Opsada Sigeta

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Bitka kod Sigeta)
Skoči na: orijentacija, traži
Opsada Sigeta
sukob: Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Oton Ivekovic, Nikola Subic Zrinski.jpg
Oton Iveković: Juriš Nikole Šubića Zrinskog i preostalih branitelja iz sigetske tvrđave.
Vrijeme 5. kolovoza - 7. rujna 1566.[1]
Mjesto Siget, Mađarska
Ishod pobijedilo Osmansko Carstvo
Sukobljene strane
Osmansko Carstvo
tatarske postrojbe
Moldavija
Habsburška Monarhija:
hrvatske postrojbe (većinom)
ugarske postrojbe
Zapovjednici
Sulejman I.
Mehmed-paša Sokolović
Nikola Šubić Zrinski
Postrojbe
90.000[2]:163 - 100.000[3]:156 vojnika: 80 000 osmanskih vojnika; 12 000-15 000 tatarskih vojnika
700 moldavskih vojnika
300 topova
2 300-3 000 vojnika, većinom Hrvata[4]
Gubitci
Sulejman I. umire prirodnom smrću pretkraj bitke.
20 000[5]-30 000[6][7] poginulih u bitci ili umrlih od bolesti.
Nikola Šubić Zrinski poginuo je u bitci.
Poginula je skoro cijela obrambena posada.
Spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom i Sulejmanu I. na mjestu čuvene bitke kod Sigeta.

Opsada Sigeta trajala je od 5. kolovoza do 7. rujna 1566. godine.[1] Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i čitave posade, koja se nije htjela predati Turcima - i svojom žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke.

Utvrda Siget imala je u drugoj polovici 16. stoljeća izuzetni geostrateški značaj za obranu Kraljevstva krune sv. Stjepana, a sprječavala je prodor Turaka prema Budimu i Beču.[8]

Nakon mjesec dana opsade Nikola Zrinski s manjim brojem preživjelih vojnika iz utvrde, provalio je iz nje, te zajedno s braniteljima utvrde poginuo u boju. Tijekom opsade umro je i sultan Sulejman I. zvani Veličanstveni.

Povijest[uredi VE | uredi]

Godine 1566., sultan Sulejman I. kreće s 90.000[2]:163 - 100.000[3]:156 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Nikola Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 ratnika,[2]:163 koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima:

Wikicitati „"Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"”
()

Nadmoćni Turci su nastojali opsadu okončati što prije, kako bi mogli udariti na Beču. Sa svojih 300 topova neprestano su tukli Siget, te su izvodili uzastopne pješačke napade na utvrdu. Na upit izmorenih suboraca o pomoći kojoj se mogu nadati, Nikola Zrinski je odgovorio "Bog je visoko, a kralj daleko". Nakon što su zadnjeg dana opsade napadači uspjeli zapaliti tvrđavu koju malobrojni preživjeli branitelji nisu više mogli ugasiti, krenuo je Nikola Zrinski sa svojim vojnicima u proboj: u teškoj borbi s daleko nadmoćnijim neprijateljem skoro su svi izginuli.

Makar je posada Sigeta od 2500 ljudi izginula praktično do zadnjega (od Turaka su poslije otkupljena samo 4 zarobljenika), Turci su izgubili - računa se - čak do 30.000 ljudi.

Strateško okružje[uredi VE | uredi]

Cilj vojne Sulejmana I. bio je Beč, no kako je car Sulejman Veličanstveni tijekom opsade umro, uzimajući u obzir velike gubitke reda veličine trećine do četvrtine vojske, osmanska vojska sad pod zapovjedništvom vezira Mehmeda Sokolovića odustala je od plana, te je ova Pirova pobjeda kod Sigeta bila kraj jednog od brojnih osmanskih prodora u Europu.

Osmanske akcije[uredi VE | uredi]

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Sigetska tvrđava danas

Hrvatske akcije[uredi VE | uredi]

Zrinski je radi oslabljivanja Turaka poduzimao taktiku ugriza da bi time na prijepad uništio nadmoćne osmanske snage. Tako je u jednoj akciji nanio veliku štetu Osmanlijama iznenadnim upadom na jedan ogranak osmanskih snaga kod Šikloša.

Obrana utvrde u starom Sigetu[uredi VE | uredi]

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 5. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci - njih oko 600 - provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić.

Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jure glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

Sablja i kaciga Nikole Zrinskog na izložbi u Čakovcu u rujnu 2016. godine povodom 450. obljetnice sigetske bitke
Pogled na Zrinjevac, trg u središtu Zagreba

To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu u djelu "Podsjedanje i osvojenje Sigeta". Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.

Nikola Zrinski mlađi (1620.-1664.), praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, u svoju je zbirku pjesama "Jadranskoga mora sirena" uvrstio i ep "Opsada Sigeta" u kojem je opisao herojsku smrt svog pradjeda godine 1566., koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuti ep, kao i preostali dio zbirke, napisan je na mađarskom jeziku, a na hrvatski jezik ih je preveo njegov brat Petar Zrinski. Iako ga je pisao Hrvat, taj se ep smatra jednim od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći ne će biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko."

Odraz u umjetnosti[uredi VE | uredi]

Književnost i glazba[uredi VE | uredi]

Osim što je Črnkov spis Podsjedanje i osvojenje Sigeta doživio brojna izdanja, uz hrvatski, bili su tu latinski, njemački i talijanski prijevodi, ovaj je događaj potaknuo stvaranje mnogih umjetničkih djela. Posthumno je 1584. godine objavljen ep "Vazetje Sigeta grada" Brne Karnarutića, napisan negdje 1568.-1572. godine. "Vazetje Sigeta grada prvi je hrvatski povijesni ep i prvo u nizu djela o poznatoj bitki pod Sigetom 1566. U opisu događaja pjesnik se oslanjao na poznatu sigetsku kroniku Ferenca Črnka te pokušava posredovati povijesnu istinu o događaju."[9] Imenjak, praunuk Nikole Šubića Zrinskoga, Nikola Zrinski napisao je na mađarskom jeziku djelo Adriai tengernek syrenaia i objavio 1651. godine, dio "Syrene" u kome je opisana opsada Sigeta je ep "Opsida sigetska" ("Szigeti veszedelem"; prvo je naveden naslov Petrova prijevoda, potom u zagradi naslov izvornika). Nikolin brat Petar je cijelo djelo 1660. godine preveo na hrvatski pod naslovom "Adrijanskoga mora sirena".[3]:157 "O oslanjanju (Nikole Zrinskoga) na a hrvatske književne i jezične tradicije govore i brojni kroatizmi i turcizmi koje je Nikola unio u svoju "Syrenu", posebice u spjevu "Opsida sigetska"; kopje, sablja, barjaktar, demecki kard (demeškinja), istraža (straža), poraz. Riječ je o hrvatskom vojničkom nazivlju."[10]

Pavao Ritter Vitezović objavljuje ep "Odiljenje sigetsko" u Linzu 1684. godine. U "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" Andrije Kačića Miošića iz 1756. godine nalazi se Pisma od bana Zrinovića i cara Sulemana trećega, posvećena opsadi Sigeta i junaštvu Nikole Zrinskoga:

Wikicitati

„Suleman se razbolio biše
u bijelu gradu Carigradu.
Pitaju ga paše i veziri:
„Što je tebi, care gospodare?
Koja ti je bolovat nevolja?
Ali ti je starost dodijala
ali junak Zrinović Nikola
devet godin' s tobom bojak bijuć?“

Odgovara care Sulemane:
„Prođ'te me se, paše i veziri!
Nije meni starost dodijala,
već nevirni Zrinović Nikola,
koji razbi Ali-pašu moga
pod Segetom - on se ne bilio! -
ter isiče svu vojsku njegovu

i porobi Bosnu do Fojnice.”
(Andrija Kačić Miošić, ulomak iz "Pisma od bana Zrinovića i cara Sulemana trećega")

Njemački pjesnik Theodor Körner 1812. objavljuje svoju dramu "Zrinyi", koja je zagrebačku premijeru na njemačkom jeziku doživjela 1832. godine, a na hrvatskom jeziku 1841. godine.[3]:157 Hrvatski velikan Ante Starčević o 300-godišnjici bitke 1866. kritizirao je kult sigetskog heroja kojega je okarakterizirao kao branitelja hrvatskih neprijatelja (Austrijanaca i Mađara), te je suprotstavio Nikoli kao pozitivniji lik drugog Zrinskog - Nikolinog praunuka Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankapana. Unatoč ovoj kritici, heroizam Nikole Šubića Zrinskog nije izblijedio,[3]:158 nego je konačnu (umjetničku) potvrdu dobio u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz 1876. godine, čiji je napjev U boj, u boj popularan ne samo među hrvatskim navijačima u obliku "U boj, u boj, za narod svoj", nego također i u Japanu.[11] Riječima muzikologa: "Naposljetku, zborski završetci svakoga od triju činova sa sintagmama Dok u nama živo srce bije, Za dom (je slatko mrijeti) i U boj poprimili su prepoznatljiv znamen. Poistovjetivši se s operom i nadrastajući svoju prvotnu ulogu, osobito je zborski finale (U boj) poprimio crtu bezvremenosti."[12]

Umjetničke slike[uredi VE | uredi]

Oton Iveković (slika[13]), Ljudevit Ožegović, Johann Peter Krafft, Tivadar Kosztka Csontváry, Simon Hollósy, Alfons Mucha, Antonio Lafreri, Bertalan Székely (tri slike), Simon Hollósy, razni nepoznati slikari, ilustratori, minijaturisti i tiskari kršćanske i osmanske provenijencije.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 www.enciklopedija.hr, natuknica Siget, pristupljeno 21. listopada 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Joanna Rapacka, "Leksikon hrvatskih tradicija", Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
  4. Većina branitelja bili su Hrvati. To se izričito spominje u izvješćima o bitci koji dolaze iz prve ruke. Zapisano u "Podsjedanje i osvojenje Sigeta" Franje Črnka, komornika Zrinskog, te jednog od preživljelih vojnika ove bitke. Kasnija djela također potvrđuju da su Hrvati bili većina među braniteljima: "Vazetje Sigeta grada" (1573.) Brne Karnarutića, "Szigeti veszedelem" (1647.) Nikole VII. Zrinskog te "Opsida Sigecka" (1647.) Petra Zrinskog.
  5. Lieber, Francis (1845). Encyclopædia Americana: A popular dictionary of arts, sciences, literature, history, politics, and biography 13. Philadelphia: Columbia University Library, str. 345
  6. Tait, William (1853). Tait's Edinburgh magazine 20. Edinburgh: Sutherland and Knox., str. 679
  7. Coppée, Henry (1864). The United States service magazine 2. New York: C. B. Richardson., str.562-565
  8. lzmk.hr (pristupljeno 21. listopada 2016.)
  9. db.nsk.hr, pristupljeno 25. listopada 2016.
  10. Zvonimir Bartolić, "Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog", Podravina, Vol.1, br.1, veljača 2002., str. 141
  11. Nobuhiro Shiba, "Jedan odlomak iz povijesti suradnje Japana i Hrvatske, Hrvatska pjesma “U boj” i japanski muški zbor", Povijest u nastavi, Vol.VI, broj 12 (2) prosinac 2008.
  12. Rozina Palić-Jelavić, "Zborski ulomci/brojevi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz aspekta romantičarskih i nacionalnih ideja", Arti musices: hrvatski muzikološki zbornik, Vol.45 br.2, studeni 2014., str. 240
  13. Na današnji dan, pristupljeno 25. listopada 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Bitka kod Sigeta iz 1566. godine

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]