Dezinfekcija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dezinfekcija poda korištenjem sredstva za dezinfekciju

Dezinfekcija (lat. desinfectio - raskužba) označava postupke usmjerene na uništenje najvećeg broja neželjenih mikroorganizama. U tu svrhu se rabe fizikalna i kemijska sredstva. Tim se postupkom uništava, inhibira ili uklanja i ostala populacija organizama. Primjenjuje se izvan živog organizma, u vanjskoj sredini (tlu, vodi, zraku, na predmetima i u prostorijama zdravstvenih ustanova, tvornica prehrambenih proizvoda i dr.) Važna je činjenica da se dezinfekcijom ne moraju uništiti i bakterijske spore. Sunčevom svjetlošću, te procesima taloženja, filtriranja i razrjeđivanja provodi se dezinfekcija u prirodi. Danas je djelatnost zdravstvenih ustanova nezamisliva bez primjene antiseptičkih postupaka i novih dezinfekcijskih sredstava.

Ako je cilj potpuno uništenje svih živih organizama (uključujući viruse i spore), govori se o sterilizaciji.

Vrste dezinfekcije[uredi VE | uredi]

Dezinfekcija se najčešće provodi:

Povijest[uredi VE | uredi]

Godine 1865. francuski kemičar Louis Pasteur je otkrio, da su infekcije uzrokovane mikrobima.


Star of life3.svg Nedovršeni članak Dezinfekcija koji govori o medicini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.


Što je dezinfekcija?

   Naziv dezinfekcija potječe od latinske riječi desinfectio što znači raskužba. To je proces kojim se uništavajem mikroorganizama (bakterije, gljivice, pijesni, virusi...) spriječava zaraza. Dezinficirati znači oduzeti patogenim bakterijama mogućnost da prijeđu na zdravu osobu ili životinju. Iako dezinficirane bakterije ostaju žive neko vrijeme one ne mogu prodrijeti u dubinu kože s čime se spriječava vjerojatnost njihova širenja. Kako se postupak odnosi samo na patogene bakterije i njime se ne uništavaju bakterijske spore a otpornije bakterije mogu ostati žive, za uništavanje svih bakterija koristi se postupak sterilizacije. Postupak dezinfekcije primjenjuje se na gotovo sve predmete, u ugostiteljstvu i javim prostorijama kao što su npr. zdravstvene ustanove, škole i prehrambene  tvornice. 
  S vremenom razivili su se postupci srodni dezinfekciji, kao što su: konzerviranje (spriječavanje kvarenja hrane uništavanjem bakterija) i dezodorizacija (uklanjanje neprijatnog zadaha).


Oprema za dezinfekciju:

Za osobe koje žele dezinficiati neki predmet ili prostor koji je zaražen a da one same ne dođu u kontakt sa zarazom potrebno je: zaštitno odijelo, zaštitne rukavice, zaštitna radna obuća (najčešće gumene čizme) te dezinfekcijsko sredstvo. Uređaj koji se rabi pri dezinficiranju naziva se dezinfekcijski raspršivač.




Povijest dezinfekcije:

   Početkom povijesti dezinfekcije mogli bismo nazvati pranje tijela, lica i ruku. Prema tome možemo zaključiti kako su se ljudi nesvjesno služili postupkom dezinfekcije. Primjer takvog naroda su Egipćani koji su balzamirali mrtve leševe i i Perzijnaci koji su pili iz bakrenih posuda. Naime, kasnije je otkriveno kako bakar suzbija klice bakterija. Stari grčki liječnici, kako bi se očuvali od epidemijskih bolesti, palili su vatre oko grada da pročiste zrak. U Srednjem vijeku, pojavila se kuga ali nije bilo mnogo pomaka od te metode. Također, u Bibliji nailazimo na Mojsijeve zakone koji nalažu čišćenje kuća gdje su boravili zaraženi (danas se ta primjena „čišćenja“ razvija u zdravstvenim ustanovama). 
   Pravi korijeni dezinfekcije potiču u doba renesanse pokušajima da se vrućom vodom, vatrom, parama ili zagušljivim dimom spriječi zaraza. 1095. godine otkriveno je da se u dimu koji se upotrebljavao za spriječavanje zaraze nalazi formaldehid (mravlja kiselina). Ona se i danas upotrebljava u dezinfekciji i lijekovima.
   Moderna znanost dezinfekcije (i sterilizacije) započela je Robertom Kochom (1843. – 1910.). 1881. godine Robert Koch i skupina njegovih učenika razradili su metodu dezinficiranja pomoću pare i vrućeg zraka. Također, on je osmislio parni aparat Kochov lonac. Osim toga otkrio je uzročnike  tubrkuloze, kolere i malarije te je 1905. dobio Nobelovu nagradu za medicinu. 
Postupak dezinfekcije primjenjivao se i u ratovima. Zbog loših higijenskih uvjeta u kojima su se nalazili vojnici bilo je nužno naći način za poboljšanje i spriječavanje zaraza.
    U prvom svjetskom ratu širile su se brojne epidemije (štakorski pjegavac, volinska groznica). Više od 100 000 ljudi bilo je zaraženo što je prisililo vojsku da formiraju posebne jedinice za kupanje i hgijenu tj. kupaonice opremljene parnim i dezinfekcijskim sredstvima. U drugom svjetskom ratu taj je postupak proširen, a postojao je i dio za pranje rublja. Dezinficiralo se: voda, odjeća i obuća, oprema i oružje, prostorije, hrana i zemljište. 
   Dezinfekcija se počela naglo razvijati napretkom medicine i otkrićima o novim bakterijama. Danas razvoj tog postupka spriječavanja bolesti je usporen zbog sve većeg korištenja antibiotika. 






Metode dezinfekcije:

Fizikalne metode:

1. Suha vrućina primjenjuje se kao spaljivanje materijala. Ova se metoda smatra vrlo nepouzdanom pa ju je u Srednjem vijeku zamijenila vrlo slična metoda tj. flambaža. To je medota kojom se plamenom lampe za kaljenje prelazi preko površina pri čemu se uništavaju bakterije i prašina. Mnogo se upotrebljavala u Srednjem vijeku kada su Venecijanci palili unutrašnje stijene brodova kako bi spriječili zarazu kugom. U medicini se može upotrijebiti da se bakterije unište na zidovima soba u kojoj je ležao bolesnik.

   Danas se medota upotrebljava samo u bakteriologiji za sterilizaciju staklenog pribora. Također, u svakidašnjem životu mi ovu metodu primjenjujemo kada glačamo odjeću. Nedostatak metode je to što kada se glača deblja odjeća (npr. vunena) mogu se uništiti samo bakterije na površini, ali glačanjem preko vlažne krpice postiže se razvijanje pare pa je s time njezina prodorna snaga jača. 

2. Kuhanje je jedna od vrlo pouzdanih dezinfekcijskih metoda. U kipućoj se vodi mogu uništiti i spore patogenih bakterija. Za spore je potrebno oko 15 minuta, dok za bakterije 10 minuta. Metoda kuhanja upotrebljava se za sterilizaciju liječničkih instrumenata, a kako bi se spriječilo njihovo uništavanje korozijom u vodu se dodaje soda bikarbona. Za otpornije viruse ili bakterije potrebno je da para bude pod tlakom (npr. virus hepatitisa).

3. Vodena para u dezinfekciji potječe iz kipuće vode, a vrelište ovisi o tlaku. U dezinfekciji upotrebljavaju se tri oblika vodene pare. Svi su učinkoviti zbog toga što prodiru u dubinu materijala koji se dezinficira s čime ugiba najviše mikroorganizama.

   Strujeća vodena para nastaje kada temeperatura ostaje ista (100°C), a stvaranje pare poveća se zagrijevanjem. To se događa kuhanjem vode u posudi iz koje para može izlaziti kroz otvor.
    Ako je posuda zatvorena voda će grijati zbog toga što para tada tlači vodu pod određenim tlakom koji se povećava. Ako je tlak veći iznad atmosferskog tlaka vrelište vode i temperatura biti će jednaki.
   U obrnutom postupku vrelište će vode padati sa stupnjem vakuuma, a voda će zbog veoma niskog tlaka vriti na sobnoj temperaturi. 

4. Baktericidno djelovanje svjetla (ultraljubičasto zračenje) je metoda kojom se dezinficira pomoću ultraljubičastih zraka. Kada su valovi spektra kraći djelovanje je izrazitije. Izrazito je djelotvoran „zastor“ od ultraviolentih zraka jer on uništava 99% bakterija. Ova se metoda najviše koristi za dezinficiranje zraka u laboratorijima i bolnicama u kojima su mala djeca, ali rijetko kada za sterilizaciju pitke vode zbog toga što je to skup postupak. Metoda je vrlo učinkovita jer patogene bakterije nisu naviknute niti na prirodnu, odnosnu Sunčevu svjetlost.

5. Izuzetak je sušenje jer to nije metoda dezinfekcije, ali ono je važno za ograničavanje dezinfekcija u prirodi.

Parni dezinfekcijski aparati:

    Dva najjednostavnija parna dezinfekcijska aparata su: Kochov lonac (osmislio Koch) i Autoklav. Oba se koriste za sterilizaciju agara (hranjivoh podloga) i laboratorijskih materijala.
   Kochov lonac konstruiran je za strujeću paru do 100°C. U cilindričnoj posudi  na dnu se zagrijava voda, a materijal za sterilizaciju  nalazi se na izbušenoj ploči  iznad površine vode kamo struji vodena para. Termometrom prati se mjerenje temeperature. Postupak se vrši  tri dana od 30 do 60 minuta . U međuvremenu materijal se stavlja u termostat kako bi se  do kraja uništile spore bakterija. 








   Autoklav je građen slično kao i Kochov lonac, ali prilagođen za paru pod tlakom. Njegova je „posuda“ građena od dvostrukog čelika, a poklopac se zatvara hermički što spriječava izlazak vodene pare. U dezinfekcijsku komoru  ulazi para i stavljaju se materijali. Voda se zagrijava ispod dna komore. Vertikalna cijev autoklava pokazuje nivo vode u aparatu, dok temperaturu pokazuje termometar, a tlak manometar. U slučaju prevelikoga pritiska u autoklav ugrađen je ventil koji ga smanjuje.   
    





Kemijske metode:

   U dezinfekciji upotrebljavanje  organskih i anorganskih spojeva je minimalno zbog toga što postoji više činbenika koji moraju odgovarati da bi se pozvod koristio. Naime, spojevi moraju biti topljivi u vodi, ne previše intezivnog mirisa i neopasni za ljude ili životinje. Ipak, u slučajevima gdje je mikroorganizam vrlo otporan, odabrat će se sredstvo prema njegovoj snazi. Većina sredstava u slabijim koncentracijama ne ubija bakterije nego samo spriječava njihovo umnožavanje; taj se postupak naziva antisespom. 

Praktična dezinfekcija:

   Zadatak praktične dezinfekcije je svu teoriju primijeniti  praksi. To nije izvedivo u potputnosti zbog toga što teorija zahtijeva da se sve bakterije uništavaju  pri prvom postupku, dok se u praksi može uništiti samo veći dio njih. 
   U prošlosti bakteriologije smatralo se da bakterije imaju mnogo veću snagu nego što ju zapravo imaju te da su uzorčnici infekcije samo patogeni mikrobi koji ulaze u oslabljeni organizam. Danas je utvrđeno suprutno, tj. da zapravo mnogo više faktora utječe na pojavu infekcije. Postojalo je više ideja o tome kako bakterije postaju otporne i napadaju organizam. 
   Dr. Lutratio te je faktore podijelio na organske i anorganske, a dr. Pettenkofer razmatrao je da bakterije mogu izazavati epidemiju tek kada prođu proces sazrijevanja u tlu. Ipak ta su razmatranja odbačena. 
     Prema otkrićima moderne bakteriologije bakterije u vegetativnoj fazi brzo propadaju i održavaju se kao spore, tako da je za zarazu kriv čovjek, odnosno neodržavanje higijene. 


Dezinfekcija ruku:

   Kako se pranjem ruku sapunom i četkom s kože uklanja oko tri četvrtine bakterija, različitim sredstvima nastoji se nači riješenje koje bi uklonilo što više bakterija. 
  Za ovaj se problem zanimao i Robert Koch, koji je uveo sublimat, ali danas se, za dezinfekciju ruku većinom koriste različita srestva kao što su: krezolova voda, kloramin, formalin sa sapunom i analogni živini preparati (sublamin i živin oksicijanid) koji imaju jako antiseptično djelovanje. Također, djelovanje Asepsola iz amonijevih spojeva pomaže u dezinfekciju ruku ali samo se nakon njega ruke ne operu sapunom. 
   Važo je znati da i naša koža djeluje kao dezinfekcijsko srestvo zbog toga što njena baktericizna svojstva nakon dužeg vremena mogu uništiti spore i vegatitvne forme poatogenih bakterija. 

Koraci za pravilno pranje (dezinfekciju) ruku:








Profilaktična dezinfekcija:

   To je metoda praktične dezinfekcije koja se vrši na neživim predmetima. Ima široku primjenu, ali kako se ne može znati s kojom je bakterijom određen predmet zaražen, treba se prilagoditi jačim sredtvima za dezinfekciju.  Ukoliko se primjenjuje nad životinjama, to je zoološka dezinfekcija.  


Dezinfekcija u bolnicama:

   Bolesnička dezinfeckija usmjerena je prema bolesniku i njegovoj okolini. Najvažnija je zbog toga što uništava mikroorganizam u trenutku izlaska u vanjski svijet. Ona se dijeli na: dezinfekciju u toku bolesti  – održavanje higijene bolesnika, dezinficiranje odjeće,  predmeta, jela i prostorije u kojoj se bolesnik nalazi i završnu dezinfekciju -  dezinfekcija dijelova prostorije parom u kojima je moguć kontakat sa zaraženim materijalom nakon bolesnikova odlaska. 







Formalinska dezinfekcija


   Dezinfekicja je gdje se pomoću para formalina (mravlje kiseline) uništavaju svi mikroorganizmi. Metoda se temelji na dizufiji i adsorpciji (prijanjanju). Difuzija je pojava kada se plin širi prostorijom i miješa s drugim plinovima. Njegovo širenje ovisi o temeperaturi.  Adsorpcija nastaje kada se otopljene tvari, plinovi i pare na površini krutih tijela zgrušnjavaju.  Njome se mogu ubiti spore antraksa ali njezino djelovanje nije najučinkovitije kod tubrkuloze. 



Carl Flügge i njegov aparat za dezinfekciju:

Njemački dorktor Carl Flügge (1847. – 1923.) izradio je aparat za formalinsku dezinfekciju u kojem se na plamenu gorivog špirita zagrijava mješavina formalina i vode. Dezinfekcija završava kada se formalin polimerizira u čvrsti spoj. Također, dao je omjere formalina i vode za određeno trajanje dezinfekcije.


Trajanje dezinfekcije Količina formalina Količina vode 7 sati 6,25 cm3 30 cm3 3,5 sata 12,50 cm3 30cm3 3 sata 15,00 cm3 30 cm3


Flüggeov aparat za dezinfekciju:

   Sastoji se od zavorenog plosnatog kotilića u kojeg se ulijevaju voda i formalin i cijevi za paru ispod koje se nalazi grijalica u koju se ulijeva špirit. Špirit pomaže kako bi voda i formalin do kraja isparili. Bez ovog aparata, slično možemo dobiti i ako pomiješamo formalin i vodu s čvstim kacijevim permanganatom. 




Dezinfekcijska sredstva:

   Dezinfekcijska su sredstva sredstva koja usmrćuju i smanjuju postotak mikroorganizama na nekom materijalu.  Npr. za uništavanje mikroorganizama na koži, hrani ili predmetima primjenjuju se kemijska i fizikalna sredstva; a skupocijena i štetna sredstva većinom zamijenjuju otopine. 

Oksidacijska sredstva:


1. Vodikov peroksid. U dezinfekciji služi kao sredstvo za izbjeljivanje tkiva.





2. Kalijev permanganat. Koristi se za dezinfekciju kože i pribora za jelo i piće.


.



3. Klor. To je zelenkast plin topljiv u vodi koji u vodenoj otopini ubija spore antraksa i gram-pozitivne bakterije. Služi za dezinfekciju vode. Njego neugodan miris ublažavamo otopinom natrijeva tiosulfata.


4. Klorno vapno (kalcijev hipoklorit). Sastoji se od 25% klora, klcijeva klorida i kalcijeva hidroksida. Koristi se za dezinfekciju zagađenih voda, tla i bunara.

5. Kloramin. Služi za dezinfekciju septuma i želuca.





6. Antiformin. To je smjesa od natrijeva hipoklorita i natrijeve lužine. Služi za dezinfekciju probavnog sustava i koristi se za dokazivanje bacila tuberkuloze.



Lužnata sredstva:

1. Kalcijev hidroksid (vapneno mlijeko ili gašeno vapno). To je bijeli prah koji služi dezinfekciji izmetina, želuca i zagađenih tla, a roku jednog sata može ubiti bakterije antraksa. U svakodnevnom životu primijenjuje se pri krećenju zidova i voćaka.





2. Natrijev karbonat (kristalna soda). Djeluje lužnato zbog hidrolize. Primjenjuje se za pranje namještaja u kuhinji, podova i iskuhavanje pribora za jelo i instrumenata. Također, pri dezinfekciji pojačava učinak vrele vode i zaštićuje predmete od hrđanja.




Alifatska sredstva:


1. Etilni alkohol (etanol). Djeluje u koncentraciji od 60% – 70%. Usmrćuje vegetativne bakterije u roku 20 minuta, ali služi i za dezinfekciju kože i bolničkih instrumenata.





2. Formaldehid (Mravlja kiselina). Prodire u unutrašnjost mikroorganizama i veže se za njihovu bjelančevinu. Ovisno o koncentraciji i temperaturi, djeluje na vegetatvne i sporogene bakterije. Služi za dezinfekciju predmeta koje može oštetiti povišena temperatura.



Aromatična sredstva:


1. Sirovi krezol. Žutosmeđa viskozna tekućina koja se upotrebljava pri koncentraciji od 2% u dezinfekciji instrumenata i predmeta.




2. Krezolov sapun (lizol). Tamnosmeđa tekućina, smjesa sirovog krezola i kalijevog sapuna. Djeluje s vodom. Služi za dezinfekciju kože, posteljine, odjeće, predmeta, namještaja, izlučevina...


3. Kreolin. Tamnosmeđa gusta tekućina koja se sastoji od smjese krezola, mineralnih ulja i smolastih sapuna. Služi za dezinfekciju staja te kod tuberkuloze i anstraksa. Najviše se upotrebljava u veterinarskoj medicini.




4. Sagrotan. Žuta tekućina koja djeluje u omjeru s vodom. Snažno djeluje na sve bakterije. Upotrebljava se za ubijanje bacila tuberkuloze na predmetima i rublju; za što je potrebno 4 sata. Također, njime možemo dezinficirati ruke i i instrumente za koje je potrebno 20 minuta.



Metali i soli metala:


1. Srebro. Nalazi se na filtrima za dezinfekciju vode za piće. Tzv. elektrolitičko srebro koristi se za dezinfekciju vode za piće.



2. Preparati žive. Većinom se koriste kao antiespici u terapijske svrhe. U dezinfekciji koriste se topljivi spojevi kao što je spoj merfen.



3. Željezni sulfat. Upotrebljava se za dezinfekciju septičkih jama. Ostala sredstva:

1. Akridinske boje. Služe za dezinfekciju kože pri operacijama.

2. Domaći sapun. Upotrebljava se za čišćenje kože i predmeta.

3. Invertni sapuni (antiespici). Primjenjuju se kod dezinfekcije rublja, kože i instrumenata.