Diana Budisavljević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Knjiga Dnevnik Diane Budisavljević, 1941. - 1945.

Diana Budisavljević (rođ. Obexer) (Innsbruck, 15. siječnja 1891. - Innsbruck, 20. kolovoza 1978.), bila je hrvatska humanitarka austrijske nacionalnosti, nezavisna socijalna aktivistica.

Tijekom Drugoga svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1945. godine potaknula je i organizirala spašavanje iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u zbrinjavanju te vodila sustavne podatke o oko 12.000, uglavnom srpske djece te njihovih majki s područja Korduna i Kozare.[1][2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Grob Diane Budisavljević, Innsbruck

Rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića te se s njim 1919. preselila u Zagreb. Po osnutku Medicinskog fakulteta dr. Budisavljević je zasnovao Zavod za kirurgiju te je imenovan profesorom kirurgije.[1]

Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941. godine, Diana Budisavljević sa skupinom suradnika organizira "Akciju Diane Budisavljević" kako ju je sama nazvala. Akcija je okupila pretežno Srbe iz Zagreba, te je izdvajanjem novčanih sredstava prikupljenih među zagrebačkim Srbima, organizacijskim naporom i aktiviranjem socijalnih veza postigla da Hrvatski Crveni križ i nadbiskupski Caritas, te Sestre milosrdnice provedu veliku akciju spašavanja srpske djece čiji su roditelji bili odvođeni na prisilni rad u Njemačku. Diana Budisavljević je putem prof. Kamila Breslera osigurala presudno važnu podršku Ministarstva udružbe NDH, a putem kontakata s niže rangiranim njemačkim časnicima također i suradnju s njemačkim vlastima koje su djelovale u Zagrebu, te nužni kontakt s Eugenom Didom Kvaternikom, koji je naredio sebi podređenim ustašama u Sabirnom logoru Jasenovac da predaju djecu Hrvatskom crvenom križu.

Nakon kraja II. svjetskog rata se posve povukla iz javnog života. Pokušavala je neko vrijeme pomagati roditeljima djece koji su tražili podatke, ali su joj komunističke vlasti bile posve zatvorile vrata, a s kartotekom i fotografijama djece koje im je predala su nemarno postupali, što je jako otežalo pronalaženje djece.

Od 1972. godine pa do kraja života 1978. godine ponovno živi u rodnom Innsbrucku.[3]

Svjedočanstvo o svom djelovanju kao i o patnjama srpskih žena i djece u ustaškim logorima, pretočila je u dnevnik koji započinje 23. listopada 1941. godine, a završava 7. veljače 1947. godine. Dnevnik svjedoči o njezinoj izuzetnoj hrabrosti, upornosti, humanosti i nesebičnosti. Brigom Dianine unuke, psihologinje dr. Silvije Szabo, sačuvana je dokumentacija i dnevnik na osnovu kojih je Hrvatski državni arhiv izdao knjigu Dnevnik Diane Budisavljević, 2003. godine. Silvija Szabo je i prevoditeljica Dnevnika, koji je napisan njemačkim jezikom, na hrvatski jezik.[4]

"Akcija Diane Budisavljević"[uredi VE | uredi]

Tijekom rata je bilo mnogo izbjeglištva unutar NDH. Kao osobiti problem pojavilo se pitanje djece srpskih roditelja[5], koja su nerijetko bila odvojena od roditelja tijekom protupartizanskih akcija osovinskih vojnih snaga, od kojih je najveća bila Bitka na Kozari. Kod akcija "čišćenja" su njemačke snage odraslo stanovništvo srpske narodnosti - u čijim su se selima uglavnom opskrbljivale snage NOVJ - često odvodili na prisilni rad u Njemačku, a djecu bi ostavljali na brigu vlastima NDH. U Logorima su uvjeti života bili loši, te su djeca - koja su onamo nerijetko dolazila već pothranjena i bolesna uslijed uvjeta u zbjegovima tijekom ratnih operacija - bila u teškim i po život opasnim uvjetima.[6] [7] [8]

Djelatnost Diane Budisavljević se sastojala od skupljanja i slanja pomoći u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac; zatim od izvlačenja i prijevoza majki i djece iz logora; od udomljavanja nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke obitelji, kao i u dječje domove i bolnice te prikupljanju pomoći za njihovo uzdržavanje. Osim toga, vodila je sustavnu i složenu kartoteku evidencije djece što je omogućilo njihovo ponovno spajanje s majkama i očevima koji su bili slani na prisilni rad u Njemačku. Grupu ljudi okupljenih oko nje je ispravno nazivati Akcija Diane Budisavljević - kako je to ona sama činila.

Osim brige za goli život i preživljavanje, Diana Budisavljević je nastojala sačuvati identitet djece i tako omogućiti njihov povratak obiteljima.

Obuhvatan, težak i opasan posao Diana Budisavljević ne bi mogla uraditi bez mreže podrške koju su činili:

  • Židovska bogoštovna općina u Zagrebu koja je posredovala u slanju pomoći zatočenim ženama i djeci u logorima,
  • sestre Hrvatskog crvenog križa koje obavile većinu posla u preuzimanju djece od ustaša u logorima i drugdje, prijevozu i skrbi za djecu do njihove predaje domovima ili hrvatskim obiteljima na skrb,
  • prihoda karitativne organizacije "Unutarnji jugoslavenski front" kojom je upravljao arhitekt dr. Marko Vidaković, a koja je humanitarna udruga bile osnovana prije rata, te je raspolagala kapitalom koji je stvarao znatne prihode koji su korišteni za pomoć djeci. Humanitarna organizacija ispočetka nije imala dozvolu za humanitarni rad izdanu od vlasti NDH, te je stoga pomoć ispočetka upućivala pod imenom Židovske bogoštovne općine, koja je dozvolu imala. Kasnije su Diana Budisavljević i suradnici dobili potrebne dozvole vlasti, te
  • Caritas Zagrebačke nadbiskupije na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem i msg. Pavlom Jesihom koji su organizirali udomljavanje djece po obiteljima.[9]

Spašavanje srpske djece, prema Dnevniku Diane Budisavljević[uredi VE | uredi]

Diana Budisavljević i suradnici u njenoj Akciji poduzimaju u prvoj polovini 1942. aktivnosti radi pomoći etničkim Srbima koji su prognani iz svojih kuća: Hrvatski crveni križ i Caritas uglavnom pomažu hrvatskim prognanicima i siročadi, kojih također ima vrlo mnogo. Prof. Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe NDH ih upućuje, da ako ima srpske djece koju valja zaštiti, da će se za sve naći mjesta u državnim ustanovama u Zagrebu. Kao rješenje za problem sa Srbima sa područja koje kontroliraju partizani, Nijemci ih "preuzimaju" na prisilni rad u Njemačku.

Zapisuje tako D. Budisavljević u svojem Dnevniku za dan 8. lipnja 1942. godine, o radu na pomoći Srbima u željezničkim kompozicijama koje ih voze u Njemačku. Tog dana ona saznaje krucijalne činjenice o broju i stanju srpske djece u Staroj Gradiški:

"Dok čekamo vlak koji kasni, upoznajem rukovodioca transporata za Njemačku g. Heckera. Ovaj put su u transportu žene s djecom. Kažem Heckeru da ne šalje djecu u Njemačku, neka mi ih ostavi ovdje. Slaže se s time, ali mi unaprijed kaže da se nijedna žena neće htjeti odvajati od djeteta. Dozvoljava mi da sa svima govorim. Nijedna se neće odvojati od svog djeteta. To je razumljivo, jer za vrijeme kratkog zaustavljanja u noći, u mraku, nakon svega što su te žene proživjele, kako da vjeruju da se njihovoj djeci želi dobro. No, kažu mi da dolaze iz logora u Gradiški, da tamo ima još mnogo djece, mnoga su bez roditelja, majke su im odvedene već s prijašnjim transportima ili su umrle. Neka oslobodim tu djecu. Smatraju da ima više od tisuću djece. Postaje mi jasno da su to djeca koju smo do sada tražili, prognana s Korduna i drugih područja i da moram poduzeti sve da se ta djeca spase. Kad je vlak otišao, Hecker me malo ironično pitao što je s djecom koju sam htjela preuzeti. Kažem mu što su mi žene ispričale i tražim da mi pomogne da tu djecu izvučem iz logora. Već mi je prije prof. Bresler obećao da će Ministarstvo preuzeti svu djecu koju dovedem. Trebam ih samo dovesti u Zavod za gluhonijeme. To isto je vrijedilo za sestru Habazin. Ona je na moju intervenciju već neku djecu, koja su došla sama ili s nekim transportom izbjeglica, izravno s kolodvora odvela u Zavod. Hecker mi je obećao da će se informirati o djeci u logoru. Njegovi službenici odlaze u logor kako bi tamo organizirali prijem radnika i naložit će im da o djeci razgovaraju s komandantom..".

Sutradan, 9. lipnja 1942. godine je rukovodilac transporta prisilnih radnika za Njemačku Hecker iz Deutsches Ministerium für Arbeiterbeschaffung upoznaje sa satnikom Wehrmachta Albertom von Kotzianom, koji će u komunikaciji s vojskovođom NDH Slavkom Kvaternikom, te njegovim sinom i šefom policije NDH Eugenom Didom Kvaternikom ubrzo isposlovati dopuštenje da se srpska djeca iz sabirnih logora predaju Hrvatskom Crvenom križu. Crveni križ će ih potom u suradnji s Ministarstvom udružbe NDH razmjestiti po domovima za djecu i zdravstvenim ustanovama u Zagrebu. Narednih tjedana će tako biti zbrinut veći broj djece, a i odraslih Srba koji su zbog bolesti bili izdvojeni iz transporata prisilnih radnika u Njemačku. Rad obavljaju sestre Crvenog križa i djelatnici u državnim ustanovama, za dozvole se brinu Ministarstvo udružbe i von Kozian iz njemačke Feldkommandature. Novčana sredstva za pomoć velikim dijelom se osiguravaju iz ranije osiguranih dobrotvornih prihoda - koje su mahom davali bogatiji Srbi iz Zagreba. Diana Budisavljević i Marko Vidaković o svakom rashodu odlučuju zajednički.

Napokon Hrvatski Crveni križ dobiva, uz posredovanje njemačkih tijela koje rade na prijevozu prisilnih radnika, dozvolu zapovjednika Ustaške nadzorne službe Eugena Kvaternika da iz sustava Sabirnog logora Jasenovac preuzme svu djecu. To ide uz negodovanja zapovjednika logora Maxa Luburića, koji je već osnovao u Gornjoj Rijeci dom za srpsku djecu, te se ondje njih počelo odgajati u ustaškom duhu. Luburić onamo šalje zdravu i snažnu djecu, a bolesnu i slabu ostavlja u Staroj Gradiški, gdje svakodnevno umiru. Opisuje Diana Budisavljević posjet logoru u Staroj Gradiški u srpnju 1942. godine, gdje odlazi prateći ekipu Hrvatskog Crvenog Križa koju predvodi Dragica Habazin:

"Kad smo došli u logor opet smo morali dugo čekati, jer se nije smjelo početi prije nego što je komandant stigao. Zatim nam je dodijeljen jedan liječnik. Za svako dijete je trebao procijeniti je li sposobno za transport. Budući da su za ustašku koloniju u Gornjoj Rijeci morala biti birana samo najzdravija, najjača djeca, mislio je liječnik da i sada mora obavljati takav izbor. No, uskoro je shvatio da se radi o velikoj akciji spašavanja. Svakom je djetetu pogledao u grlo zbog difterije koja je harala u logoru i proglasio ga sposobnim za transport. Najprije su to bila djeca već odvojena od majki koje su prethodnih dana odvedene.... Zatim smo otišli u tzv. dječju bolnicu... Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport... Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana... mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovana i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol... Bili smo u logoru od sedam sati ujutro do osam navečer. U međuvremenu je zaplijenjen linijski autobus koji nam je sada morao prevoziti djecu na stanicu u Okučanima... Prijepodne je bio došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Njegova majka je svoju djecu također morala odgajati u najtežim okolnostima, u najvećoj bijedi, itd. Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti sakriti nas tako da nas nitko ne može naći. Može nas tražiti i za nas pitati tko god želi. Što ministri odluče, to se njega uopće ne tiče. Pobrinut će se da i ministri dođu u logor. I kad ih bude tamo imao, onda će samo on odlučivati što će se desiti. U logoru jedino on ima vlast... Djecu koju smo popisali ustaše su odvodile na prvi kat... Ne može se opisati kakvi su se bolni prizori tu odvijali. Koliko je bilo hrabrosti u tih žena. Neka mala djeca nisu se htjela odvajati od majki i sada su očajne majke govorile svojim najdražima "bit će ti lijepo, nemoj se bojati, uskoro ću doći po tebe". I uvijek opet tiho pitanje upućeno nama, hoće li više ikada vidjeti svoju djecu. Stalno smo ponavljali da će djeca doći u domove, da im nećemo učiniti ništa nažao, da ćemo se za njih brinuti dok se majka ne vrati iz Njemačke i sama preuzme svoje dijete. I nakon upisa u listu, posljednji poljubac, posljednji zagrljaj, često samo na brzinu, jer su bezdušni ustaše nasilno razdvajali majke od djece ... Odmah su ih odvajali od majki koje su bile zatvarane iza drvenog zida u dvorištu te zgrade.... U transportu je bilo 700 djece. Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu, uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru koji je učinio čuda. Nedavno je bio napušten jedan veliki talijanski logor u Jastrebarskom. Štale još nisu bile porušene. Te su štale sad na brzinu, s ono malo sredstava s kojima se raspolagalo, koliko je bilo moguće uređene. U starom dvorcu su prof. Dragišić i njegova supruga s mnogo samoodricanja uredili bolnicu. Tu je sad smješten veliki broj djece. Mnoga za koju je već bilo prekasno, ali veliki broj je bilo moguće spasiti od sigurne smrti koja ih je čekala u logoru."[10]

U narednim tjednima se iz Sabirnog logora na skrb Hrvatskog Crvenog križa i civilnih ustanova premiještaju sva djeca iz Logora, velikim dijelom u zgrade u Jastrebarskom i obližnjem dvorcu za koji brigu vode dr. Branko Dragišić (specijalist pedijatar, koji je 1941. godine kao Srbin umirovljen sa Sveučilišta, da bi 1942. godine dobio službeno namještenje u Dječjem domu Jastrebarsko) i njegova supruga. U srpnju 1942. godine je u mjestu Reka kod Jastrebarskog uređen dodatni logor kojega su vodile časne sestre Milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, i u koji je prihvaćeno oko 2.000 djece. Ministarstvo udružbe, koje se mora intenzivnije uključiti u brigu o mnoštvu djece, sve bolje surađuje. Diana Budisavljević ima pristup dokumentaciji Ministarstva, te pristaje za potrebe Ministarstva urediti kartoteku s podatcima o djeci.

Ostaje još kolonija za ustaški odgoj srpske djece u Gornjoj Rijeci. Za dane 13., 17. i 18. kolovoza 1942. god. zapisuje D. Budisavljević u Dnevnik:

"Nakon što smo djecu doveli iz logora, moja je briga usmjerena na djecu u Gornjoj Rijeci i Feričancima. Već sam u Gradiški saznala da su ustaše tamo organizirale dječju koloniju. Zbog toga u Ministarstvu stalno tražim da odemo i po tu djecu. Budući da su sva mjesta za smještaj djece zbog zabrane kolonizacije bila popunjena, nije se znalo kuda s daljnjom djecom. Zato su mi u Ministarstvu stalno govorili da se odlazak po njih mora odložiti. U Feričancima su gotovo sva djeca umrla. U Gornjoj Rijeci je Ministarstvo vodilo pregovore s ustašama, kako bi logor došao pod upravu Ministarstva. Nekoliko puta je došlo do sporazuma, ali kad je dogovoreno trebalo provesti, ustaše su sve opet opozvale. Sad je odjednom došao nalog da Ministarstvo preuzme logor, jer je u tri dana 68 djece umrlo od pjegavca... Saznajem da je najavljen transport djece iz Stare Gradiške. Dovest će ih ustaše. Treba već za ručak stići. Nismo o tome ništa znali. Ne znamo kuda djecu smjestiti - sve je puno... Kažu nam da bi se na Josipovcu moglo naći mjesta. Naime, studenti koji su se smjestili u dječji dom, većim su dijelom otišli na ferije... Kako nije bilo liječnika, niti ikoga iz uprave, većina djece je ipak preko noći ostala u barakama kod stanice za raskuživanje.... prof. Bresler je predložio da se pokuša neku djecu smjestiti u obitelji. Rekla sam to gđi Bojanić, koju smo zvali da pomogne u barakama. Ona je to dalje proširila svojim znancima, tako da je veći broj najmanijh još istu večer dobilo novi dom. Prof. Bresler je također jednog dječačića odveo svojoj majci... U međuvremenu je dr. Vidaković ishodi o kod nadbiskupa da se za veću djecu stavi na raspolaganje Jeronimska dvorana.... Tamo je uređeno da je osim sestara Crvenog križa tijekom gotovo čitavog dana prisutna i jedna od suradnica moje Akcije. Kadgod dođem informira me se što sve manjka. Osim za hranu, za sve ostalo, kao što su prašak za rublje, posude za pranje rublja, ugljen za grijanje vode, lijekovi, potrebna je pomoć i moje Akcije. Crveni križ, osim što je stavio na raspolaganje sestre, koje je, međutim, plaćalo Ministarstvo i dovozio hranu, nije preuzeo nikakvu daljnju brigu. Hrana je kuhana u Zavodu za gluhonijeme. Sestra Habazin mi je na Josipovac poslala gđu Šepić, koja je organizirala raspored sestara. Nas dvije smo se uglavnom bavile pitanjima organizacije, jer nije bilo ničega. Za sve smo se najprije morale pobrinuti. Sad smo imali nešto pelena izrađenih iz tkanine koju je dao prof. Bresler. Mnogo je dala i moja Akcija." [11]

Makar u Zagrebu postoji znatna potpora djelovanju na spašavanju srpske djece, akteri nailaze i na kritike zbog pomoći "pravoslavnoj djeci", kako unutar Ministarstva udružbe, tako i u redovima Crvenog križa. Zapisuje D. Budisavljević za 27. kolovoza 1942.:

"Nakon dugotrajnih nastojanja i čestih razgovora s ministrom, prof. Bresleru je konačno uspjelo dobiti dozvolu za kolonizaciju djece. Dozvola vrijedi za sve dječje domove. Sada treba brzo djelovati prije no što dođe suprotan nalog ustaša i da ne izbije nova epidemija neke bolesti, što bi kolonizaciju opet odgodilo. Ministarstvo ne smije preuzeti kolonizaciju, tako da pripreme mora provesti netko drugi. Prof. Bresler pita mogu li to preuzeti moji suradnici... Kažem da to moji suradnici neće moći učiniti, jer već najvažnije neće biti moguće postići, a to je dobivanje dozvola za putovanje, budući da su moji suradnici najvećim dijelom bili pravoslavci. Osim toga, nijedan nema kontakta sa seljacima i mi jednostavo nismo u stanju organizirati tako veliku stvar kao što je kolonizacija tisuća djece. No, budući da je nadbiskup svojedobno obećao da će sve njegove organizacije biti na raspolaganju djeci, a do sada još ništa s te strane nije učinjeno, predlažem da tamo potražimo pomoć... Odmah odlazim (bilo je oko podneva) u Katoličku akciju gdje usprkos nedjelji susrećem msg. ]esiha. Rastumačila sam mu zašto sam došla. Obećao je da će poslijepodne doći k meni na dogovor i da će dovesti direktora Karitasa g. Dumića. Obojica su stvarno došla. Došao je i prof. Bresler... Moram naglasiti da ni msg. ]esih ni g. Dumić nisu iznijeli ni najmanji prigovor na obim predstojećeg posla, niti ga učinili upitnim... Bio je to početak nove aktivnosti Karitasa. Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5.000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji. Tisuće djece i odraslih je došlo na selo i rad posredstvom nadbiskupskog Karitasa i čini mi izvjesno zadovoljstvo da sam tom širokom zbrinjavanju ljudi koji su ostali bez svog doma položila kamen temeljac."[12]

Od siječnja 1943. godine i nadbiskup Alojzije Stepinac se aktivno uključuje u spašavanje i udomljavanje srpske djece[13], no tek nakon što je tijekom prethodne dvije godine bio suzdržan te davao obećanja koja dobrim dijelom nisu bila ispunjena, kako navodi Diana Budisavljević u svom dnevniku. Međutim je za opaziti, da je problem s mnoštvom srpske djece odvojene (djelovanjem njemačkih snaga) od roditelja buknuo u punoj mjeri početkom kolovoza 1942. godine, povodom Bitke na Kozari (prethodnih mjeseci je uslijed širenja područja pod kontrolom partizana i četnika bilo i mnogo hrvatskih izbjeglica za koje se trebalo pobrinuti, čak i u rujnu 1942. godine imamo slučajeve paleži velikih hrvatskih sela Španovice i Zrina); osobno uključivanje nadbiskupa Stepinca je bilo pravodobno i od bitnog značaja za rješavanje tog najvećeg humanitarnog problema s djecom bez roditelja. Uz to je očito, da je nadbiskupski Caritas - kojega je baš on osnovao i vodio do preuzimanja nadbiskupske dužnosti, te za čije je djelovanje Stepinac bio izrazito zainteresiran - i do tada mnogo pomagao oko srpske djece, i to, kako izričito zapisuje D. Budisavljević u Dnevniku, na izričiti Stepinčevu uputu direktoru Karitasa Stjepanu Dumiću da surađuje s D. Budisavljević i M. Vidovićem. Naposljetku su u najvećem prihvatilištu za srpsku djecu u Jastrebaskom odmah po njegovom osnivanju u srpnju 1942. godine brigu za djecu preuzele katoličke časne sestre, i opet zasigurno ne bez nadbiskupovog znanja i privole.[14]

Odmah po dolasku vlasti Nove Jugoslavije u Zagreb, u svibnju 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda (OZNA-e), kartoteke s podacima o logoraškoj djeci i roditeljima morala je predati vlastima.

Daina Budisavljević upisuje u Dnevnik za 28. svibnja 1945. godine:

"Oko 10,30 došla je gđica Kogoj. Odmah zatim i g. Madjer s nosačem i portirkom. Ostavljam Vere nu u čekaoni. S g. Madjerom odlazim u trpezariju. Kaže da je došao po kartoteku i pita hoću li mu je dati. Ne, dobrovoljno je neću predati, jedino ako ima nalog. Pokazuje mi dopis Ministarstva potpisan od Tatjane Marinić, načelnice. Kažem da ću mu onda kartoteku predati. Neka mu dam što hoću i za to će mi dati potvrdu....Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. ...Zovem gđicu Kogoj i predlažem g. Madjeru da im ona u Ministarstvu pomaže tako dugo dok se netko ne uvježba u radu s kartotekom. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalažanje veće, točno popisane djece, nije nikome zadavalo teškoća. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Džakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže... Bilo mi je strašno teško što mi se moj višegodišnji rad na ovakav način oduzima. Ne toliko zbog predaje kartoteke - uvijek smo računali s tim da ćemo je predati Crvenom križu ili nekoj drugoj ustanovi - već zbog nemogućnosti da se mnogi roditelji sjedine sa svojom djecom. Gđica Kogoj je neko vrijeme pomagala u Ministarstvu u radu s kartotekom, ali joj je ubrzo dano na znanje da njen rad tamo nije poželjan. Poslijepodne istog dana, kad sam se malo primirila, otišla sam sestri Habazin i obavijestila je da sam i dalje spremna u ovo teško vrijeme pomoći i da može na mene računati ako joj moja pomoć bude potrebna. No, to se nije ostvarilo, jer je i ona bila stavljena 'na led'".[15] Zahvaljujući nestručnom i nemarnom poslovanju službenika Ministarstva socijalne politike kojima je posao povjerila nova "narodna vlast" - obitelji djece su do podataka teško dolazile, a znatan dio podataka je posve zametnut. Stoga neka djeca naposljetku nisu spojena sa svojim obiteljima.[16]

Suradnici Diane Budisavljević: Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Kamilo Bresler, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe, Branko Dragišić, Ljubica Becić itd.[17][1]

Daljnji događaji[uredi VE | uredi]

Njezina akcija zbrinjavanja djece stradalnika 2. svjetskog rata pridonijela je uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj 1952. godine, osnutkom Više škole za socijalne radnike u Zagrebu. Njezin rad se smatra pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djeteta kad se radi o djeci u ratu.[1]

Komunističke vlasti su Diani Budisavljević oduzele znatni dio imovine i sumnjičavo se odnosile prema njoj. Nije joj bilo dano nikakvo društveno priznanje.

Njena unuka prof. dr. Silvija Szabo govori o svojem doživljaju djela Diane Budisavljević:

"Prema onome što sam do tada čula, vjerovala sam da je baka tijekom rata pomagala u skrbi za djecu iz logora. Budući da ona nikada nije o tome pričala, nije mi padalo na pamet da je njezina uloga bila tako važna. Znam da je bila u kontaktu s prof. Breslerom do njegove smrti... Tek nakon bakine smrti, sređujući jednu ladicu s njezinom odjećom, vidjela sam da se u njoj nalaze i neki materijali zamotani u pakpapir na kojem je pisalo 'Aktion DB.' Tek izlaženje feljtona u Vjesniku potaknulo me da pogledam što je to umotano i vidjela da je to dnevnik, odnosno kako je to baka naslovila "Izvještaj o radu Akcije D.B." Iz sadržaja tog feljtona proizlazilo je da je moja baka bila zaposlena u Crvenom križu i da je po nalogu Partije ishodila dozvolu za odvođenje djece iz logora. Znala sam da moja baka nije niti radila u Crvenom križu niti je radila po nalogu Partije. Tek tada (1983. godine) sam pročitala dnevnik."[18]

Kamilo Bresler je 1947. godine sačinio izvješće od 18 stranica, pod naslovom 'Spašavanje kozaračke djece 1942. godine'. Tekst je K. Bressler posvetio Diani Budisavljević, ali je u tekstu uvijek spominje kao "gospođu D."; možda je tako D. Budisavljević - koja je s Breslerom ostala u kontaktu do njegove smrti - sama tražila. Tekst je postao javno dostupnim tek 1990. godine, kada je objavljen u sastavu knjige Ć.  Petešića "Dječji dom u Jastrebarskom (1939-1947.)" (izdanje Kršćanska sadašnjost, Zagreb).

Diana Budisavljević je u desetljećima komunizma posve privatna osoba, a i njeni suradnici iz Akcije i drugih udruga ostaju tihi. Dragoje Lukić, jedno od spašene djece s Kozare, piše 1979. godine kako je uspio saznati: "Onaj stari ormar sa 56 fioka, u svakoj po hiljadu kartica, još je tu. Sve je u njemu propisno složeno, po redu i slovu abecede. Mlada službenica je počela da govori o registraturi sve što je znala: 'Tada su ustaše otimale djecu od majki, dojenčad iz naručja. Onda je Mjesni komitet Partije pokrenuo onu poznatu akciju za spasavanje djece iz logora. Na zagrebačkom kolodvoru, u stvari na Senjaku, nedaleko od današnje autobuske stanice, organizovano je, pod pokroviteljstvom Crvenog krsta, veliko prihvatilište za djecu i raskužna postaja. Ustaše, kada su otimale djecu, nisu zapisivale njihova imena. Ovdje je počelo to prvo evidentiranje i živih i mrtvih zajedno. Odmah su štampani obrasci za kartoteku i izrađene metalne pločice sa brojevima za najmanju djecu. Sa njima je bilo najteže, jer o sebi ništa nisu mogla da kažu. Onda su sestre Breda i Verona Kogoj upisivale samo ono do čega su i same mogle doći. To su one hiljade kartica sa upisanim oznakama: 'Gradišić', 'Transport iz Stare Gradiške' 'N. N.', 'Nahodče', negdje je upisano samo ime ili poneki osobeni znak. Pred svoje bjekstvo ustaše su uništile onu kartoteku što se nalazila u Ministarstvu udružbe. Ali, Dijana Budisavljević, hrabra žena, koja je kao aktivistkinja Partije značajno doprinijela za spasavanje djece, sačuvala je jedan primjerak kao dokaz monstruoznog zločina nad djecom...“. [19]

Mlada službenica o kojoj Lukić govori očito svoja iskrivljena "saznanja" crpi izravno ili posredno iz knjige "Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi" (Šoljan, 1955.), gdje se organizaciju izvlačenja djece iz koncentracijskih logora pripisuje zagrebačkoj organizaciji Komunističke partije Hrvatske, a Dijanu Budisavljević se spominje tek kao jednu od suradnica (i to kao komunističku aktivisticu) - dok se važne zasluge u tom poduhvatu pripisuju Tatjani Marinić,[20] komunistici koja je nakon kraja NDH zamijenila Kamila Breslera na njegovom mjestu u ministarstvu; dakle osobi koja je u ime komunističke vlasti oduzela kartoteku o djeci od Diane Budisavljević i zabranila njoj i njenim suradnicama da pristupaju podatcima.[21]

Priznanja[uredi VE | uredi]

Diani Budisavljević u čast su zadjih godina nazvana tri parka: u Zagrebu, Sisku i Beču, a ulice nazvane po njoj su u Beogradu na Dedinju, Prijedoru, Bosanskoj Dubici i Bosanskoj Gradišci.

Nakon 66 godina od završetka Akcije Diane Budisavljević, posthumno je odlikovna. Prvo joj je u rodnom Inssbrucku 2011. dodijeljen Orden II reda, a potom i u Srbiji, 2012. godine zlatna medalja Miloš Obilić za hrabrost i djela osobnog herojstva i 2013. odlikovanje Carica Milica koje dodjeljuje Srpska pravoslavna crkva, za plemenitost i humanitarni rad.

U Hrvatskoj je Hrvatski državni arhiv 2003. godine objavio knjigu Dnevnik Diane Budisavljević 1941. - 1945., a u Srbiji je, deceniju kasnije (2013.), izašla knjiga Boška Lomovića Knjiga o Dijani Budisavljević. Pošto je izdavačka kuća iz Innsbrucka Tyrolia smještena u kući obitelji Obexer, ljudi iz ove izdavačke kuće su čuli za Dianu i zamolili su svog suradnika Wilhelma Kuehsa da napiše roman o Diani. Tako je 2017. objavljena knjiga Dianas liste (Dianina lista), koja je iste godine objavljena i na srpskom jeziku. U rodnom Innsbrucku nije dobila spomen ploču na kući, iako je takav zahtjev bio upućen gradskim vlastima. [22] 10. ožujka 2019. na Međunarodnom sajmu knjiga u Novom Sadu održana je promocija knjige o Diani Budisavljević, pod nazivom Djeca u logorima Nezavisne države Hrvatske, autorice Danice Kaće Čolović. [23]

U Srbiji je snimljen dokumentarni film Dianina djeca i održana je istoimena izložba od 15. svibnja - 14. lipnja 2018. godine u Domu vojske Srbije u Beogradu, o Dianinom humanitarnom radu. Srbijanska glumica Jelena Puzić glumi u monodrami o Dianinoj akciji, Pu spas za sve nas, a predstave su održavane na različitim mjestima: Narodno kazalište u Beogradu, Ustanova kulture Vuk na Zvezdari, ljetna scena na Kalemegdanu, kripta katedrale sv. Ivana Vladimira u Baru, u Bosanskoj Gradišci, Innsbrucku... U Hrvatskoj je filmska redateljica Dana Budisavljević nekoliko godina snimala film Dnevnik Diane Budisavljević (prvi naziv je bio Dianina lista), koji je premijerno prikazan na Pulskom filmskom festivalu u četvrtak 18. srpnja 2019. godine. Film je proglašen najboljim filmom festivala, a dobio je i nagradu publike kao i nagrade za najbolju režiju, montažu i glazbu.

Galerija[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Marina Ajduković: Djelovanje Diane Budisavljević s djecom stradalom u 2. svjetskom ratu
  2. http://www.womenngo.org.rs/feministicka/tekstovi/dvije-ruke.pdf
  3. http://www.novossti.com/2010/05/dianu-budisavljevic-u-udzbenike
  4. Ajduković, Marina. "DJELOVANJE DIANE BUDISAVLJEVIĆ: RAD S DJECOM STRADALOM U 2. SVJETSKOM RATU". Ljetopis socijalnog rada, Vol. 13 No. 1, 2006. pristupljeno 15. listopada 2019.
  5. IKA (1. prosinca 2018.). Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018. pristupljeno 15. listopada 2019.
  6. Dragoje Lukić, Rat i djeca Kozare (Beograd: Književne novine, 1990.) str. 27.
  7. Dragoje Lukić (izvorno objavljeno 1979. godine kod Narodna knjiga, Beograd, na webu objavljeno 13. listopada 2019.). Rat i djeca s Kozare (poglavlje "Djeca iz pakla"),. Književne novine, Beograd, 1990 pristupljeno 13. listopada 2019.
  8. Nikica Barić. Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece. Pilar : časopis za društvene i humanističke studije, Vol. XI No. 2, 2016. pristupljeno 13. listopada 2019.
  9. Stipan Bunjevac (30. siječnja 2017.). SVJEDOČANSTVO DUŽNOSNIKA NDH-a: Nadbiskup Stepinac prosvjedovao je jer nije bilo slobode biranja. Glas Koncila pristupljeno 13. listopada 2019.
  10. Diana Budisavljević. Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945.. Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002., str. 58, 59, 68-76 pristupljeno 15. listopada 2019.
  11. op. cit., str. 76, 92-97
  12. op. cit., str. 98-9
  13. Budisavljević, 2003., str. 117.
  14. Isto, str. 20, 54, 55, 63, 76, 99, 107-109
  15. Dnevnik, str. 168-169
  16. Milena Zajović (9. srpnja 2019.). Javljaju nam se ljudi koje je Diana spasila, a koji ni nakon 70 godina ne znaju svoja prava imena. Večernji list pristupljeno 13. listopada 2019.
  17. http://www.novossti.com/2010/05/dianu-budisavljevic-u-udzbenike
  18. Ajduković, op. cit., str. 8-9
  19. Lukić, D., op. cit., poglavlje "II Djeca iz pakla"
  20. Ajduković, op. cit., str. 12-13
  21. Dnevnik, str. 167-169
  22. (2017) RTV, Zašto je Diana Budisavljević tako sramno prećutana...
  23. (2019) Srpsko kolo, broj 40., str. 19., Djeca u logorima NDH

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Budisavljević, Diana. Dnevnik Diane Budisavljević: 1941.-1945., Zagreb : Hrvatski državni arhiv ; Jasenovac : Javna ustanova Spomen-područje, 2003. ISBN 953-6005-62-X

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]