakonima“

Moderna djela[uredi | uredi kôd]

  • D. Fehling: „Herodot i njegovi izvori: Citiranje, izmišljanje i umjetnost pričanja“ (Herodotus and His "Sources": Citation, Invention, and Narrative Art), preveo J. G. Howie, Francis Cairns (1989.)
  • John V. A. Fine: „Antički Grci: Kritična povijest“ (The Ancient Greeks: A Critical History), Harvard University Press (1983.)
  • Moses Finley: „Uvod: Tukidid - Povijest Peloponeskog rata“ ("Introduction". Thucydides – History of the Peloponnesian War), preveo Rex Warner, Penguin (1972.)
  • Tom Holland: „Perzijska vatra: Prvo svjetsko carstvo i bitka za Zapad“ (Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West), Doubleday (2006.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]