Bitka kod Lade

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bitka kod Lade
Dio jonskog ustanka
Karta antičkog grada Mileta i njegove luke Lade Karta antičkog grada Mileta i njegove luke Lade
Nadnevak rujan 494. pr. Kr.
Lokacija Lada, luka u drevnom Miletu u Joniji
Ishod Odlučna perzijska pobjeda
Casus belli Jonski ustanak
Sukobljeni
Jonija Ahemenidsko Perzijsko Carstvo
Vođe
Dionizije iz Fokeje Datis
Vojne snage
353 trirema 600 brodova
Posljedice
Gubici:
Nepoznati
Gubici:
Nepoznati

Bitka kod Lade (494. pr. Kr.) je odlučujuća pomorska bitka između grčkih polisa predvođenih Jonijom i Perzijskog Carstva u doba vladavine Darija Velikog. Bitka je završila odlučnom perzijskom pobjedom, čime je okončan Jonski ustanak.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Nakon šest godina pobune, 494. pr. Kr. perzijska vojska se pregrupirala. Dostupne kopnene trupe skupljene su u jednu vojsku, kojoj se pridružila mornarica sastavljena od brodova iz ponovno pokorenog Cipra, Egipta, Cilicije i Fenicije. Perzijanci su tada krenuli direktno u napad na Milet i nisu previše marili za ostale pobunjene polise, budući kako su grad Milet smatrali epicentrom pobune[1]. Medijski general Datis koji se smatrao stručnjakom za odnose za Grcima, pozvan je na odgovornost u Joniji prema naredbi Darija Velikog. Postoju mogućnost kako je Datis bio vrhovni zapovjednik perzijskih trupa tijekom jonskog ustanka[2].

Jonske pripreme[uredi VE | uredi]

Čuvši kako im se približava perzijska vojska, Jonjani su se okupili u panioniumu gdje su odlučili kako se neće niti pokušati obračunati sa perzijskom kopnenom vojskom, što je značilo kako su stanovnike Mileta ostavili da sami brane svoje gradske zidine. Umjesto kopnenog obračuna, odlučili su okupiti sve brodove na raspolaganju i „braniti Milet sa mora“, pokraj otoka Lade[3]. Jonjanima su se priključili Eoljani sa otoka Lezbosa, pa su pobunjeničke snage ukupno imale 353 trirema[4].

Perzijske pripreme[uredi VE | uredi]

Prema Herodotu, perzijski zapovjednici bili su zabrinuti hoće li uspjeti poraziti jonsku flotu, o čemu je ovisila i naknadna opsada Mileta. Dalje, on tvrdi kako su poslali prognane jonske tiranine na otok Ladu gdje su trebali uvjeriti njihove bivše podređene da prijeđu na perzijsku stranu[5]. Unatoč početnim neuspjesima[6], tjedan dana uoči bitke perzijska delegacija uspijela se provući do jonske baze[7]. Navodno su trupe sa Samosa tajno dogovorili sporazum sa Perzijancima, no zbog opreza ostali su dijelom jonske koalicije[8].

Bitka[uredi VE | uredi]

Rekonstruirana maketa trireme, koje su koristili i Grci i Perzijanci

Nedugo poslije, perzijska mornarica krenula je u napad na jonsku flotu koja im je krenula u sustret. Kada su se suprostavljene flote približile jedna drugoj, brodovi sa Samosa zbog dogovora sa Perzijancima napustili su bojište i napravili rupu u jonskim redovima[9]. Uvidjevši njihovo povlačenje, mornarica sa Lezbosa također se povukla što je stvorilo još veći razdor u jonskoj formaciji. Snage sa Hiosa odlučile su ostati zajedno sa mornaricama ostalih jonskih polisa, no tijekom pomorske bitke sve više jonskih snaga počelo se povlačiti u svoje gradove[10], što je konačno rezultiralo katastrofalnim porazom jonskih snaga[11].

Posljedice[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Grčko-perzijski ratovi

Jonski poraz u bitci kod Lade i Jonskom ustanku općenito predstavlja otvaranje značajnog povijesnog poglavlja grčko-perzijskih ratova koji uključuju Darijeve i Kserksove ekspedicije, te slavne bitke poput onih kod Maratona, Termopila i Salamine[2]. Za jonske polise ustanak predstavlja katastrofalni poraz u kojem su pretrpjeli velike materijalne i ekonomske gubitke. Ipak, grad Milet se relativno brzo oporavio, te je idućih 40 godina prosperirao pod perzijskom vlašću[2]. Za Perzijance ustanak je predstavljao početak pedesetogodišnjeg sukoba sa Grcima u kojem su pretrpjeli određene gubitke, odnosno stvorili političku nestabilnost u zapadnom dijelu carstva[12].

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Antička djela[uredi VE | uredi]

  • Herodot: „Povijesti“ (Ιστορίης Απόδειξη)
  • Tukidid: „Povijest Peloponeskog rata“ (Ξυγκραφη)
  • Diodor sa Sicilije: „Knjižnica“ (Ιστορικη Βιβλιοθήκη)
  • Ciceron: „O zakonima“

Moderna djela[uredi VE | uredi]

  • D. Fehling: „Herodot i njegovi izvori: Citiranje, izmišljanje i umjetnost pričanja“ (Herodotus and His "Sources": Citation, Invention, and Narrative Art), preveo J. G. Howie, Francis Cairns (1989.)
  • John V. A. Fine: „Antički Grci: Kritična povijest“ (The Ancient Greeks: A Critical History), Harvard University Press (1983.)
  • Moses Finley: „Uvod: Tukidid - Povijest Peloponeskog rata“ ("Introduction". Thucydides – History of the Peloponnesian War), preveo Rex Warner, Penguin (1972.)
  • Tom Holland: „Perzijska vatra: Prvo svjetsko carstvo i bitka za Zapad“ (Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West), Doubleday (2006.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]