Bratoljub Klaić

Adolf Bratoljub Klaić (Adolf Klaić) (Bizovac, 27. srpnja 1909. – Zagreb, 2. ožujka 1983.),^[1] bio je hrvatski jezikoslovac, kroatist i prevoditelj.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rođen je kao Adolf Klaić u Bizovcu kod Valpova 1909. godine. U Bizovcu je proveo prvih nekoliko godina nakon čega se s obitelji seli u Zagreb. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju te na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest južnoslavenskih jezika i književnosti, češki i njemački jezik. Njegov otac, također Adolf Klaić rođen je kao Adolf Klotz (1875.), te je 1919. kroatizirao prezime u Klaić. Prezime Klotz njemačkog je porijekla - obitelj Klotz stigla je u Hrvatsku sredinom 19. st, iz njemačkih zemalja preko Mađarske (tzv. Podunavski Nijemci). Bratoljub se stručno usavršavao u Poljskoj i Češkoj. Doktorirao je 1941. godine disertacijom Bizovačko narječje. Bio je profesor u gimnaziji u Vukovaru (1934. – 1939.), Prijedoru, Osijeku (1939. – 1940.) i Zagrebu. Kao član Državnoga ureda za jezik NDH Klaić je, uz suradnju ostalih članova, priredio pravopisni priručnik Koriensko pisanje (1942.), a s Franjom Ciprom i opsežni Hrvatski pravopis (1944., pretisak 1992.), oba izrađena na tvorbeno-morfološkim načelima prema tadašnjoj službenoj jezičnoj politici. Profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu bio je od 1946. do 1950. godine. Od 1950. godine profesor je hrvatskoga jezika na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti.

Postao je poznat po Rječniku stranih riječi, koji je od 1951. do 2007. godine izišao u više izdanja. Prevodio je s klasičnih jezika (Eshil, Sofoklo, Euripid, Vergilije i ini). Kao vrstan akcentolog objavljivao je radove iz hrvatske prozodije, među ostalima i Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika. Redigirao je i komentirao izdanja brojnih hrvatskih pisaca (npr. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti objavio je dijalektološku studiju o jeziku narodnih pripovijetka, knj. 26, Zagreb, 1963.; prilog povijesnoj gramatici hrvatskoga jezika na korpusu Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, knj. 7, Zagreb, 1968.; te je priredio rječnike i tumače za djela više od 150 autora).^[2] Jezično je priredio mnoge kazališne i filmske izvedbe. Uvježbavao je dikciju s glumcima za predstave i bio glavnim tumačem nepoznatih riječi. Proučavao je poljsko-hrvatske kulturne veze i pisao o njima. Osim jezikoslovljem bavio se i teorijom književnosti (Između jezikoslovlja i nauke o književnosti, 1972.).

Bio je bliski suradnik Branka Gavelle, a za vrijeme studija bavio se i novinarstvom. Prvi je saznao i objavio vijest o smrti Stjepana Radića.

Bratoljub Klaić je u kroatistici i općenito u hrvatskoj kulturi ostavio trajan pisani i usmeni trag kao vrstan leksikograf i kao pravopisni i jezični normativist.

Potpisivao se i pseudonimima Bizovčić, A. B., A. B. K. i bk.^[2]

Djela[uredi | uredi kôd]

Bronislaw Grabowski i Hrvati: prilog poznavanju poljsko-hrvatskih kulturnih i književnih veza u prošlosti, Tiskara i knjigovežnica Ivan Rast, Zagreb, 1940.
Koriensko pisanje, Zagreb, 1942. (dva izd.)
Hrvatski pravopis, (suautor Franjo Cipra), Zagreb, 1944, (pretisak Zagreb, 1992.)
Rječnik stranih riječi, izraza i kratica, Zagreb, 1951. (više od 20 izd. do 2007.)
Između jezikoslovlja i nauke o književnosti, Zagreb, 1972.
Bizovačko narječje, Matica hrvatska, Ogranak Bizovac, Bizovac, 2007.
Pripovijetke, Matica hrvatska, Ogranak Bizovac, Bizovac, 2009.
Prosvjetitelji, Matica hrvatska, Ogranak Bizovac, Bizovac, 2011.
Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2013., (izvorni rukopis uredio Božidar Smiljanić)^[3]