Bosanskohercegovačka književnost
|
| Ovaj članak dio je niza o književnosti |
| Povijest književnosti |
|
Antička književnost |
| Književni rodovi |
| Književne vrste |
|
autobiografija • životopis |
| Književnosti po jezicima |
|
albanska • arapska • armenska • austrijska • azerska |
Bosanskohercegovačka književnost razvija se na bošnjačkom, srpskom i hrvatskom jeziku, a najstariji preživjeli pisani primjeri bosanskohercegovačke književnosti potječu iz razdoblja između 12. – 15. stoljeća.[1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Srednji vijek[uredi | uredi kôd]
Rana bosanskohercegovačka književnost razvijala se pretežno u okviru Crkve bosanske i bila je ukorijenjena u aktivnostima slavenskih prosvjetitelja Ćirila i Metoda, pisanim prije svega glagoljicom i bosančicom.[2] Preživjeli pisani primjerci iz 14. – 15. stoljeća su: Divoševova četiri evanđelja, Povelja kralja Dabiše, Hvalov zbornik.[3] Biblioteka Ruske akademije znanosti sadrži i drevniji dokument - Povelju Kulina bana, napisanu 29. kolovoza 1189. godine.[1] Književni spomenici također sadrže epitafe na stećcima posvećenim temama života i smrti.
Osmansko razdoblje[uredi | uredi kôd]
Nakon što je Osmansko Carstvo osvojilo Bosnu, u to vrijeme književnost je bila usredsređena uglavnom u lokalnim vjerskim zajednicama, a nastala je na arapskom, turskom, perzijskom i bošnjačkom jeziku. Također, u Travniku i Sarajevu sefardske zajednice su napisale židovske vjerske tekstove[4] na hebrejskom i ladino jeziku. Također su zanimljive sefardske romanse i poslovice koje je vrijedno sakupljao kolekcionar David Kamkhi (1834-1920).[5]
U Bosni se tijekom 15. stoljeća počela razvijati i Alhamijado književnost pisana na bošnjačkom jeziku, pri čemu je korištena arapska abeceda. Franjevački Hrvati pisali su na hrvatskom jeziku, među kojima su istaknuti: Matija Divković, Ivan Bandulavić, Ivan Ančič,[6] Lovro Šitović, Filip Lastrić[5] i drugi.
Na osmanskom turskom jeziku pisali su: Adni Mahmud-paša Anđelović, Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Arif Hikmetbeg Rizvanbegović, Mula Mustafa Bašeskija i drugi. Broj raznih učenjaka i pisaca svih konfesionalnih grupa u Bosni iz ovog razdoblja kretao se između 130-200. Pisali su uglavnom na turskom, u manjoj mjeri na perzijskom i u rijetkim slučajevima, na arapskom jeziku.[7]
Austrougarsko razdoblje[uredi | uredi kôd]
Nakon Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine osmanski utjecaj je opao, a pisci su se počeli upoznavati s dostignućima europske književnosti. Ideje ilirizma se ogledaju u razvoju djela hrvatskih franjevačkih pisaca (Ivana Franje Jukića, Grgo Martić, Martin Nedić), a romantizam se ogleda u djelima srpskih pisaca (Sima Milutinović-Sarajlija), dok su se Bošnjaci i dalje okretali vjerskim temama (Musa Ćazim Ćatić).[5]
Godine 1850. Jovan Jukić počeo je s izdavanjem prvog bosanskohercegovačkog književnog časopisa Bosanski prijatelj.[4]
Među drugim značajnim piscima iz ovoga vremena ističu se: Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Petar Kočić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i drugi.
Suvremena književnost[uredi | uredi kôd]
U 20. stoljeću u bosanskohercegovačkoj književnosti preovladavao je realizam. Godine 1946. osnovano je Društvo pisaca Bosne i Hercegovine.[8] Istaknuti predstavnik bosanskog realizma je Branko Ćopić. Također, u to vrijeme počeo se razvijati društveno-kritički realizam (Novak Šimić, Hasan Kikić). Meša Selimović i Skender Kulenović stajali su na izvorima nove bošnjačke književnosti Bosne i Hercegovine.
Bosanskohercegovački književnik Ivo Andrić dobio je 1961. godine Nobelovu nagradu za književnost. Ostali poznati suvremeni bosanskohercegovački pisci su: Mak Dizdar, Izet Sarajlić, Ćamil Sijarić, Dževad Karahasan, Ivan Lovrenović, Predrag Matvejević, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Abdulah Sidran, Zaim Topčić, Zlatko Topčić i drugi.[9]
Folklor[uredi | uredi kôd]
Bosanskohercegovački folklor zastupljen je uglavnom preko usmene tradicije. Postoje i kratki oblici ove vrste pjesničkog izraza (zagonetke, poslovice) i voluminozni epski radovi. Pored epa, pjesnički folklor predstavljen je lirskim pjesmama i baladama. U prozi postoje priče o smiješnim događajima, životinjama, bajke, anegdote, kao i legende i tradicije.[10]
Lirske pjesme[uredi | uredi kôd]
Posebno mjesto u žanru lirske pjesme Bosne i Hercegovine zauzima sevdalinka (ljubavna pjesma, od arapske riječi sevda - ljubav, strast), koja je nastala pod utjecajem orijentalne kulture, koja je u Bosnu došla nakon osvajanja Osmanskog Carstva. U sevdalinki se orijentalni motivi preklapaju sa slavenskim tradicijama, pa je kao rezultat dobiven nezavisni žanr. Pored sevdalinke, vrlo su rasprostranjene i svadbene pjesme, uspavanke i komične pjesme.
Romanse i balade[uredi | uredi kôd]
Tematski se balade o Bosni i Hercegovini mogu podijeliti u šest grupa: o nesretnoj djevojci, smrti razdvojenih ljubavnika, nesrećnim mladencima, nesrećnim supružnicima, ožalošćenim roditeljima i raznim sukobima u porodici. Pjesme o smrti braće Morići, o smrti osuđenog Ibrahim-bega, o smrti Hifzi-bega Dumišića također su stekle široku popularnost. Najpoznatija bosanska i južnoslavenska balada je Hasanaginica.
Epske pjesme[uredi | uredi kôd]
Najpoznatiji epski junak u Srednjoj Bosni je Alija Đerzelez, a o njemu i njegovim podvizima pisano je više nego o bilo kojim drugim junacima. Jedini je bosanski junak koji je stoljećima spavao kako bi se probudio u najtežem trenutku za svoju otadžbinu i došao u pomoć svojoj domovini.
Poznat je i takav heroj kao što je Budalina Tale (Budalina iz bošnjačkog jezika - budala) čija se slika protivi bajkovitom izgledu klasičnog epskog junaka: on također ima razbarušenu odjeću i bez posebnog je oružja, a nije obdaren i drugim magičnim svojstvima, dok je njegova slika mnogo bliža slici jednostavne osobe. Također, Tale je šaljivdžija i veseljaa, a može sebi priuštiti da kaže nešto što je obično zabranjeno ili nije prihvaćeno. Od ostalih junaka epske pjesme u Bosni i Hercegovini također vrijedi spomenuti Muju Hrnjicu.
Poznati istraživači i sakupljači bosanskog epa bili su Friedrich Salomon Krauss i Luka Marjanović, kao i Gerhard Gesemann, Milman Parry, Alois Schmaus i Đenana Buturović.
Usmena proza[uredi | uredi kôd]
Islam i islamska književnost imali su ozbiljan utjecaj na usmenu prozu Bosne i Hercegovine, a posebno po pitanju prepoznatljivih tema i motiva: naprimjer, poznati orijentalni junak Nasredin hodža čvrsto je zauzeo svoje mjesto u bosanskim narativima. Bosanska usmena proza, međutim, nije dovoljno proučena, a istraživanja u ovom području su još u toku. Među poznatim sakupljačima i istraživačima su Nikola Tordinac, Kamilo Blagaić, Vuk Vrčević i Alija Nametak.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Исторические документы в Библиотеке Академии наук. Библиотечное дело. Pristupljeno 7. travnja 2016.
- ↑ Кulturа. Bosna i Hercegovina. Enciкlоpеdija Коljеrа. Pristupljeno 7. travnja 2016.
|url-status=deadzahtijeva|archive-url=(pomoć) - ↑ S. N. Меšеrjaкоv. Litеrаturа. Bosna i Hercegovinа. Velika ruska enciklopedija. Pristupljeno 7. travnja 2016.
- ↑ a b Bosna i Hercegovinа
- ↑ a b c Književnost. Bosna i Hercegovina. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 7. travnja 2016.
- ↑ Jezik bošnjačke književnosti (bošnjački). camo.ch. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. ožujka 2020. Pristupljeno 7. travnja 2016.
- ↑ Hamdo Camo, Mirzet Hamzic. 1999—2006. Književnost turskog perioda. camo.ch. Inačica izvorne stranice arhivirana 2020-03-25. Pristupljeno 2016-04-07 Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|date=(pomoć) - ↑ Mile Stojić. 17. kolovoza 1998. PJESNICI PO GLAVAMA STANOVNIKA (bošnjački). DANI. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 2. lipnja 2018.
- ↑ About Bosnia. Literature (engleski). The Bosnian Institute. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. rujna 2017. Pristupljeno 2. lipnja 2018.
- ↑ Munib Maglajlić. Skica bošnjačke književnosti. camo.ch. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. ožujka 2020. Pristupljeno 20. travnja 2016.
Vanjske povezice[uredi | uredi kôd]
- Junaci bez ulica Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. 3. 2016 (Wayback Machine) na radiosarajevo.ba
| ||||||||||||||