Bizant

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rimsko (Bizantsko) Carstvo
Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων
Basileía tōn Rhōmaíōn
Vexilloid of the Roman Empire.svg
330.–1453.
Zastava Grb
Zastava kasnog carstva Simbol dinastije Paleolog
Lokacija Bizanta
Bizant oko 550. godine
Područja obilježena ljubičastom bojom su osvojena za vrijeme vladavine cara Justinijana I.
Glavni grad Konstantinopol¹
Jezik/ci latinski i grčki jezik, kasnije samo grčki
Religija grčko pravoslavlje
Vlada Monarhija
Car
 - 306. - 337. Konstantin I. Veliki (prvi)
 - 1448. - 1453. Konstantin XI. Paleolog (zadnji)
Megas Doux
 - 1081. - 1118. Aleksije I. Komnen (prvi)
 - ? - 1453. Lukas Notaras (zadnji)
Legislatura Bizantski senat
(od XIII. stoljeća)
Povijest srednji vijek
 - Osnivanje Carigrada 11. svibnja 330.²
 - crkveni raskol 1054.
 - pad Konstantinopola tijekom 4. križarskog rata 1204.
 - oslobađanje Konstantinopola 1261.
 - Pad Carigrada 29. svibnja 1453.
Stanovništvo
 - 4. stoljeće³ 34000000 
 - 8. stoljeće otp. 7.000.000 
 - 11. stoljeće³ otp. 18.000.000 
 - 12. stoljeće³ otp. 12.000.000 
 - 13. stoljeće otp. 30.000.000 
Valuta solid, hiperpiron
¹ Konsantinopol je glavni grad bio od 330. pa do 1204. i opet od 1261. do 1453. Nakon 4. križarskog rata glavni grad (do 1261.) bio je Niceja.
² Osnivanjem se tradicionalno smatra osnivanje Konstantinopola.
³ Prema ovoj tablici koju je izradilo Sveučilište Tulane.

Bizantsko Carstvo (grč. Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων /Basileía tōn Rhōmaíōn/, lat. Imperium Romanorum, doslovno: "Carstvo Rimljana", u grčkim izvorima i Βυζαντινή Αυτοκρατορία) - ili, skraćeno, često nazivano još i Bizant - povijesni je naziv za "Istočno Rimsko Carstvo" koje "službeno" nastaje 330. godine kada car Konstantin Veliki prebacuje prijestolnicu Rimskog Carstva u "Novi Rim" koji će u našim krajevima postati poznat pod imenom Carigrad. Konačna podjela između dva dijela države dogodit će se 395. godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Dok će zapadni dio Carstva u sljedećih 150 godina propasti, Istočno Rimsko Carstvo s političkim sustavom cezaropapizma će preživjeti sve do 1460. godine kada njegovu posljednju provinciju Moreju zauzimaju Turci.

Naziv Bizant nije se koristio u vrijeme postojanja države nego ga je tek u 18. stoljeću uveo francuski povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko carstvo nakon 5. stoljeća nije vrijedno imena Rimsko. Zato je on uzeo latinizirano ime glavnog grada Byzantium (od grčkog Byzántion), današnji Carigrad (turski: Istanbul), za cijelo carstvo. Građani Bizantskog Carstva i njihovi zapadni susjedi carstvo su nazivali Romejskim (Rimskim), dok su ga istočni susjedi nazivali Rum (Rim)[1]. Službeni jezik je bio isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od 7. stoljeća, odlukom cara Heraklija (vladao od 610. - 641.), grčki, koji je bio govornim jezikom većine stanovništva.

Kasno Rimsko Carstvo[uredi VE | uredi]

Osnovni problem Bizanta je da se niti danas svi povjesničari ne mogu složiti kada je ovo Carstvo nastalo i nestalo. Godine njegovog nastanka se pomiču ovisno o izvoru između 283. godine kada umire car Kar i kada se carstvo prvi put dijeli (što će potvrditi Dioklecijan ) i 640. godine kada Mediteran prestaje biti Rimskim jezerom. Iako je 323. godine samo 10 - 15 posto stanovnika Carstva bilo kršćanske vjere, to će se tijekom sljedećih 100 godina promjeniti u potpuno obratnu situaciju. Tijekom 5. stoljeća, dok zapadne prefekture (Zapadno Rimsko Carstvo) propadaju pod navalom barbara, Istok se osjetio pozvanim sudjelovati u pokušaju spasa. Sve od 410. godine ti će pokušaji bez uspješnih rezultata Bizant praktički dovesti do bankrota, nakon čega on financijski iscrpljen prepušta ostatak Carstva svojoj sudbini. Koristeći gotovo potpuni mir koji traje 40 godina tijekom vladavine Anastazija i Justina, Carstvo je bilo financijski spremno za povratak izgubljenih provincija. Tijekom vladavine Justinijana I. doći će do oslobađanja Afrike, Italije, Dalmacije, južne obale Hispanije i svih sredozemnih otoka. Je li njegov san o obnovi cjelokupnog Carstva bio moguć ili ne, nikada nećemo doznati jer je njegovo Carstvo (ali i Perzijsko Carstvo) bilo potreseno velikom epidemijom takozvane Justinijanove kuge od koje će u Europi (bez Rusije) između 540. i 614. godine umrijeti 50 % stanovnika (22 od 44 milijuna) [2]. Ostatak ovog razdoblja Bizant je u defenzivi pod napadima Avara i Slavena na Balkanu te Langobarda u Italiji, Perzije na Bliskom Istoku i Vizigota koji početkom 7. stoljeća uspjevaju osvojiti Hispaniju. Veliki, četvrt stoljeća dugi, rat s Perzijskim Carstvom napokon će završiti 627. godine pobjedom cara Heraklija. Ta pobjeda na kraju postaje pirova kada Arapi - ujedinjeni muslimanskom vjerom čiji nastanak je Carstvo potpomoglo (točnije Muhameda) - pobjeđuju bizanstku vojsku, osvajaju Bliski Istok, a ubrzo potom 640. godine i Egipat. Gubitkom žitnih polja ove provincije kao i Sirije koja se specijalizirala za proizvodnju ulja dolazimo do granice koja zbog općih životnih promjena stanovništva označava kraj antike.

Borba za život[uredi VE | uredi]

Bizant u doba stupanja na vlast Leona III. Izurijanca 717. godine

Gubitak više od pola teritorija Carstva u samo jednom desetljeću rezultirao je borbom na život i smrt protiv fanatično nastrojenih Arapa u njihovom širenju vjere. Tijekom tih bitaka bivše multietničko Carstvo će padom Kartage 695. godine postati gotovo jednonacionalna, grčka država. U bitkama tijekom kojih će doći čak i do dvije opsade Carigrada Bizant će preživjeti samo zbog otkrića grčke vatre koja će spaliti protivničku flotu. Do stabiliziranja ostataka države koja je spala s carstva gradova na carstvo tvrđava dolazi stupanjem na vlast Leona III. Izaurijskog u 8. stoljeću. To vrijeme mira neće trajati dugo: bez vanjskih neprijatelja, stanovništvo se sada počinje međusobno sporiti oko pitanja hoće li biti dopušteno štovanje ikona. Ova polemika će trajati gotovo do polovice 9. stoljeća kada će regentica carica Teodora donijeti odluku u korist ikona.

Makedonci[uredi VE | uredi]

Bizant u doba smrti Bazilija II. 1025. godine

Kraj tih nemira donosi državi vjersko jedinstvo, kao što je ranije dobila nacionalno jedinstvo. Takav će razvoj situacije dati snagu Carstvu za ponovno vođenje aktivne vanjske politike čemu će malo poslužiti i sreća. Pobjede i porazi u ratu cara Bazilija I. sa susjedima nastavit će se sve do 961. godine kada vlast preuzimaju najprije vojni zapovjednici, a potom sposobni Bazilije II. Bugaroubojica. Tijekom njegove vladavine biti će anektirano Bugarsko Carstvo, a nakon toga careva riječ će se slušati od rijeke Kupe pa sve do Kaspijskog mora. Njegovom smrću vlast iz glavnog zapovjedništva vojske ponovno prelazi na dekadentni dvor čijim vladarima je sve teško raditi (čak i imati djecu), osim pojavljivati se na svakodnevnim zabavama. To je dovelo do smanjivanja stajaće vojske kako bi car više novca mogao trošiti na zabave. Rezultat te politike bit će poraz cara Romana IV. od Turaka 1071. godine i gubitak 50 posto stanovništva u ratu.

Komneni[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dinastija Komnen
Koristeći praktički raspad države, na prijestolje će se popeti plemić Aleksije I. Komnen, koji ne vidjevši druge mogućnosti, traži od pape pomoć za oslobađanje kršćanskih zemalja, što će dovesti do križarskih ratova. U doba dolaska križara 1097. godine u europskom dijelu Carstva živjelo je između 4 i 5 milijuna stanovnika, dok su Turci Seldžuci na bizantskom teritoriju koji su osvojili nakon 1071. godine vladali nad 4 milijuna stanovnika [3]. Carstvo će tijekom vladavine Aleksija Komnena vratiti dio izgubljenog teritorija, ali unutarnjepolitički gledano to više neće biti država kao prije. Sada se ona pretvara u feudalno društvo, što je točno ono protiv čega se veliki Bazilije II. borio. Pored toga, nova negativnost ovog uređenja postaje ukidanje stalne vojske i sve veća ovisnost o plaćenicima ili feudalnim gospodarima koji trebaju dati vojsku za potrebu države. Sljedeći Komneni će nastaviti ovu politiku koja će rezultirati klasičnom feudalnom borbom za vlast i padom Carigrada u ruke križara 1204. godine.

Ratovi[uredi VE | uredi]

Tijekom svoje tisućugodišnje povijesti Bizant je vodio velik broj ratova koji su trajali 50 ili više godina. Prvi od te grupe ratova su rimsko-perzijski ratovi koji s prekidima traju od 3. pa sve do 7. stoljeća. Velika pobjeda Bizanta 628. godine samo će označiti početak novih ratova protiv Arapa koji će s prekidima trajati do križarskih ratova. Kada ta azijska prijetnja nestane, doći će vrijeme Turaka koji 1460. godine osvajaju Bizantsko Carstvo. Na Balkanu jedini "vjekovni" neprijatelj Carstva postaje Bugarska. Oružano neprijateljstvo ovih dviju državava počet će u 7. stoljeću i trajati s mirnim razdobljima od po čak 80 godina do 1018. godine kada je Bugarska anektirana. Nakon uspješne bugarske pobune krajem 11. stoljeća, razdoblja mira i rata trajat će sve do uništenja ovog neprijatelja od strane Turaka u 14. stoljeću.

Restauracija i kraj[uredi VE | uredi]

Stanje na jugoistoku Europe i u Maloj Aziji 1265. godine. Narančasta boja prikazuje Bizant, žuta Turke pod vrhovnom vlašću Mongola, crvena Mletcima koji vladaju Dubrovnikom, a sivkasta na sjeveru Srbiju, dok je Bugarska zelene boje

Pad Carigrada će rezultirati stvaranjem Latinskog Carstva, dok će lojalna grčka područja proglasiti svoje nezavisne države; Trapezuntsko Carstvo koje su stvorili Komneni još u ožujku 1204.; Nicejsko Carstvo osnovano u travnju 1204. (u trenutku pada Carigrada ), ali službeno proglašeno tek 1206. i posljednje osnovano Solunsko Carstvo koje će veći dio postojanja provesti pod imenom Epirska Despotovina. U bitkama za obnovu Carstva koje će trajati sve do 1261. godine pobjednik će postati Nicejsko Carstvo sa svojim carem uzurpatorom Mihajlom Paleologom koji će osnovati posljednju bizantsku vladajuću dinastiju. Nakon njegove smrti 1282. godine državom će vladati s kratkim prekidima nesposobni, neaktivni carevi koji ništa ne poduzimaju protiv turskih i srpskih osvajanja. Rezultat toga je pad Carigrada 1453. godine, a ubrzo potom i Moreje 1460./61. godine. Posljednje Carstvo koje preuzima direktno nasljedstvo od starog Rimskog Carstva umrijet će kada vladar Trapezunta David potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju svoje države 1461. godine osmanskom sultanu Mehmedu II.

Animacija povijest bizantskog carstva.

Vidi još[uredi VE | uredi]