Dair-e Gačin

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Koordinate: 35°3′29″N 51°25′12″E / 35.05806°N 51.42°E / 35.05806; 51.42

Panorama Dair-e Gačina
Dair-e Gačin na karti Iran
Dair-e Gačin
Dair-e Gačin
Dair-e Gačin na zemljovidu Irana
Situacija Dair-e Gačina s okolicom
Tlocrt karavan-saraja

Dair-e Gačin (perz. دیرگچین, dosl. gipsani hospicij) je veliki karavan-saraj u Iranu smješten uz povijesni put između Raja i Isfahana odnosno uz suvremenu cestu između Garmsara i Koma, oko 60 km južno od glavnog grada Teherana. Najstariji ostaci građevine datiraju se u sasanidsko razdoblje (3.7. st.), a obnavljana je za vrijeme vladavine seldžučke (11.12. st.) i safavidske dinastije (16.18. st.). Zbog impozantne veličine, funkcionalnih specifičnosti i kontinuiranog korištenja tijekom starog, srednjeg i novog vijeka, Dair-e Gačin se često naziva „majkom svih iranskih karavan-saraja”.

Povijest[uredi VE | uredi]

Karavan-saraj se spominje u djelima najranijih islamskih zemljopisaca, ponekad pod arapskim imenom Dair al-džes. Prema Kaisu Raziju, naziv Dair-e Gačin koji podrazumijeva gipsani hospicij temelji se gipsanoj kupoli koja je nekoć bila dijelom kompleksa. Istahri i Ibn Havkal karavan-saraj spominju u kontekstu fortifikacije izgrađene od pečene opeke i gipsa, te navode da je unutar zidina postojala česma sa slanom vodom odnosno dvije kružne cisterne s pitkom vodom izvan zidina. U blizini karavan-saraja bio je smješten i garnizon, vjerojatno zbog osiguranja prometnica između planina Kuh-Siaha na istoku i Kuh-e Karkasa na zapadu koje su prema pisanju Nezama al-Molka često bile metom pljačkaških napada. U Modžmal al-tavarihu, zbirci legendi i priča s početka 12. stoljeća, Dair-e Gačin se povezuje i s iranskom mitologijom odnosno mjestom na kojem je zmaj ubio Bahmana, legendarnog iranskog vladara koji se spominje i u Firdusijevoj Šahnami.

Abu Dolaf, Jakut, Kazvini i Balasani gradnju karavan-saraja pripisuju sasanidskoj dinastiji (3.7. st.); prva trojica navode da je podignut za vrijeme vladavine Ardašira I. (vl. 224.240.) kojeg imenuju Kerd-Ardaširom, dok primjerice Balasani (r. Komi) pripisuje izgradnju Hozroju I. Anuširvanu (vl. 531.579.). Zbog oprečnog datiranja od strane ranoislamskih zemljopisaca, suvremeni stručnjaci prepostavljaju da je karavan-saraj izgrađen početkom 3. odnosno obnovljen sredinom 6. stoljeća.

Tijekom islamskog razdoblja karavan-saraj obnavljan je još najmanje dvaput: prvo za vrijeme vladavine seldžučkog sultana Ahmada Sandžara (vl. 1118.1157.) čiji je vezir Abu Naser Ahmad Kaši bio zadužen za popravak ceste između Raja i Koma odnosno rekonstrukciju susjednog sela Kadža, te drugi put tijekom safavidske vladavine prilikom čega je većina starih svodova rastavljena i zamijenjena novima. Safavidske graditeljske intervencije primjetne su po korištenju manjih opeka (25 x 25 x 5 cm) u odnosu na sasanidske blokove veličine 36 x 36 x 8 cm. Velik broj potonjih starovjekovnih opeka ostavljen je u neposrednoj blizini karavan-saraja i korišten je za izgradnju susjednih objekata.

Tijekom 19. stoljeća Dair-e Gačin gubi na značaju zbog ubrzane modernizacije iranske prometne infrastrukture i sljedećih stotinu godina biva u potpunosti zapušten, a propadanju građevine doprinijelo je i lokalno ruralno stanovništvo koje je karavan-saraj koristilo kao staju. Povijesna vrijednost kompleksa prepoznata je u listopadu 2004. godine kada je uvršten na popis iranske kulturne baštine, a tri godine kasnije njegova šira okolica proglašena je Nacionalnim parkom Kavir. Iste godine započeo je opsežni proces arhitektonske konzervacije za koji se godišnje izdvaja između 70 i 100 tisuća USD, s ciljem da se karavan-saraj tijekom 2010-ih preobrazi u turističko odredište odnosno mjesto za održavanje kulturnih manifestacija.

Arhitektura[uredi VE | uredi]

Karavan-saraj Dair-e Gačin jedan je od najvećih u Iranu; približnih je dimenzija 110 x 110 m i ima površinu od oko 12.000 . Tlocrtno je oblikovan kao kvadratična tvrđava s kružnim kulama na uglovima i dvije poluelipsaste kule uz glavni ulaz na južnom zidu. Nad njihovim pristupnim hodnicima nalaze se originalni sasanidski svodovi paraboličnog poprečnog presjeka, isto kao i kupole pod kulama. S druge strane, kupole pod ulaznim kulama elipsastog su tlocrta što je neobična karakteristika u iranskoj arhitekturi. Unutar zidina nalazi se veliko dvorište s četiri ajvana raspoređenim na središnjim osima, 40 introvertnih soba s nasvođenim trijemom, niz konjušnica sa 66 uzdignutih niša za spavanje, te četiri kutne prostorije različitih funkcija. Krovovi nad sobama i konjušnicama sastoje se od manjih segmentnih kupola poslaganih u tri reda. Raspored Dair-e Gačina sličan je drugim iranskim karavan-sarajima iz islamskog razdoblja, no danas je teško utvrditi koliko je elemenata izvornog sasanidskog podrijetla odnosno koliko je seldžučkih rekonstrukcijskih intervencija.

Osim uobičajenih prostorija za karavan-saraje, Dair-e Gačin odlikuju neke netipične karakteristike kao što su četiri kutna prostora posve različitih konstrukcija i funkcija. Na sjeverozapadnom uglu nalazio se mlin, a na jugozapadnom maleno dvorište s kupaonicom i kuhinjom. Sjeveroistočno zdanje izgrađeno je kao privatni apartman namjenjen za plemstvo, a Balasani navodi da se njime služio i sam safavidski vladar Ismail I. (vl. 1501.1524.) prilikom pohoda iz Farsa prema Firuzkuhu i Mazandaranu. Apartman ima površinu od približno 200 i sadrži 11 prostorija introvertno orijentiranih prema oktogonalnom atriju. Na jugoistočnom uglu nalazila se džamija kvadratičnog tlocrtnog oblika s mihrabom uz južni zid. Središnji dio džamije sadrži četiri masivna stupa izgrađena od sasanidskih velikih opeka, dok izvorni bačvasti svodovi nisu sačuvani odnosno zamijenjeni su islamskim šiljastim svodovima. S obzirom da je džamija organizirana kao čahartak, stručnjaci pretpostavljaju da se ondje u starom vijeku nalazio zoroastrijski hram vatre sa središnjom kupolom.

U neposrednoj okolici karavan-saraja nalaze se arheološki ostaci više popratnih zgrada. Na zapadnoj i sjevernoj strani nalaze se dvije kružne cisterne (ab anbari) koje spominju ranoislamski zemljopisci; prva je u funkciji i dan danas, a druga je u ruševinama. Obje su nasvođene velikim sasanidskim opekama. Humci raspoređeni relativno pravocrtno na podjednakim razmacima svjedoče i o korištenju kanatavoda se dopremala iz doline sezonskog potoka Rud-e Šura udaljenog oko 1,5 km prema zapadu. Slanost vode u karavan-sarajskoj česmi koju spominju srednjovjekovni autori nije iznenađujuća s obzirom da se nekoliko kilometara dalje nalaze dva velika slana jezeraNamak i Hovz-e Soltan. Uz ruševine sjevernog ab anbara nalazi se ostaci manje neidentificirane građevine kvadratičnog tlocrta za koju se pretpostavlja da je služila za pečenje opeka. Oko 250 m jugoistočno od karavan-saraja nalaze se ostaci velikog garnizona s grobljem. Ovaj kompleks pravokutnog je tlocrta odnosno približnih dimenzija od 180 x 300 m, opasan je bedemom visokim 3-4 m i građen je većinom od ćerpiča. Uz fortifikacije je postavljeno 12 manjih kula, četiri na uglovima i po dvije na svakoj od četiri strane. Za razliku od susjednog karavan-saraja kojem se pristupa s juga, ovom se kompleksu pristupalo sa sjevera o čemu svjedoče ostaci portala tj. lukovi. Glavna građevina ovog kompleksa bila je smještena uz zapadni zid, a niz identičnih prostorija s nišama svjedoči da je riječ o vojničkim spavaonicama.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Povijesni putopisi
  • (arap.)(engl.) Abū Dulaf al-Yanbūʻī [950.] (1955.). u: Minorski, Vladimir Fedorovič: Ar-Risāla at̲-t̲āniya (Travels in Iran). Cairo: Cairo University Press, OCLC 729264250.
  • (perz.) Ḥasan Moḥammad Qomī [1001.] (1934.). u: Ṭehrānī, Jalāl al-Dīn: Kitāb-e tārīkh-e Qom. Tehran: Majlis, OCLC 80561382.
  • (perz.) Nepoznati autor [1126.] (1939.). u: Bahār, Muḥammad Taqī: Mujmal al-Tawārīkh wa-al-Qiṣas. Tehran: Khāvar, str. 54. i 463., OCLC 30118709.
  • (perz.)(engl.) Neẓām al-Molk [11. st.] (1962.). u: Darke, Hubert Seymour Garland: Siyar al-Mulūk (Siyāsat-nāma), Persian texts series VIII. Tehran: Bongâh-e Tarjomeh ve Našr-e Ketâb, OCLC 65493547.
  • (perz.) Qāżī Aḥmad Ḡaffārī Qazvīnī [1564.] (1964.). u: Minūvī, Mujtabā: Tārīkh-e jahānʹārā. Tehran: Ketābfurūshī Ḥāfiz, OCLC 82754955.
  • (perz.)(engl.) Šams-al-Din Qays Rāzi [1232.] (1909.). u: Qazvīnī, Muḥammad; Browne, Edward Granville: al-Muʻjam fí maʻáyíri ashʻári ʼlʻAjam, E. J. W. Gibb memorial series X. Leiden; London: E. J. Brill; Luzac & Co, OCLC 4668169.
Monografije i periodika
  • (engl.) Kīānī, Moḥammad-Yūsuf; Kleiss, Wolfram (1995.). Iranian Caravansarais. Tehran: Iranian Cultural Heritage Organization, OCLC 164823762.
  • (perz.) Monšī Kermānī, Nāṣer al-Dīn; Muḥaddit, Ǧalāl-ad-Dīn (1959.). Nasāʼim al-ashār min laṭāʼim al-aḫbar dar tārīḫ-i wuzarāʼ. Tehran: Dānišgāh, OCLC 318042948.
  • (engl.) Shokoohy, Mehrdad (1983.). The Sasanian caravanserai of Dayr-i gachīn, south of Ray, Iran, Bulletin of the School of Oriental and African Studies XLVI. London: University of London, str. 445.-461., DOI:10.1017/S0041977X00043160, ISSN 0041-977X, OCLC 486764606.
  • (engl.) Shokoohy, Mehrdad (15. prosinca 1994.). Dayr-e Gačīn, Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University.
  • (perz.) Ṭabāṭabāʼi, Husayn Mudarrisī (1976.). Rahnuma-yi jughrafiya-yi tarikhi-i Qom, Ma'akhaz-i tahqiq dar barah-'i Qom. Qom: Chapkhanah-'i Hikmat, str. 66. i 208.-209., OCLC 3975414.
  • (engl.) Zakarīyā Ibn-Muḥammad al-Qazwīnī (1987.). u: Šarafkandī, ʻAbd-ar-Raḥmān: Āt̲ār al-bilād wa-aḫbār al-ʻibād. Tehran: Mu'assasa-i ʻIlmī-i Andīša-i Ǧawā, OCLC 632820500.
Medijski članci
Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Dair-e Gačin