Bitka na Grobničkom polju

Izvor: Wikipedija
Bitka na Grobničkom polju (1242.)
sukob: tatarski pohod na Europu
Studija za Bitku na Grobničkom polju, 1905..jpg

Bitka na Grobničkom polju
Vrijeme godina 1242.
Mjesto Grobničko polje u zaleđu Rijeke, Primorsko-goranska županija, Hrvatska
Ishod Pobjeda hrvatskih snaga nad tatarskim (mongolskim) postrojbama
Sukobljene strane
Flag of the Mongol Empire 3.png Mongolsko Carstvo Flag of Croatia (Early 16th century–1526).svg Hrvatsko Kraljevstvo
Zapovjednici
Flag of the Mongol Empire 3.png Batu-kan nepoznat
Postrojbe
30.000 tatarskih konjanika Hrvatska feudalna vojska potpomognuta seljaštvom
Gubitci
vrlo veliki nepoznati

Bitka na Grobničkom polju je legendarna bitka koja se vodila na Grobničkom polju u zaleđu Rijeke godine 1242. i u kojoj su hrvatske snage porazile tatarsku (mongolsku) vojsku, čija je namjera bila prodrijeti dalje u Europu s ciljem da ju osvoji. Temeljena na narodnoj predaji, potkrijepljena arheološkim nalazištima iz više različitih pretpovijesnih i povijesnih razdoblja koja su otkrivena na području Grobničkog polja. Bitka se, prema općenitom mišljenju stručnih krugova, u stvarnosti nije dogodila, jer nema vjerodostojnih dokaza o njoj, pa se smatra legendom.

Povijesna pozadina[uredi | uredi kôd]

U sklopu svoje ekspanzije pod vrhovnim vodstvom Džingis-kana, Mongolsko Carstvo je u dvadesetim godinama 13. stoljeća došlo do granica europskih zemalja. Nakon osvajanja Rusije i Poljske, na red je došla Ugarska, gdje je u bitki na rijeci Šaju godine 1241. ugarska vojska predvođena kraljem Belom IV. teško poražena. Kralj se uspio spasiti i počeo uzmicati u pravcu Hrvatske, a tatarska ga je brza konjica progonila, usput poharavši sva područja kojima je prolazila. Poznato je da se Bela IV. sklonio u Trogiru ili na obližnjim otocima i da ga progonitelji nisu uspjeli uhvatiti.

Bitka[uredi | uredi kôd]

Nekako u to vrijeme su se, prema predaji, Tatari (uobičajen tradicionalni hrvatski naziv za vojsku sastavljenu od brojnih različitih azijskih naroda i plemena, predvođenu mongolskim vođama) našli i na Grobničkom polju. Tu ih je dočekala hrvatska feudalna vojska, čiji sastav, brojnost, kao ni njen zapovjednik, nisu poznati. Zna se samo da su Tatari, kojima je na čelu bio Džingis-kanov unuk Batu-kan, bitku izgubili i da su skoro svi izginuli, te da je poprište sukoba bilo prepuno mrtvih tijela, odnosno grobova.

Povijesno verificirane činjenice govore da je tatarska vojska koja se 1242. godine nalazila u Hrvatskoj iznenada napustila naše krajeve, što je bilo u vezi sa smrću vrhovnog kana Ogotaja i sudjelovanjem Batu-kana na kurultaju - skupštini kanova za izbor njegovog nasljednika.

Osvrti, sjećanja i osporavanja[uredi | uredi kôd]

Na temu bitke na Grobničkom polju su se tijekom prošlih stoljeća osvrnuli svojim djelima neki hrvatski književnici i umjetnici, kao što su na primjer Dimitrije Demeter (ranoromantička poema „Grobničko polje“ iz 1842. godine, na 600-tu obljetnicu bitke), Celestin Medović (slika „Boj na Grobničkom polju“ iz 1894. godine), Antun Vramec, Pavao Ritter Vitezović i Andrija Kačić Miošić.

Kako zbog nedostatka izvornih vjerodostojnih dokaza stručnjaci ovu bitku drže samo legendom, o njoj se relativno malo govori i piše. Ipak, u narodu se održava sjećanje na nju, gdjekad s maštovitim detaljima, kao na primjer, da je tijekom same bitke hrvatskim vitezovima priskočilo u pomoć lokalno seosko stanovništvo, koje je bilo odjeveno u pokladnu odjeću od ovčjeg krzna, noseći na glavi zastrašujuće maske s lubanjom i rogovima bika, a na leđima velika bučna zvona (dondole). Ti su tzv. „dondolaši“ (zvončari) utjerali strah u kosti Tatarima i tako pridonijeli pobjedi Hrvata.

U pojedinim mjestima u zaleđu Rijeke obilježavaju se i u novije vrijeme obljetnice Grobničke bitke, pa je primjerice Kulturno-umjetničko društvo „Sloga“ iz Hreljina u „HNK Ivana pl. Zajca“ u Rijeci održalo svečani nastup u povodu 700 godina Vinodolskog zakonika i 750 godina bitke na Grobničkom polju.

Arheološki nalazi na Grobnišćini[uredi | uredi kôd]

U pogledu arheoloških nalazišta na Grobnišćini, ona obuhvaćaju razdoblja Halštatske kulture, zatim kulture Liburna, Starog Rima i ranog Srednjeg vijeka.[1] Srednjovjekovni nalazi sastoje se samo od keramičkih posuda iz 8. stoljeća, koje čine grobne priloge. Nalazi koji bi nedvojbeno upućivali na boj Hrvata i Tatara u dosadašnjim iskopinama nisu nađeni. No, 2013. godine je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja (PPMHP) u Rijeci pronađen u prvoj polovici 20. stoljeća pohranjen mač, za kojeg je utvrđeno da je izrađen na sjeveru Europe sredinom 13. stoljeća.[potreban bolji izvor] U evidenciji PPMHP-a stoji da je taj mač otkriven na istočnom dijelu Grobničkog polja (dvorac Majur) 1934. godine.[2] Pronađeni izložak iz doba boja s Tatarima na Grobničkom polju je Katedra Čakavskog sabora za Grobnišćinu, u suradnji s PPMHP u Rijeci, javnosti predstavila na izložbi "Žeravice" u okviru tradicionalne tromjesečne manifestacije "Grobnička jesen 2013."[3]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. O Grobinštini. web.archive.org. 14. svibnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibnja 2009. Pristupljeno 15. siječnja 2023.
  2. PPMHP 116246: Mač. digitalni.ppmhp.hr. Pristupljeno 15. siječnja 2023.
  3. KVIZ ZNANA GDJE SAM – TKO SAM 2017 (PDF). Tom je suradnjom uspješno provedena izložba grobničkih starina iz fundusa PPMHP pod nazivom „Žeravice“, na kojoj je jedan od izložaka bio i mač izrađen u doba najezde Tatara (13. stoljeće), a koji je 1936. godine pronađen na Grobničkom polju.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]