Bitka za Čepikuće

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bitka za Čepikuće
sukob: Domovinski rat
Vrijeme 1. listopada 1991.
Mjesto Nedaleko od Čepikuća kod Dubrovnika
Ishod pobjeda Hrvatske vojske
Sukobljene strane
Flag of SFR Yugoslavia.svg JNA
Flag of Montenegro (1946-1993).svg TO Crne Gore
Flag of Croatia.svg Hrvatska vojska
Zapovjednici
Flag of Croatia.svg Mate Šarlija Daidža
Flag of Croatia.svg Marko Mujan
Jačina
oko 400 vojnika 45 vojnika
Gubitci
7-12 poginulih; oko 80 ranjenih[1] 2 ranjenika

Bitka za Čepikuće je naziv ratne operacije obrane Dubrovnika na zapadnom dijelu dubrovačke općine tijekom Domovinskog rata.

Uvod[uredi | uredi kôd]

Čepikuće su selo u općini Dubrovačko primorje u neposrednoj blizini granice s Bosnom i Hercegovinom. Selo je smješteno uz cestu koja od Slanog na jugoistoku i sela Lisca na jugozapadu vodi prema sjeveroistoku i bosanskohercegovačkim selima Trebimlja i Ravno. Pred početak Domovinskog rata, tijekom ljeta 1991. godine u području Dubrovačkog primorja, posebice u selu Čepikuće koje se nalazi uz strateški važnu prometnicu, započinje ozbiljnija priprema i organizacija obrane ovoga dijela nekadašnje dubrovačke općine. Organizaciju obrane i zapovjedanje postrojbama branitelja preuzima general Mate Šarlija Daidža koji je bio veteran Drugog svjetskog rata.

Suprostavljene snage[uredi | uredi kôd]

Snage obrane[uredi | uredi kôd]

Snage obrane Čepikuća su uključivale jednu satniju iz sastava "A" bojne 116. brigade HV kojom je zapovjedao pukovnik Marko Mujan, te 9 dragovoljaca i 4 pripadnika MUP-a policijske postaje Ston. Obranom Čepikuća je zapovjedao general Mate Šarlija Daidža. Snage obrane činila je Ratna policijska postojba Ston u samoj legendarnoj prvpj bitci na Čepikučima sudjelovalo je 16 pripadnika ratne stonske policijske postrojbe dok je u popodnevnim satima još 70 pripadnika te postojbe zauzelo položaje sjeveroistočno od Čepikuća prema Bosni i Hercegovini.[2]

Okupatorske snage[uredi | uredi kôd]

Neprijateljska vojska je bila sastavljena od dvije bojne iz sastava crnogorske brigade Jugoslavenske narodne armije "Sava Kovačević", a imala je oko 800 vojnika,[3] rezervista i dragovoljaca. U pohodu na Čepikuće je sudjelovala jedna bojna s oko 400 vojnika i zapovjednog kadra.

Tijek bitke[uredi | uredi kôd]

Dana 30. rujna 1991. godine, u večernjim satima, iz bosanskohercegovačkog pograničnog sela Trebimlja jedan obavještajac je stigao do Čepikuća i zapovjednika obrane obavjestio o pokretima JNA i namjeri da idućeg dana određenim snagama krenu prema Čepikućama s ciljem osvajanja šireg područja Dubrovačkog primorja i izbijanja na Jadransku magistralu. Obavještajac je predložio generalu Daidži da s ljudima prijeđe granicu i zaposjedne položaje na bosanskohercegovačkom teritoriju oko Trebimlje i da na pogodnom terenu zauzme položaj. Daidža je sukladno zapovjedi predsjednika Franje Tuđmana taj prijedlog odbio. Predsjednikova zapovjed je bila da Hrvatska vojska ne smije ni za 30 cm prijeći granicu.[4]

Svjedoci susreta generala Daidže i obavještajca iz BiH su bili zapovjednik satnije Marko Mujan i zapovjednik policijske postaje Slano Pero Brbora. Obavještajac je bio dobro upoznat sa svim detaljima obrane Slanoga i Čepikuća, pa je predložio da se tijekom noći zaustavi prodor prema Slanom zarušavanjem mjesne ceste Zavala – Slano u Loznici. Njegov prijedlog je odbijen, a zapovjednik Slanog je zahtijevao da to odrade četvorica specijalca kad bude ocijenjeno da će to zaista biti potrebno. Do te akcije je zaista i došlo, ali Slano je već bilo okupirano. Tijekom te akcije poginuo je Antun Kalinić iz Stona.[4]

Informacija o namjeri da se crnogorski četnici i JNA spremaju napasti Čepikuće i šire područje Dubrovačkog primorja je potvrđena u jutarnjim satima 1. listopada 1991. godine. Potvrdio ju je don Zdravko Petković, župnik iz Trebimlje, koji je to jutro iz sela pobjegao pred nasiljem pripadnika JNA i paravojnih četničkih formacija. Prema njegovim informacijama velika pješačka kolona četnika se, bez nekih velikih mjera predostrožnosti, kretala mjesnom cestom prema Čepikućama. Bio je to 1. bataljun (bojna), koji je bio u sastavu 7. crnogorske brigade Sava Kovačević, koja je bila dijelom Titogradskog korpusa JNA.[4]

Tog jutra zapovjednik obrane general Daidža nije bio u Čepikućama, pa je zapovjedanje preuzeo Marko Mujan koji je na brzinu organizirao postavljanje zasjede u jednom usjeku ispod kote naziva Bijeli brijeg, gdje je teren omogućavao dobre zaklone za kvalitetnu obranu. Marko Mujan je raspolagao snagama od 30 pripadnika Zbora narodne garde, a u ispomoć je pristigla grupica sastavljena od četvorice hrvatskih policijaca te skupina od 11 dragovoljaca. Ispred usjeka su postavljene rasprskavajuće protupješačke mine usmjerenog djelovanja, popularno nazvane "Televizija", proizvedene u dubrovačkoj tvornici ugljenografitnih prozivoda.[4]

Nakon što su snage obrane zauzele svoje položaje, negdje oko 13:15 sati pojavila se kolona snaga napadača, pa su snage obrane otvorile vatru iz svog raspoloživog oružja. Nakon bitke za Čepikuće snage napadača su imale gubitke od 7 poginulih i 20-30 ranjenih vojnika. Među poginulima su bili zapovjednik i dozapovjednik formacije koja je krenula u napad.[4] Veći dio od 400 pripadnika JNA i četničkih formacija se razbježao natrag prema selu Trebimlja, odakle su minobacačima uzvratili po snagama obrane. Istu večer je borba okončana, a sutradan su iz sela Trebimlja, pod prijetnjom odmazde na u međuvremenu zatočenim stanovnicima sela, oficiri JNA poslali nekolicinu civila da pokupe tijela poginulih. Nakon toga je izvršena odmazda na uglavnom starim i nemoćnim stanovnicima prilikom koje je ubijeno dvadeset dvoje civila, 19 ih je odvedeno u koncentracijski logor Bileća, a ostali su prognani iz svojih domova. Sva su sela s većinskim hrvatskim stanovništvom spaljena i opljačkana.[4] Čepikuće su nakon višednevnih bojeva okupirane 24. studenog 1991. godine.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. archive.org preslika s www.dulist.hr, Prebrojavanje mrtvih nakon bitke, "Podatak s neprijateljske strane o 7 do 12 poginulih na Čepikućima vidi se, po sebi, da je sumnjiv... Nakon 20 godina oni nisu uspjeli prebrojati je li 7 ili 12.", objavljeno 25.11.2011., pristupljeno 24. kolovoza 2016.
  2. Ratni put sačinio: Predsjednik udruge : Antun Franković Ratna stonska policijska postrojba - ratni put, Udruga Dragovoljaca Redarstvenika - branitelja Stona 90/92 (UDRBS 90/92). Pristupljeno 31. listopada 2016.
  3. Istina o 1991. godiniInačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2011. pristupljeno 24. ožujka 2011.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Glas grada - besplatni tjednik; Članak: Bitka za Čepikuće; Autor: Mr. sc. Jakša Raguž (povjesničar)