Dalmatinski gradovi-države

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Područje Dalmatinskih gradova-država s vlastitim dijalektima, prikazujući Veglia "Vegljotski" and Ragusu for the "Raguški" dijalekt

Dalmatinske gradovi-države bili su dalmatinski lokaliteti gdje su prevladavali lokalni romanski jezici među stanovništvom koji su preživjeli Seobu naroda nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva od. kraja 3. do sredine 6. stoljeća. 8 malih gradova koji su stvorili autohtoni stantovnici koji su održavali političke veze sa Bizantskim Carstvom (koji su za obranu svojjih gradova dopuštali njihovu trgovinu).[1] Izvorna imena dalmatinskih gradova su bili Jadera (Zadar), Spalatum (Split), Crespa (Cres), Arba (Rab), Tragurium (Trogir), Vecla (Krk), Ragusium (Dubrovnik) i Cattarum (Kotor). Njihov jezik i njihovi zakoni su, u početku bili latinski, ali nakon nekoliko stoljeća oni su sami razvili svoj neolatinski jezik ("dalmatski"), koji je trajao sve do 19. stoljeća. Gradovi su bili glavna pomorska središta sa uglavnom velikom trgovinom sa gradovima Apeninskog poluotoka i rastućom Mletačkom Republikom.

Povijest[uredi VE | uredi]

Dalmacija nakon pada Rimskog Carstva sastojala se od skupine autohtonih obalnih gradova koji su funkcionirali kao gradovi-države, sa velikom autonomijom, ali bez kontrole nad ruralnim zaleđem koje kontroliraju slavenska plemena koja su došla nakon 640.[2]

Etnički, Dalmacija je debitirala kao jedna od regija Rimskog Carstva, sa rimskom kulturom koja se počela razvijati samostalno, formirajući sada izumrli "dalmatski jezik". Pa su ovi gradovi bili obilježeni zajedničkim zakonima na latinskom jeziku, katoličkoj vjeri, istim romanskim jezikom, zajedničkom trgovinom i istim političko-administrativnim strukturama and entitetima.

Osam gradova-država su bile:

  • Jadera, kasnije preimenovan u "Zara" u talijanskom i "Zadar" u hrvatskom jeziku). Izvorno je mali otok u srednjoj Dalmatinskoj obali.
  • Spalatum, talijanski: "Spalato" i hrvatski: "Split". Inicijalno kreirano unutar Dioklecijanove palače
  • Crespa, talijanski: "Cherso" i hrvatski: "Cres". Otok u sjevernoj Dalmaciji
  • Arba, talijanski: "Arbe" ai hrvatski: "Rab". Mali otok ispred Sjevernog Velebita.
  • Tragurium, talijanski: "Trau" and hrvatski: "Trogir". Mali otok nedaleko od Salonr
  • Vecla, it: "Veglia" and cr: "Krk". In an island near the northern Dalmatia coast
  • Ragusium, talijanski: "Ragusa" and hrvatski: "Dubrovnik". Originally a small island in southern Dalmatia
  • Cattarum, talihanski: "Cattaro' and hrvatski: "Kotor". Koji se danas nalazi u Crnoj Gori.

Kasnije su nastali i drugi gradovi u sjevernoj i središnjoj Dalmaciji kao Sebenicum (današnja Šibenik), Flumen (današnja Rijeka) i Pagus (danas Pag). Predložak:Povijest Dalmacije

WikicitatiVelika slavenska migracija u Iliriju, koja je donijela potpunu promjenu sudbine Dalmacije, dogodila se u prvoj polovici 7. stoljeća. U drugim dijelovima Balkanskog poluotoka ovi osvajači Srbi, Hrvati ili Bugari nisu imali poteškoća u protjerivanju ili apsorpciji autohtonog stanovništva. Ali ovdje su bili zbunjeni kada su se suočili sa snažnim pomorskim gradovima-državama, visoko civilizirani i sposobni osloniti se na moralnu, ako ne i na materijalnu potporu svojih rođaka u Italiji. Slijedom toga, dok su seoske četvrti naseljavali Slaveni, latinsko ili talijansko stanovništvo hrlilo je za sigurnost u Ragusu, Zaru i druge velike gradove, i cijela je zemlja tako podijeljena između dvije često neprijateljske zajednice. Ta je opozicija pojačana raskolom između istočnog i zapadnog kršćanstva (1054), Slaveni su u pravilu preferirali pravoslavlje ili ponekad bogumilsku vjeru, dok su Talijani čvrsto vezani za katoličku vjeru. Tek u 20. stoljeću suparničke rase pridonose zajedničkoj civilizaciji u književnosti Raguse. Takvoj podjeli stanovništva mogu se pripisati dvije dominantne karakteristike lokalne povijesti: potpuna odsutnost nacionalnog, za razliku od građanskog života, te izvanredan razvoj umjetnosti, znanosti i književnosti. Bosna, Servia i Bugarska imale su svako razdoblje nacionalne veličine, ali su ostale intelektualno zaostale; Dalmacija nikada nije uspjela postići političko ili rasno jedinstvo, ali dalmatinske gradove-države, bile su izolirane i prisiljene gledati prema Italiji kao potporu, dijele snagu u maršu talijanske civilizacije. Njihov geografski položaj dovoljno je objasniti relativno mali utjecaj bizantske kulture tijekom šest stoljeća (535-1102) tijekom kojih je Dalmacija bila dio istočnog carstva. Krajem tog razdoblja bizantsko je pravilo sve više postajalo samo nominalno.[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Thomas Jackson: Recovery of Roman municipalities. p. 14-16, pristupljeno 5. travnja, 2019.
  2. Giovanni Cattalinich. "Storia della Dalmazia" V chapter, pristupljeno 5. travnja 2019.
  3. 1911 Encyclopædia Britannica, p.774, pristupljeno 5. travnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]