Chester Nimitz
Chester W. Nimitz | |
---|---|
Opći životopisni podatci | |
Datum rođenja | 24. veljače 1885. |
Mjesto rođenja | Fredericksburg, Teksas, SAD |
Datum smrti | 20. veljače 1966. |
Mjesto smrti | Otok Yerba Buena, Kalifornija, SAD |
Nacionalnost | Amerikanac |
Puno ime | Chester William Nimitz |
Supruga | Catherine Vance Freeman |
Opis vojnoga službovanja | |
Godine u službi | 1905. - 1966. |
Čin | Admiral flote |
Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
Važnije bitke | Drugi svjetski rat |
Vojska | Američka vojska |
Rod vojske | Američka ratna mornarica |
Zapovijedao | USS Chicago (CA-14) USS Rigel (AR-11) USS Augusta (CA-31) Navigacijski ured Američke ratne mornarice Tihooceanska flota Američke ratne mornarice Zapovjedništvo za Tihooceanska prostranstva Zapovjednik pomorskih operacija |
Odlikovanja | Odlikovanje Američke ratne mornarice za istaknutu službu (4) Odlikovanje Američke kopnene vojske za istaknutu službu Britanski viteški red Legija časti |
Chester William Nimitz (Fredericksburg, Teksas, 24. veljače 1885. – Otok Yerba Buena, Kalifornija, 20. veljače 1966.) bio je admiral flote Američke ratne mornarice te je odigrao važnu ulogu u američkim pomorskim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata kao vrhovni zapovjednik Tihooceanske flote. Od 1939. godine zapovijedao je Navigacijskijim uredom Američke ratne mornarice i imao potpunu nadležnost nad podmornicama, a od 1945. do 1947. godine bio je glavni zapovjednik pomorskih operacija. Nimitz je ujedno bio i posljednji živući admiral flote Američke ratne mornarice.
Rani život i obrazovanje[uredi | uredi kôd]
Nimitz, inače njemačkog podrijetla, rođen je kao sin Anne Josephine (Henke) i Chestera Bernharda Nimitza 24. veljače 1885. godine. Njegov boležljivi otac umire 14. kolovoza 1884. godine, šest mjeseci prije Nimitzova rođenja.[1] Najveći utjecaj na mladog Nimitza imao je njegov djed, Charles Henry Nimitz, bivši mornar njemačke trgovačke flote i sudionik Američkog građanskog rata. Naučio ga je da je more kao i život, izuzetno surovo. Najbolji način da uspiješ je taj da naučiš najviše što možeš i daš sve od sebe te ne brineš previše, posebice o onim stvarima na koje ne možeš utjecati.[2]
Prvotno se Nimitz prijavljuje na West Point u nadi da postane časnik američke vojske, međutim nije bilo slobodnih mjesta. Uskoro, kongresnik James L. Slayden izjavljuje kako je preostalo još jedno mjesto na mornaričkoj akademiji i da će ono biti dodijeljeno najboljem kandidatu. Nimitzu je to posljednja prilika za nastavak školovanja i svjestan toga, ulaže dodatne napore ne bi li osigurao to mjesto. Primljen je 1901. godine, a diplomirao 30. siječnja 1905. godine kao sedmi u generaciji od 114.[3]
Vojna karijera[uredi | uredi kôd]
Počeci[uredi | uredi kôd]
Pridružio se bojnom brodu Ohio u San Franciscu i zaputio se prema Dalekom istoku. U rujnu 1906. godine, prebačen je na krstaricu Baltimore i 31. siječnja 1907. godine, nakon dvije godine na moru, promaknut je u čin nadnarednika. Ostavši stacioniran u Aziji, služio je na bojnom brodu Panay, razaraču Decatur i krstarici Denver. Razarač Decatur, sada pod Nimitzovim vodstvom, 7. srpnja 1908. godine nasukava se na pješčanu barijeru.
Njegovo izvlačenje trajalo je do sutradan, a Nimitz je primoran izaći pred vojni sud gdje ga optužuju za nemar tijekom dužnosti. U konačnici, izdan mu je službeni prijekor u obliku pisma.[4] Ubrzo se vraća u SAD gdje preuzima vodstvo nad USS Rangerom, koji je prenamijenjen za školsku obuku. U siječnju 1909. godine započinje obuku u prvoj podmorničkoj flotili, a u svibnju iste godine dano mu je zapovjedništvo nad flotilom uz dodatno zapovijedanje USS Plungerom. Kasnije je još zapovijedao USS Snapperom i USS Narwhalom.[4]
Od 10. listopada 1911. godine dodijeljeno mu je i zapovjedništvo nad 3. podmorničkom divizijom torpedne flote Atlantik, a u studenom iste godine djelovao je kao savjetnik u remontu podmornice USS Skipjack, kasnije preimenovana u E-1. Tijekom plovidbe na bojnom brodu Tonopah, 20. ožujka 1912. godine, spasio je vatrogasca od sigurnog utapanja i za taj čin dobio srebrno odlikovanje za spašavanje života.[4] Nakon zapovijedanja Atlantskom podmorničkom flotilom od svibnja 1912. do ožujka 1913. godine, nagledao je proizvodnju dizel motora za tanker Maumee u Connecticutu.
Prvi svjetski rat[uredi | uredi kôd]
Tijekom ljeta 1913. godine, Nimitz je, uz dobro poznavanje njemačkog, proučavao dizel motore u Nürnbergu i Gentu. Nakon povratka u SAD, nastavio je s nadgledanjem inženjerskih radova na tankeru Maumee sve do 23. listopada 1916. godine i svečanosti njegova porinuća. U travnju 1917. godine, SAD objavljuje rat Njemačkoj, a Nimitz preuzima vodstvo nad već spomenutim tankerom čija je zadaća bila opskrba gorivom prve eskadrile razarača prilikom prelaska Atlantika.
Već u kolovozu iste godine, Nimitz postaje pomoćnik admiralu Samuelu S. Robisonu, tada zapovjedniku cijele podmorničke flote na Atlantiku. U veljači 1918. godine, dobitnik je odličja za istaknutu službu i krajem listopada dobiva novo zaduženje, postaje član vijeća za dizajniranje podmornica.
Između dva rata[uredi | uredi kôd]
Od svibnja 1919. do lipnja 1920. godine, služio je na bojnom brodu USS South Carolina, a nedugo zatim preuzima zapovjedništvo nad krstaricom Chicago i 14. podmorničkom divizijom, stacioniranoj u luci Pearl Harbor. Povratkom na kopno, Nimitz, tijekom ljeta 1922. godine, pohađa Mornaričko ratno sveučilište u Rhode Islandu. Godinu dana kasnije postaje pomoćnik zapovjedniku ratne flote, a zatim i pomoćnik vrhovnom zapovjedniku Američke ratne mornarice.
U kolovozu 1926. godine posjećuje Sveučilište Kalifornija u Berkeleyu kako bi osnovao prvu jedinicu za obuku mornaričkih časnika. U jednoj nezgodi, prilikom pregleda motora, Nimitz je izgubio dio prsta, ali ga je od teže ozljede spasio prsten koji je zaglavio zupce.[5] U lipnju 1929. godine preuzima vodstvo nad 20. podmorničkom divizijom, a dvije godine kasnije i vodstvo nad razaračem Rigel.
U listopadu 1933. godine preuzima krstaricu Augusuta i kreće na Daleki istok gdje će Augusta predvoditi azijsku flotu. U travnju 1935. godine, Nimitz se vraća u SAD gdje ostaje tri godine i postaje pomoćnik zapovjedniku Navigacijskog ureda Američke ratne mornaricea, a u jesen 1938. godine preuzima 1. diviziju ratnog brodovlja. Dana 15. lipnja 1939. godine postavljen je na mjesto zapovjednika Navigacijskog ureda Američke ratne mornarice.
Drugi svjetski rat[uredi | uredi kôd]
Deset dana nakon japanskog napada na Pearl Harbor, izabran je, s činom admirala, za vrhovnog zapovjednika Tihooceanske flote Američke ratne mornarice. Dužnost je preuzeo na svečanosti održanoj na palubi podmornice USS Grayling. U normalnim okolnostima takva bi se svečanost održala na jednom od brodova međutim gotovo svi brodovi u luci Pearl Harbor bili su ili potopljeni ili teško oštećeni prilikom napada 7. prosinca. U trenutku preuzimanja zapovjedništva, Nimitz se našao u kritičnoj situaciji iz razloga što mu je većina flote bila uništena, ali ubrzo organizira svoje snage i, praćen američkom industrijom, uspijeva nadoknaditi većinu gubitaka u opremi i krenuti u zaustavljanje japanskih snaga.
Dana 24. ožujka 1942. godine novooformljeno vijeće vrhovnog zapovjedništva SAD-a i Velike Britanije donijelo je odluku kako je bojište na Pacifiku, odnosno Tihom oceanu, isključivo odgovornost Amerikanaca. Šest dana kasnije, vojne službe SAD-a dijele bojište na Tihom oceanu u tri zone: zona Pacifičkih prostranstava, Jugozapadni Pacifik (pod zapovjedništvom generala Douglasa MacArthura) i Jugoistočni Pacifik, a Nimitz dobiva nadležnost nad svim savezničkim snagama (kopno, more, zrak) u zoni Pacifičkih prostranstava.
Kako se povećavao broj u ljudstvu, opremi i brodovlju, Nimitz je bio spreman krenuti u napad i donijeti pobjedu u bitki kod Midwaya, bitki u Koraljnom moru te na Salomonskim otocima. Službenim dopisom Kongresa, potvrđen 14. prosinca 1944. godine, Nimitz je promaknut u čin admirala flote (najviši čin u Američkoj ratnoj mornarici) i već ga sutradan odlikuje američki predsjednik Roosevelt. Nimitz je službenu zakletvu izrekao 19. prosinca 1944. godine.
U završnom razdoblju rata, Nimitz naređuje napad na Marijansko otočje i nanosi velike gubitke japanskoj mornarici i zauzima Saipan, Guam i Tinian. Njegove borbene jedinice odnose pobjedu i kod Karolinskog otočja gdje su uspješno odsjekle sve opskrbne putove i tako izolirale neprijatelja. Povijesnu pobjedu odnosi 26. listopada 1944. godine nakon trodnevnih borbi u zaljevu Leyte. Svoju stopu uspješnosti nastavlja i iskrcavanjem na otoke Iwo Jima i Okinawu gdje se, njihovim zauzimanjem, približio matičnom području Japana. Nimitz je proveo operaciju i sa zračnim snagama gdje je iskoristio teške bombardere B-29 kako bi iz zraka minirao obalna područja i tako nanio masovne gubitke japanskoj logistiki.
Nimitz zatim seli svoj stožer iz Pearl Harbora na otok Guam gdje će i ostati do kraja rata. U zaljevu Tokyo, na bojnom brodu Missouri, 2. rujna 1945. godine, Nimitz za savezničke snage potpisuje dokument o bezuvjetnoj predaji Japanskog Carstva što u konačnici znači i kraj Drugog svjetskog rata. Mjesec dana kasnije, na svečanosti u Washingtonu, Nimitzu je dodijeljena nekolicina odličja za iznimno izvršavanje dužnosti vrhovnog zapovjednika Tihooceanske flote i zone Pacifičkih prostranstava tijekom razdoblja od lipnja 1944. do kolovoza 1945. godine.
Poslijeratne godine[uredi | uredi kôd]
Američki senat potvrđuje Nimitzovu kandidaturu za vrhovnog zapovjednika pomorskih operacija gdje u prosincu 1945. godine nasljeđuje admirala flote Ernesta J. Kinga. Međutim, na toj se poziciji zadržao svega dvije godine jer je smatrao zadatak smanjenja tada najjače mornarice u svijetu izuzetno teškim, a i pokazao je neke nesuglasice s politikom tadašnje vlade. U isto vrijeme podupire ideju kapetana Hymana G. Rickovera da se krene u izgradnju Nautilusa, prve podmornice na nuklearni pogon.[6]
Kako je kasnije i zabilježeno u samom Nimitzovu muzeju, vjerojatno najveća Nimitzova ostavština kao vrhovnog zapovjednika pomorskih operacija jest potpora kapetanu Rickoveru da se podmornice prebace s dizelskog na nuklearni pogon. Tijekom Nürnberškog procesa i suđenja admiralu Dönitzu, Nimitz je dao izjavu potpore neograničenom podmorničkom ratovanju, praksi koju je i on provodio tijekom rata na Pacifiku. Takva izjava imala je veliku važnost kao dokazni materijal i vjerojatno je jedan od razloga zašto je Dönitz dobio samo deset godina zatvora.[7]
Dana 15. prosinca 1947. godine Nimitz napušta mjesto vrhovnog zapovjednika pomorskih operacija, odlazi u mirovinu i dobiva treće od četiri odlikovanja Američke ratne mornarice za istaknutu službu. Kako je čin admirala flote doživotna obveza, Nimitz je ostao u aktivnoj službi sve do kraja života s punom plaćom i svim povlasticama. Zajedno sa ženom seli u Berkeley u Kaliforniju, ali nakon opasnog pada 1964. godine sele na otok Yerba Buena, gdje se ujedno nalazi i mornaričko sjedište. Tijekom mirovine radio je na poboljšanju međudržavnih odnosa s Japanom i na obnovi jednog dijela njihove mornarice te je bio i namjesnik na Sveučilištu Kalifornija u Oaklandu od 1948. do 1956. godine.
Privatni život i smrt[uredi | uredi kôd]
Oženio je Catherine Vance Freeman 9. ožujka 1913. godine u saveznoj državi Massachusetts te su imali četvero djece. Jedino je Chester Nimitz, Jr. krenuo očevim stopama i sudjelovao u Drugom svjetskom ratu te Korejskom ratu. Do kraja karijere dosegao je čin kontraadmirala Američke ratne mornarice. Potkraj 1965. godine, Nimitz je doživio moždani udar, uz dodatne komplikacije uzrokovane upalom pluća. U siječnju 1966. godine napušta vojnu bolnicu u Oaklandu i vraća se kući, ali već mjesec dana kasnije umire. Dana 24. veljače, pokopan je uz sve vojne počasti na groblju Golden Gate National Cemetery u San Brunu, Kalifornija.[8]
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Ancestry.com Preuzeto 17. ožujka 2014.
- ↑ Gerald R. Ford, prilikom ceremonije porinuća prvog nosača iz klase Nimitz. Preuzeto 10. svibnja 2007.
- ↑ Detalj iz biografije Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. travnja 2007. (Wayback Machine), www.nimitz-museum.org. Preuzeto 10. svibnja 2007.
- ↑ a b c USS Nimitz (CVA(N)-68) Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. travnja 2010. (Wayback Machine), Dictionary of American Naval Fighting Ships, Naval Historical Center, Department of the Navy. Preuzeto 10. svibnja 2007.
- ↑ Potter, p. 126.
- ↑ Potop za razbješnjelog admirala, Wallace, Robert, LIFE, 45, No. 10: 109, ISSN 0024-3019
- ↑ Suđenje Dönitzu, projekt Avalon na Sveučilištu Yale
- ↑ Potter. - p.472.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- "Some Thoughts to Live By," Chester W. Nimitz s Andrewom Hamiltonom, Boys' Life Magazine, 1966. ISBN 0-686-24072-3
- Potter, E. B. Nimitz. Annapolis: Naval Institute Press, 1976. ISBN 978-0-87021-492-9.
- Potter, E. B., i Chester W. Nimitz. Sea Power. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall, 1960. ISBN 0-13-796870-1
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Biografija Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. siječnja 2012. (Wayback Machine), Naval Historical Center, Department of the Navy. Preuzeto 10. svibnja 2007.
- Nacionalni muzej rata na Pacifiku
- Udruženje USS Nimitz
- Nosači zrakoplova klase Nimitz