Cakavizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Cakavizam ili vlastiti naziv govornika: bodulska cakavica, je tip hrvatskih govora.

Za neupućene se uz druge značajke, taj cakavizam od tipske čakavštine (i inih narječja) razlikuje prvenstveno po sibilarnom izgovoru upitno-odnosne zamjenice kao ca umjesto drugdje uobičajenog ča, ali se i to mijenja ovisno o izgovoru pripadnog samoglasnika pa može glasiti ce na Cresu, ili co na otoku Visu itd.

Rasprostranjenost[uredi VE | uredi]

Jedna od uvriježenih predrasuda o cakavizmu je da je to pretežno gradski govor, ali danas to ne odgovara stvarnosti. Ako je ranije i bio u primorskim gradovima, dosad je većinom izumro pod pritiskom književnog standarda, pa su danas većina cakavskih govornika u primorskim i otočnim selima.

  • Primorski cakavizam: najviše Labin, Rabac i okolnih dvadesetak sela istočne Istre, a s manje govornika još gradići Bakar i Trogir. U 20. stoljeću je ranije potvrđeni cakavizam izumro u Senju i Omišu (a nesigurni pokazatelji iz tekstova upućuju na mogući cakavizam u ranijim stoljećima još za Rijeku, Zadar itd.).
  • Otok Lošinj (južni dio): Veli i Mali Lošinj, te susjedni otoci Susak, Srakane, Ilovik i Ist (možda ranije i Premuda?).
  • Otok Cres: grad Cres i Beli, te okolnih desetak sela na sjeveru otoka.
  • Otok Krk, cakavski Khark (jugoistočni dio) - ekstremna "scakavica": Baška i okolna sela Jurandvor, Draga, Batomal, Gorica, Sv. Juraj, Vinca itd. (glagoljski zapisi upućuju na mogući cakavizam Vrbnika već od 14. stoljeća).
  • Otok Rab: grad Rab (već u izumiranju).
  • Otok Pag (cakavski Poag): grad Pag i selo Metajna.
  • Otok Brač, cakavski Broc (sjeverozapadni dio): Milna, Sutivan, Supetar i okolna sela.
  • Otok Hvar, cakavski For (zapadni dio): grad Hvar i okolna sela.
  • Otok Vis: grad Vis, Komiža (ekstremna "cokavica") i većina sela (osim čakavskog Rukavca), te susjedni otok Biševo (cokavski Bisovo), a na otoku Svecu govornici su nedavno izumrli.
  • Dio Šibenika zvan Dolac, u kojem se govorilo cakavicom sve do 1960-ih.
  • Iseljenički cakavizam u Americi (većinom naše ribarske udruge - govor s dosta anglizama umjesto starih romanizama): otočje Breton u delti Missisippija kod New Orleansa, manje skupine uz luke Vancouver i San Pedro u Kaliforniji, te pojedine cakavske obitelji u drugim američkim gradovima.

Značajke cakavizma[uredi VE | uredi]

U poredbi s tipskim palatalnim čakavcima (i inim našim govorima), glavne su zajedničke značajke bodulskog cakavizma ove:

  • Odnosno-upitna zamjenica većinom glasi ca (rjeđe lokalno ce ili co), te njezine izvedenice zac ili zace (zašto) i cane? ili cene? (zar ne?).
  • I u drugim riječima "tvrdi" palatal č većinom je zamijenjen sibilarom c (rjeđe umekšano ć ili š)
  • Palatali š i ž se također izgovaraju umekšano - približno kao "šj" i "žj" ili u ekstremnim govorima kao sibilari s i z.
  • Umjesto slavenske palatalizacije, u izvedenicama je česta sibilarizacija: npr. buog > bozji, vroag > vrazji i slično.
  • Umjesto palatala đ, lj, nj, u cakavizmu se često govori bez jotiranja obično d, l, n (u tipskoj čakavštini je češće samo j): npr. divli, sliva, supli (šupalj), zmul (čaša), zeli (kupus), nadra (njedra), dimnik (dimnjak) itd.
  • Vrlo su česti raznoliki dvoglasni samoglasnici (tzv. diftongacija), npr oa umjesto a i drugi slični (kod običnih čakavaca se rjeđe nalazi samo uo umjesto o).
  • Nepostojano a u cakavizmu većinom se trajno čuva pri sklonidbi: pasi (psi), macaki (mačori) itd.
  • Osim običnog samoglasnika i, u cakavizmu Kvarnerskih otoka se još izgovara drugo muklo y kao prijelaz prema preglašenom ü.
  • Padeži i plurali u cakavizmu uglavnom nemaju sibilarizacije, pa je vrlo čest polukorijenski izgovor: ruki, nogi, raki, rogi, juhi, dlaki, vlahi, orihi itd.
  • Pripadnost se često izražava ranohrvatskim posvojnim dativom koji je kao apozicija ispred pripadne imenice: coviku glava, planini varh, kamari vroata (sobna vrata), itd. (u običnoj čakavštini je češća romanska konstrukcija npr. "glava od čovika", a u štokavštini tomu odgovara posvojni genitiv kao "glava čovjeka" itd.).
  • Većinom nema posebnog vokativa, nego ga zamjenjuje apelativna konstrukcija: nominativ imenice + glagolski imperativ.
  • Pomoćne čestice složenih glagolskih oblika u cakavizmu su česte kao proklitike ispred glavnog glagola: se-, bi-, će- itd. (u običnoj čakavštini i štokavštini su većinom iza glagola).
  • Slično kajkavštini, i u cakavizmu je vrlo veliki broj povratnih glagola (koji su u štokavštini bez čestice se): se leć, se sist (sjesti), se mislit, se šnit (sanjati), se ucit (učiti) itd.
  • Rijetke su i većinom nejasne razlike između trajnih i svršenih glagola.
  • Izgovor je jako ubrzan i obično bez nenaglašenih dužina, često kao "mitraljeska paljba" i nerazumljiv je književnim štokavcima s otegnutim vokalima.
  • U ekstremnom cakavizmu Komiže i Baške postoje još i druge lokalne osobitosti.


Jezikoslovni pregledi[uredi VE | uredi]

O cakavizmu (bodulskoj cakavici) izašlo je puno manje tekstova nego o pravim palatalnim čakavcima, uz koje se cakavizam većinom tek usput dodaje u napomenama kao deformacija, pa dosad postoji tek desetak manjih članaka većinom o fonetici i mletačkom nastanku cakavizma. Dok za obične čakavce već dugo postoji niz lokalnih rječnika, rječnici zanemarenih cakavskih govora izlaze tek zadnjih desetak godina, npr. za Labin, Trogir, Vis, Cres, Pag, Brač, Bašku i Rab.

Dosad su razrađene dvije posebne povijesno-jezične monografije o cakavizmu: starija za Lošinj i Susak (J. Hamm, M. Hraste i P. Guberina 1956), te nedavno Mitjel Yoshamya (2005) pobliže o cakavizmu Baške i Raba s poredbenim prikazom nepalatalnih cakavaca na ostalim jadranskim otocima. Također je niz vrijednih priloga o cakavizmu Komiže objavio Joško Božanić u tridesetak svezaka časopisa "Čakavska rič".

Pored jekavske čakavštine na Lastovu, bodulska cakavica je hrvatski govor koji danas najbrže izumire i nestaje. Njegovi mlađi potomci na otocima sad većinom prelaze na običnu palatalnu čakavštinu, a oni na primorskom kopnu danas češće preuzimaju ikavsku štokavštinu, tako da će jadranski cakavizam teško nadživjeti 21. stoljeće.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • J. Hamm, M. Hraste, P. Guberina: Govor otoka Suska. Hrvatski dijalektološki zbornik 1, Zagreb 1956.
  • J. Božanić: časopis "Čakavska rič", sv. 1.- 32., Književni krug Split.
  • M. Milevoj: Gonan po nase (Rječnik labinskog govora). Labin 1993 (2. izdanje u tisku 2007.)
  • D. Geić, M.S. Šilović: Rječnik trogirskog cakavskog govora. Muzej grada Trogira, 1994.
  • A. Roki-Fortunato: Libar Viškiga jazika. Libar Publishing, Toronto 1997.
  • N. Kustić: Cakavski govor grada Paga s rječnikom. Društvo Pažana, Zagreb 2002.
  • N. Velčić: Besedar Bejske Tramuntane. Čakavski sabor i Adamić d.o.o, Cres-Lošinj 2003.
  • P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora. Brevijar, Supetar 2006.