Darío Castrillón Hoyos

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Njegova uzoritost
Darío Castrillón Hoyos
prefekt emeritus Kongregacije za kler
Cardenal Darío Castrillon.jpg
Imenovan 15. lipnja 1996.
Služba završila 31. listopada 2006.
Prethodnik Jose Tomas Sanchez
Nasljednik Cláudio Hummes
Druge službe kardinal-prezbiter naslova SS. Nome di Maria al Foro Traiano
Redovi
Ređenje 26. listopada 1952.
zareditelj Alfonso Carinci
Posvećenje 18. srpnja 1971.
posvetitelj Ángelo Palmas
Kreiran kardinalom 21. veljače 1998.
papa sv. Ivan Pavao II.
Rang kardinal-đakon, kasnije kardinal-prezbiter
Osobni detalji
Rođen 4. srpnja 1929.
Medellín, Kolumbija
Umro 18. svibnja 2018.
Rim, Italija
Pokopan prvostolna katedrala u Medellínu
Nacionalnost Kolumbijac
Denominacija katolik
Prethodna služba pereirski biskup koadjutor (1971.-1976.)
pereirski biskup (1976.-1992.)
bukaramanganski nadbiskup (1992.-1996.)
pro-prefekt Kongregacije za kler (1996.-1998.)
prefekt Kongregacije za kler (1998.-2006.)
predsjednik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei (2000.-2009.)
kardinal-protođakon (2007.-2008.)
Alma mater Papinsko sveučilište Gregoriana
Geslo Christus in vobis spes gloriae
Grb

Darío del Niño Jesús Castrillón Hoyos (4. srpnja 1929. – 18. svibnja 2018.) bio je kolumbijski kardinal i prefekt Kongregacije za kler od 1996. do 2006. godine, te predsjednik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei od 2000. do svoga umirovljenja 2009. Kardinalom je imenovan u konzistoriju 1998. godine.

Mladost[uredi VE | uredi]

Rođen u Medellínu u Kolumbiji, Castrillón Hoyos je pohađao sjemenište u mjestima Antioquia i Santa Rosa de Osos, te je zatim upućen u Rim gdje je na Papinskom sveučilištu Gregoriana postigao doktorat iz kanonskoga prava i specijalizaciju iz religijske sociologije, političke ekonomije i etičke ekonomije. Također je studirao na Fakultetu sociologije Katoličkoga sveučilišta Louvain u Belgiji.

Po povratku u Kolumbiju, službovao je kao župnik u dvjema seoskim župama, od 1954. do 1971. Nakon što je postao službenik biskupijske kurije u Santa Rosa de Ososu, Castrillón je postavljen i ravnateljem radijskih škola. Od 1959. djelovao je i kao biskupijski delegat pri Katoličkoj akciji i kao crkveni asistent pri Katoličkog radničkoj mladeži. Obavljao je katehetske i kurijalne poslove, nakon čega je imenovan glavnim tajnikom biskupske konferencije.

Biskup[uredi VE | uredi]

Papa Pavao VI. imenovao ga je biskupom koadjutorom biskupije Pereira i naslovnim biskupom Villa Regisa, 2. lipnja 1971. Posvećen je za biskupa 18. srpnja 1971. Glavni zareditelj bio je nadbiskup Ángelo Palmas, a suzareditelji nadbiskup Aníbal Muñoz Duque i biskup Baltasar Álvarez Restrepo, kojega je Castrillón Hoyos naslijedio na čelu biskupije Pereira, 1. srpnja 1976.

Za vrijeme službe u Pereiri, Castrillón Hoyos je noću obilazio ulice kako bi pomogao napuštenoj djeci. [1] Dok su mnogi biskupi u Latinskoj Americi odbijali primiti priloge od sumnjivaca za trgovinu drogom, Castrillón Hoyos je prihvaćao donacije za karitativne ustanove svoje biskupije, tvrdeći da prihvaćajući ta sredstva, ona neće biti iskorištena za financiranje kriminala, nego za pomoć siromašnima i potrebitima. Rekao je da je prihvaćajući te donacije, upozoravao donatore da im njihovi darovi "neće spasiti duše".[1]

Castrillón Hoyos se jednom prerušio u mljekara, kako bi došao do kuće kriminalca Pabla Escobara, te nakon što se razotkrio, biskup je uspješno nagovorio Escobara da ispovjedi svoje grijehe.[1][2]

Također je obnašao dužnost glavnoga tajnika (1983.-1987.), te predsjednika (1987.-1991.) Biskupske konferencije Latinske Amerike, gdje je zauzeo snažan stav protiv teologije oslobođenja, koja je u to vrijeme bila popularna među ljevičarskim biskupima u Latinskoj Americi. Promaknut je za nadbiskupa u Bucaramangi, 16. prosinca 1991., te je ostao na tom mjestu do 15. lipnja 1996., kada ga je papa Ivan Pavao II. pozvao u Rim za pro-prefekta Kongregacije za kler

Kardinal[uredi VE | uredi]

Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom-đakonom s naslovom SS. Nome di Maria al Foro Traiano u konzistoriju 21. veljače 1998. Dva dana kasnije promaknut je za punopravnog prefekta Kongregacije za kler. U listopadu iste godine bio je papinski delegat na potpisivanju mirovnoga ugovora između Perua i Ekvadora, čime je završen njihov spor oko granice.

Na čelo Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei dolazi 14. travnja 2000., kada je umirovljen prethodni predsjednik, Angelo Felici. Taj se ured bavi odnosima Svete Stolice s tradicionalističkim skupinama, kao što je Bratstvo svetog Pija X.

Castrillóna je infant Carlos, vojvoda od Calabrije, imenovao velikim priorom Svetoga viteškog konstantinskog reda sv. Jurja, 27. veljače 2001.

Nakon smrti pape Ivana Pavla II., Castrillón je sudjelovao na konklavama 2005. godine, te je bio smatran mogućim kandidatom za papu. Novi papa Benedikt XVI. potvrdio ga je na mjestu prefekta Kongregacije za kler i predsjednika Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei.

Kardinal je 31. listopada 2006. podnio ostavku na mjesto prefekta Kongregacije za kler, ali je ostao predsjednikom Povjerenstva 'Ecclesia Dei. Sudjelovao je na pripremnom sastanku za motu proprio pape Benedikta XVI. kojim je olakšano slavljenje Tradicionalne mise.[3]

U svibnju 2007. sudjelovao je na generalnoj konferenciji Biskupske konferencije Latinske Amerike u Brazilu, na kojoj je sudjelovao i papa Benedikt.

Postao je kardinal-protođakon, 23. veljače 2007., i ostao na toj funkciji do 1. ožujka 2008., kada je promaknut u red kardinala-prezbitera.

Umirovljenje[uredi VE | uredi]

Kardinal Castrillón Hoyos umirovljen je 8. srpnja 2009. Istoga dana, papa Benedikt je izdao motu proprio Ecclesiae Unitatem kojim je Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei pridruženo Kongregaciji za nauk vjere, te je prefekt Kongregacije postao ex officio predsjednikom Povjerenstva.[4] Umro je u Rimu, 18. svibnja 2018.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Allen, John L, Jr.. "These Paths Lead to Rome", National Catholic Reporter, objavljeno 2. lipnja 2000.
  2. "The Men Who Might Be Pope", TIME Magazine, objavljeno 3. travnja 2005.
  3. Cardinal Seán's Blog. Attending Meetings in Rome 29. lipnja 2007.
  4. "Pope Restructures Ecclesia Dei", Zenit, objavljeno 8. srpnja 2009. pristupljeno 18. svibnja 2018.