Burulijski čir

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Klasifikacija i vanjske poveznice
MKB-10-CM A31.1 Uredi na Wikidati
MeSH D054312 Uredi na Wikidati
Burulijski čir na gležnju oboljelog iz Gane.

Burulijski čir (također poznat kao Bairnsdaleski, Searlsov ili Daintreejski čir[1][2][3]) zarazna je bolest uzrokovana Mycobacterium ulcerans.[4] Rani stadij infekcije karakterizira bezbolan nodul ili oteklina.[4] Ovaj nodul može prijeći u ulkus.[4] Čir može biti veći unutar tkiva nego što se čini na površini kože,[5] te može biti okružen oteklinom.[5] S pogoršanjem bolesti može doći do infekcije kosti.[4] Burulijski čirevi najčešće se nalaze na rukama ili nogama[4], a vrućica se rijetko javlja.[4]

Uzrok[uredi | uredi kôd]

M. ulcerans otpušta toksin poznat kao miolakton, koji smanjuje fuknciju imunosnog sustava te vodi do smrti tkiva.[4] Druge bakterije iz iste obitelji uzročnici su tuberkuloze te gube (M. tuberculosis uzrokuje tuberkulozu, a M. leprae gubu).[4] Nije poznato kako se bolest prenosi.[4], no moguće je da kao izvor sudjeluje voda.[5] Zaključno s 2013. godinom još nema učinkovitog cjepiva. [4][6]

Liječenje[uredi | uredi kôd]

Ako se liječenjem započne rano, terapija antibioticima tijekom osam tjedana učinkovita je u 80 % slučajeva.[4] Liječenje često uključuje rifampicin te streptomicin.[4] Klaritromicin ili moksifloksacin se katkad koriste umjesto streptomicina.[4] Drugo liječenje uključuje kirurško izrezivanje čira.[4][7] Nakon cijeljenja infekcije, na području čira u pravilu ostaje ožiljak.[6]

Epidemiologija[uredi | uredi kôd]

Burulijski čir najčešće se javlja u ruralnim područjima Subsaharske Afrike, pogotovo u Obali bjelokosti, no može se javiti i u Aziji, zapadnom Pacifiku, te Americi. [4] Opisani su slučajevi u više od 32 zemlje.[5] Godišnje se javlja oko pet do šest slučajeva.[4] Bolest se, osim u ljudi, javlja i u nekih životinja.[4] Albert Ruskin Cook prvi je opisao burulijski čir 1897. godine.[5]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  1. James, William D.; Berger, Timothy G.; i dr. 2006. Andrews' Diseases of the Skin: clinical Dermatology. Saunders Elsevier. str. 340. ISBN 0-7216-2921-0 Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  2. Rapini, Ronald P.; Bolognia, Jean L.; Jorizzo, Joseph L. 2007. Dermatology: 2-Volume Set. Mosby. St. Louis. Chapter 74. ISBN 1-4160-2999-0CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  3. Lavender CJ, Senanayake SN, Fyfe JA; i dr. Siječanj 2007. First case of Mycobacterium ulcerans disease (Bairnsdale or Buruli ulcer) acquired in New South Wales. Med. J. Aust. 186 (2): 62–3. PMID 17223764 Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 Buruli ulcer (Mycobacterium ulcerans infection) Fact sheet N°199. World Health Organization. Lipanj 2013. Pristupljeno 23. veljače 2014.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Nakanaga, K; Yotsu, RR; Hoshino, Y; Suzuki, K; Makino, M; Ishii, N. 2013. Buruli ulcer and mycolactone-producing mycobacteria. Japanese journal of infectious diseases. 66 (2): 83–8. PMID 23514902
  6. 6,0 6,1 Einarsdottir T, Huygen K. Studeni 2011. Buruli ulcer. Hum Vaccin. 7 (11): 1198–203. doi:10.4161/hv.7.11.17751. PMID 22048117
  7. Sizaire V, Nackers F, Comte E, Portaels F. 2006. Mycobacterium ulcerans infection: control, diagnosis, and treatment. Lancet Infect Dis. 6 (5): 288–296. doi:10.1016/S1473-3099(06)70464-9. PMID 16631549CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
Esculaap4.svg    Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!