Didier Queloz

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Didier Queloz
Didier Queloz, 2012 (cropped).jpg
Rođenje 23. veljače 1966.
Ženeva, Švicarska
Državljanstvo Švicarac
Polje Fizika, astrofizika
Institucija Sveučilište u Ženevi
Sveučilište u Cambridgeu
Alma mater Sveučilište u Ženevi
Akademski mentor Michel Mayor
Poznat po Otkriće prvoga ekstrasolarnoga planeta 51 Pegasi b
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (2019.)

Didier Queloz ili Didier Patrick Queloz (Ženeva, 23. veljače 1966.), švicarski astronom. Diplomirao (1990.) i doktorirao (1995.) na Sveučilištu u Ženevi. Radi na Sveučilištu u Ženevi (od 1996.) i na Sveučilištu u Cambridgeu (od 2013.). Bavi se razvojem novih astronomskih instrumenata i eksperimentalnih tehnika, istraživanjem ekstrasolarnih planeta, njihova nastanka, građe i naseljivosti te popularizacijom astronomije. Za doprinos razumijevanju evolucije svemira, položaja Zemlje u svemiru i za otkriće prvoga ekstrasolarnoga planeta u orbiti oko zvijezde nalik Suncu 51 Pegasi b, dobio je s M. Mayorom Nobelovu nagradu za fiziku (2019.). Iste je godine nagrađen i J. Peebles. Po njem je nazvan asteroid ili planetoid (177415 Queloz). [1]

Ekstrasolarni planeti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kozmologija

Umjetničko viđenje prvog otkrivenog egzoplaneta 51 Pegasi b.

Ekstrasolarni planeti ili egzoplaneti su planeti izvan Sunčeva sustava. Gotovo svi do danas otkriveni planeti imaju mase jednake ili veće masama plinovitih divova u Sunčevom sustavu (na primjer Jupiter). Takve planete je lakše otkriti jer zbog svoje mase, odnosno gravitacijskog privlačenja, ostvaruju mjerljive učinke na kretanje matičnih zvijezda. Iako se pretpostavlja da bi ti planeti mogli biti slični plinovitim divovima Sunčevog sustava, još nema konačnog odgovora. Neki od takvih planeta, otkriveni u posljednje vrijeme, imaju vrlo eliptične orbite koje ih dovode ekstremno blizu matičnoj zvijezdi. Zbog toga je na njih mnogo veći utjecaj Sunčevog vjetra i zračenja, nego na plinovite divove u Sunčevom sustavu, čime postaje upitno jesu li istog tipa. Prvi otkriveni egzoplanet je 51 Pegasi b. Razvojem promatračkih tehnika i instrumenata, povećava se i broj otkrivenih planeta. Do danas je potvrđeno postojanje 4073 ekstrasolarnih planeta, a broj neprestano raste.

Dosad zabilježeni ekstrasolarni planeti u prosjeku su masom i volumenom veći od planeta Sunčeva sustava, što je vjerojatno posljedica težeg otkrivanja manjih planeta. Najveći zabilježeni ekstrasolarni planeti tridesetak su puta veći od Jupitera i na granici su da postanu smeđi patuljci. Najmanji zabilježeni planeti nekoliko su puta veći od Mjeseca. Otkriveni su planeti koji se gibaju oko zvijezda po iznimno izduljenim putanjama, najveći poznati numerički ekscentricitet (0,97) ima planet HD 20782 b. Neki ekstrasolarni planeti kruže oko dvojnih zvijezda, poznato je nekoliko planeta koji kruže oko trostrukih zvijezda na primjer pet planeta u planetskom sustavu 11,2 milijarde godina stare zvijezde Kepler 444 i jedan planet, Kepler 64 b, u sustavu s četiri zvijezde. Znanstvenike su najviše iznenadili veliki planeti u neposrednoj blizini matičnih zvijezda, s periodima od samo nekoliko sati ili nekoliko dana i masama dvadesetak puta većima od Jupiterove, na primjer GP Com b i KELT1 b. Nekim su ekstrasolarnim planetima snimljene atmosfere i prepoznate molekule u atmosferama, na primjer CH4 (metan), CO (ugljikov monoksid), CO2 (ugljikov dioksid), H2 (vodik), H2O (voda), HCN (vodikov cijanid), TiO, VO i atomi vodika, kisika, ugljika, natrija, kalija. Neki su planeti vrlo neobičnoga kemijskoga i fizičkog sastava na primjer 55 Cancri e je dijamant, Gliese 436 b ima kometski rep, a na HD 189733 b pada staklena kiša i puše vjetar brzinom 2 000 m/s.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Queloz, Didier, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019., pristupljeno 18. 5. 2020.