Prijeđi na sadržaj

Bizantsko-ugarski rat (1180. – 1185.)

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija

Bizantsko-ugarski rat trajao je od 1180. do 1185. godine za vrijeme ugarskog kralja Bele III. i cara Aleksija II. Komnena. Iskoristivši unutarnje sukobe u Bizantskom Carstvu nakon smrti prethodnog cara Manuela I. Komnena (1143.-1180) za čije je vladavine Ugarska 1163. god. morala predati Bizantu vlast u Sirmiumu, a 1167. i u Dalmaciji, te koji se snažno umiješao u dugotrajne i komplicirane dinastičke borbe u Ugarskoj, Bela III. - koji je sam bio odgojen u Bizantu - je iskoristio priliku da potisne Bizant iz Srijema i Dalmacije, obnovivši ugarsku vlast nad tim teritorijima nakon četrnaest godina.[1]

Mađarski povjesničari - tako Márta Font 2005. god. - pišu da bi od 1164. do 1180. pod vlašću Bizanta bili ne samo dalmatinski gradovi i neko područje u Srijemu, nego i "velik dio Hrvatske".[2] Dubravka Preradović i Mladen Ančić  2018. god. govore o "razdoblju bizantske vladavine nad Dalmacijom i Jadranom između 1165. i 1180.", u kojem je "koristeći se sukobom Ugra i Bizanta, Stefan Nemanja uspješno (je) osvojio dio Hrvatske".[3]

Bela III. je u jesen 1180. godine pokrenuo vojnu kampanju kako bi uspostavio svoju kontrolu na Dalmaciji. Bela III. ulazi - izgleda bez borbi - krajem iste ili početkom naredne godine u Split i Zadar, odakle potiskuje bizantske saveznike Mlečane. Ugarski palatin Denis postavljen je 1181. god. za bana Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, a 1184. ga se oslovljava i "banom pomorskih provincija". Srijem je, na drugoj strani, zauzet uz borbe, te pustošenja na područjima južno od Srbije; ugarska vojska je u prvoj polovici 1183. godine napredovala do Niša (koji je potpuno uništen) i Sofije. Veliki župan Raške Stefan Nemanja pridružuje se ratu na strani Ugara, nastojeći svoje područje osloboditi bizantske vlasti.[4]

Snage Bele III. su krajem 1183. god. natjerane u povlačenje natrag preko Dunava i Save. Nakon primirja tijekom 1184. god., početkom 1185. godine su Mađari opet provalili preko Dunava i Save.[5]

Rat je okončan nakon dolaska na vlast novog cara Izaka II. Angela, koji je za caricu odlučio uzeti 10-godišnju kćer Bele III. Margaretu: kao miraz je Bela III. dao svojem zetu nedavno osvojena bizantska područja, i pomogao mu da pobijedi Normane predvođene Vilimom II. Sicilskim u Bitci kod Dimitritsija u studenom 1185. godine. Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo je uspostavilo snažan utjecaj u Srbiji i drugim područjima između Dunava i Grčke, a Bizant se više nije pokušavao postaviti kao hegemon nad područjima pod vlašću ugarskog kralja, niti pokušavao vratiti Dalmaciju.[6] Međutim će stoljetni Bizantski vazal i potom saveznik Venecija već nakon dvadesetak godina iskoristiti priliku da kod pokretanja križarskog rata 1204. godine - nakon već dugotrajnog razdoblja vrlo loših odnosa s Bizantom koji su bili kulminirali u Pokolju Latina u Konstantinopolu 1182. godine[7] - osvoji uz pomoć križara tvrdo utvrđeni Zadar, značajni trgovački grad kojega je 1185. god. Bizant bio definitivno prepustio Beli III. U Četvrtom križarskom ratu će potom biti osvojen i sam Konstantinopol.[8]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ "KINGS AND SAINTS – THE AGE OF THE ÁRPÁDS", poglavlje "HUNGARIAN-BYZANTINE RELATIONS IN THE ÁRPÁD ERA", PÁL DIÓSZEGI SZABÓ (2022). str. 105-107
  2. ↑ "Ugarsko Kraljevstvo i Hrvatska u srednjem vijeku", Márta Font, Povijesni prilozi 28., 7.-22. (2005), str. 11-12
  3. ↑ "Međunarodna konferencija Bizant na Jadranu od 6. do 12. stoljeća Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 28. – 30. rujna 2018", Anamarija Bašić i Luka Ursić, "Radovi" Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 50., 2018, str. 396 i 397.
  4. ↑ PÁL DIÓSZEGI SZABÓ, op. cit., str. 105-107
  5. ↑ 'Byzantium and Hungary in the Late Twelfth Century: Personal Ties and Spheres of Influence', in N. Chryssis, A. Kolia-Dermitzaki and A. Papageorgiou (eds.), Byzantium and the West: Perception and Reality, London and New York, 2019, str. 194, 195
  6. ↑ "ON THE ATTACK OF THE HUNGARIAN KING BELA III ON SRBIA IN LIGHT OF THE LETTER OF EMPEROR ISAAC II TO POPE CELESTINE III", Ivana Komatina, "Facta Universitatis", Vol. 17., No. 2., 2018., str. 105-110
  7. ↑ "The People of Constantinople", Anthony Kaldellis, u "The Cambridge Comapnion to Constantinople", ur. S. Bassett, 2022., str. 11, 12
  8. ↑ "Toma Arhiđakon i križarstvo", Hrvoje Gračanin, Povijest u nastavi, Vol. X. No. 19 (1), 2012., str. 5, 51, 54, 55, 59
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bizantsko-ugarski_rat_(1180._–_1185.)&oldid=7373260"