Bitka kod Tuzle 1878.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bitka kod Tuzle
sukob: Zaposjedanje Bosne i Hercegovine 1878.
Gefecht bei Dolnja Tuzla am 9. August 1878.jpg
Prikaz bitke kod Donje Tuzle 1878. godine
Vrijeme kraj srpnja - 22. rujna 1878.
Mjesto Tuzla, Bosna i Hercegovina
Ishod pobjeda Austro-Ugarske
Sukobljene strane
Austro-Ugarska Muslimani protivnici zaposjedanja
Zapovjednici
general Szapary
general Bienert
muftija Mehmed Vehbi Šemsikadić

Bitka kod Tuzle je bila dvomjesečna bitka tijekom austro-ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine. Dio muslimana bio je za to da ako ne može ostati Osmansko Carstvo, neka dođe za vlast druga velesila. U narodu, ponajviše muslimanima, bila je i protivna struja koja je htjela i radila da stvari ostanu po starom i braniti domovinu od svakog napadača, koji bi pošao na Bosnu. Uz ovu struju pristali su mnogi muslimani. Austrijska carska vojska je napredovala u zaposjedanju BiH i naselja u Bosni redom su padala. [1][2]

No, pojedini džepovi otpora su bili izuzetno ustrajni. Među zadnjima su ostali Tuzla i Zvornik. Tuzla je pala nakon duge borbe. Zvornik se bez oružja i bez otpora predao pet dana poslije zauzimanja Tuzle.[1][2] Nakon intervencija III. i IV. zbora i žestokih okršaja na planini Majevici, Tuzla je zauzeta 22. rujna.[3]

Dolazak austrougarske vojske[uredi | uredi kôd]

Austrougarske snage su došle pred Tuzlu. Na nju se 8. kolovoza 1878. zaputilo šest austrijskih bataljuna odnosno 5.000 pješaštva, jedan eskadron konjaništva, ukupno 130 konjanika i tri bitnice po osam topova.[4]

Kod muslimana koji su se protivili zaposjedanju vođe su bili Hadži Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun ef. Kifić, Salih Tučić Sahačija i još drugi od naoružana naroda ("ehalije"). Zadnji paša u Tuzli, Muhetin-paša, bio je interniran u svojoj kući. U Tuzlu su došli Kladnjaci na konjima nekoliko dana prije prve austrougarske navale i skinuli pašu, te mu odjenuli bosanske haljine mjesto njegove uniforme. Potom su se odmah vratili.[1][2]

Previranja kod muslimana[uredi | uredi kôd]

Nekoliko dana zatim trajalo je muslimansko međuvlašće dok nije postavljen novi vođa. Došli su Zvorničani i s njima Alijaga Talirević koji je ondje stanovao. Naoružani muslimanski protivnici zaposjedanja na mjesto starješine postavili su Alijagu Talirevića. Naoružani zvorničani s naoružanim pukom iz Tuzle spremali su se za dočekati austro-ugarski napad. Mladež i žene su sklonili u tuzlansku okolicu pa su u kasabi ostali samo odrasli koji su se mogli boriti. Dio muslimana prikupljao je potpise za austro-ugarsku vlast. Muslimanske pristalice Austro-Ugarske su se morali skrivati pred pristašama otpora. Skrivali su se od naoružanih muslimanskih protivnika zaposjedanja te su se pred dolazak muftije Taslidžaka sklonili iz Tuzle, preobučeni u feredže. Jedan istaknuti protivnik se sklonio u Morančane kod katoličkih Hrvata gdje su ga krili fratri. Ipak je pronađen, odveden u svoju Dobrnu gdje je bio zatočen do austro-ugarske pobjede. Muftija Ganibegović sklonio se u Dolove kod Ibre Jahića.[1][2]

Prve borbe[uredi | uredi kôd]

Prve čarke s carskim postrojbama bile su kod Planina, blizu kasnije postaje Bistarca, u četvrtak koncem srpnja. Tog su se dana carske snage utaborile na Bukinjima pred Donjom Tuzlom. Na drugoj strani Tuzlacima su u pomoć stigli Rogatičani i na Ravnoj Trešnji odmah stupili u borbu. U Tuzli su tog dana otvorili vojno skladište streljiva na Gradini koje su podijelili narodu za borbu.[1][2] Na području tuzlanskog kraja otporom lokalnih muslimana rukovodio je pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić. 7. kolovoza 1878. stigao je u Tuzlu sa svojih 1.000 vojnika, a na zapadnim prilazima Tuzli pridružili su mu se branitelji iz Kladnja, Srebrenika, Lukavca i Zvornika.

Oko 10 sati 9. kolovoza počele su borbe za Tuzlu. Snage muslimanskih protivnika bile su 3000 ljudi. Pljevaljski[5] muftija, Mehmed Vehbi Šemsekadić bio je glavni organizator obrane.[4]

U petak se nastavila ogorčena borba. Pred podne istoga dana stiglo je oko dvjesta konjanika s muftijom Taslidžakom. Taslidžak je smjesta preuzeo zapovjedništvo nad svima borbenim postrojbama, a dotad borbeno neangažirane snage naoružanog naroda natjerao je priključiti se borcima i boriti skupa s drugima muslimanima, koji su sudjelovali u bitci. Muftija je nemilice bičem nagonio u borbu sve koji su se protivili borbi i koji su pokušali izmaći borbama. Muslimanski pučki otpor muftija Taslidžak organizirao je dalje tako što je na postavio četiri topa, po jedan na svaku točku: na Ilinčicu, na Papinac, gdje je poslije sagrađena bolnica, treći na Borić, a četvrti na Bukovčice. Preostalo streljivo iz skladišta na Gradini Taslidžak je dao skupiti i borcima podijeliti. U međuvremenu su austro-ugarske snage došle na Moluhe i Rasovac.[1][2]

9. kolovoza je s one četiri pozicije muftija zapovijedio paljbu. Pješaštvo se spremno sukobilo s austro-ugarskom vojskom na Kozlovcu, Ravnoj Trešnji i Mosniku. Austro-ugarska vojska zaustavljena je žestokim otporom. Cijeli su petak vođene borbe, potrajale u noći i nastavljene sve do subotu u podne. Žilavi otpor lokalaca prisilio je austro-ugarske snage na uzmak. Žestoka paljba sa svih strana i pridošlo muslimansko seljaštvo iz okoline u pomoć muftiji i naoružanom muslimanskom građanstvu postiglo je efekt.[1][2] Tako su već tog dana austro-ugarske snage zaustavljene su pred Tuzlom na Moluhama i Husinu, potučene i natjerane na povlačenje prema Gračanici.[6]

Jutarnjih sati 10. kolovoza bile su odlučujuće borbe na Moluhama. S južne strane muslimanske snage bile su uspješnije, a na sjeveru bojišta dobre rezultate polučila je austro-ugarska vojska i i prodrla do Tušanjskog potoka. Na mjestu današnjeg stadiona Slobode vodila se glavna bitka. Bilo je mnogo mrtvih i teško ranjenih austrijskih vojnika ležalo po bojištu izmiješano s muslimanskim protivnicima zaposjedanja koji su poginuli jurišajući na položaje Szaparyjeve vojske. Zbog žestoke obrane, poslijepodne je austro-ugarska vojska prekinula napad. Tog su dana potom Tuzlaci popunjavali postrojbe protivnika zaposjedanja ondje gdje je bilo gubitaka.[4] Austro-ugarske postrojbe imale su mnogo mrtvih na bojištu, koje je pokopao na Moluhama. Pokopani vojnici poslije su preneseni na Borić, gdje je i poslije bilo katoličko groblje, a dotad ga nije bilo na tom mjestu.[1][2]

Muslimanski ustanici su Tuzlu zauzeli 13. kolovoza.[6] Bočni položaj austro-ugarskih snaga bili su izloženi napadima muftijinih postrojbi s pravaca Tušanj - Moluhe i Mosnik - Miladije, pa se feldmaršal Szapary, zapovjednik austro-ugarskih snaga morao povući sve do Doboja[4]. Taslidžak se upustio u progon austro-ugarskih snaga. Progonio ih je do Becelja blizu Trbuka i Šahin kamena.[1][2] Szapary je uspio zaustaviti Šemsekadićeve napade kod Doboja[4] i ondje su se ukopali. Na to su se i muslimanske snage ukopale i držale si položaj šest tjedana.[1][2]

Stanje na okolnim ratištima nije bilo povoljno po muslimanske protivnike zaposjedanja. Carske snage napredovale su svugdje te su zauzele Sarajevo, Travnik, Rogaticu, Krajinu i druga mjesta, netom je zauzela i Brčko odakle se primicala ka Tuzli. Procjenjuje se da je oko 100.000 novih austro-ugarskih vojnika išlo na sve osamljeniju Tuzlu. Napredovali su k njoj s dvije strane: od Brčkog i Doboja. Zapovjedali su im generala Bienert i Szapary. Povoljni položaj postignut odbacivanjem bilo je riskantno držati, pa je muftija uvidjevši opasnost okruženja i odsijecanja, povukao se natrag ka Tuzli.[1][2] Austro-ugarske snage prodrle su preko Brčkog i Bijeljine ka Tuzli, što je prisililo muslimanske snage na povlačenje. Tuzlu je Austro-Ugarska konačno zauzela 22. rujna 1878. godine[6]

Majevica[uredi | uredi kôd]

Novu je obrambenu crtu pripremao na Majevici. Prema carskim snagama Taslidžak je poslao postrojbe Hadži Hašimage Mutevelića s naoružanim narodom, koji su motivirani neko vrijeme zadržali austro-ugarske snage. Muftija Taslidžak držao je obrambeni položaj na zapadnoj strani Tuzle.[1][2] Žestoki se boj odvio na Majevici.[3]

Pregrupiranje i okruženje[uredi | uredi kôd]

Došle su snage III. i IV. zbora u pomoć.[3] Austro-ugarske snage sad su se mogle pregrupirati i poći u napad. Gračanicu je oslobodio 16. rujna, 19. rujna Lukavac.[4]

Austro-Ugarske snage probile su s istočne strane. Prijetila je opasnost opkoljavanja, jer su u međuvremenu carske snage zauzele i Bijeljinu i Brčko i ostao je još samo Zvornik. Muslimanima se primicao i kraj Ramazana. Stoga je 23. rujna Taslidžak bio prisiljen povući se i poći ka Zvorniku. Kretao se duž Drine sa svojim Taslidžacima i nekim bosanskim vođama, među kojima su bili: Selim beg Šahinpašić iz Šapke, Alijaga Tahirević, Esad ef. Alikadić iz Zenice i još drugi. Muftija i društvo su bijeg nastavili dalje ka Osmanskom Carstvu, gdje su i ostali.[1][2]

Pred ulazak[uredi | uredi kôd]

Austro-ugarske snage su se ulogorile pred Tuzlom i noćile pred ulazak. Dan poslije austro-ugarskoj vojsci dočekali su izaslanici iz Tuzle. Pred generala Szaparyja na zapadnoj strani izašli su Živko Crnogorčević, Hadži Ibriš i Hrvat Boško Štitić. Na istočnoj strani su pred generala Bienarta izašli Mustajbeg Azabagić, jedan Židov Toska zvani i "Gjorgjo kalajđija" ili Niko Petrić.[1][2][7] U Tuzlu su ušle 22. rujna i na tuzlanskoj tvrđavi zavihorila se habsburška zastava.

Obračun s protivnicima[uredi | uredi kôd]

Nakon nekoliko dana, uslijedila je istraga. Bila je upravljena protiv naoružana naroda ("ehalije") i njihovih prvaka koji su se borili. Salih Salačija, najbliži suradnik pljevaljskog muftije Šemsekadića, strijeljan je pod Bukovčićima, zbog toga što je išao zvati u pomoć muftiju Taslidžaka radi otpora Austro-Ugarskoj. Pomilovanje je stiglo prekasno.[1][2] Odmah su zatvoreni i Hadžije Hašim-aga Mutevelić i brat mu Hadži-Alijaga, pa Hadži-Mujaga Ćilimković i Hašim-aga Hadžiefendić.[4]

Pet dana poslije Tuzle predao se Zvornik, bez oružja i otpora.[1][2] Livno je oslobođeno 28. rujna,[8] a Velika Kladuša 20. listopada.[9]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 Gračanički glasnik 31/16 Građa • Atif Hadžikadić: Borba protiv okupacije Bosne i Hercegovine: bojevi oko Tuzle, str. 75-77
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 Bošnjačko oko Borba protiv okupacije Bosne i Hercegovine: bojevi oko Tuzle 1878.g. Dr Atif Hadžikadić, “Novi Behar” (br. 5, 1. VII. 1927., str. 8-9). Historijski retrovizor, 20. ožujka 2015. (pristupljeno 13. listopada 2017.)
  3. 3,0 3,1 3,2 Pavičić, Slavko (1943). Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat, Zagreb: Hrvatska Knjiga., str. 232
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 (boš.) Radio Kameleon Ibrahim Kabil: Bitka za Tuzlu 10. augusta 1878. godine 13. kolovoza 2017. (pristupljeno 13. listopada 2017.)
  5. Pljevlja, osmanski Taslidža. (boš) Bosnjaci.net Fatih Hadžić: Taslidža - Pljevlja. Serijal iz knjige "Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku" autor Fatih Hadžić, 7. travnja 2015. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  6. 6,0 6,1 6,2 (boš.) Vlada Tuzlanskog kantona Historija : Austro-ugarski period (pristupljeno 11. siječnja 2020.)
  7. (boš.) Radio Kameleon Autor: Mario Vranješ. Bahrija Kabul: Tuzla za početnike: Groblje Borić, 12. siječnja 2017. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  8. Pavičić, Slavko (1943). Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat, Zagreb: Hrvatska Knjiga., str. 327
  9. Klaic, Vjekoslav (1885). Geschichte Bosniens von den ältesten Zeiten bis zum Verfalle des Königreiches, Leipzig: Friedrich. str. 454–5