Dijalektologija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jezikoslovlje‎
Jezične razine
Fonetika ¤ Fonologija ¤ Morfologija (jezikoslovlje) ¤ Sintaksa ¤ Leksikologija ¤ Semantika ¤ Stilistika
Jezikoslovne discipline
Primjenjeno jezikoslovlje
Usvajanje jezika
Psiholingvistika
Tipološko jezikoslovlje
Flektivni jezici ¤ Aglutinativni jezici ¤ Izolirajući jezici ¤ Sintetički jezici ¤ Polisintetski jezici
Genetsko jezikoslovlje
Dijalektologija ¤ Poredbeno-povijesno jezikoslovlje
Sociolingvistika
Lingvistička antropologija
Generativna lingvistika
Kognitivna lingvistika
Računarska lingvistika
Deskriptivna lingvistika
Poredbeno jezikoslovlje
Leksikologija
Etimologija
Korpusna lingvistika
teorijsko jezikoslovlje
empirijsko jezikoslovlje
opće jezikoslovlje
računsko jezikoslovlje
Povijest jezikoslovlja
Popis jezikoslovaca
Neriješeni problemi

Dijalektologija je disciplina unutar jezikoslovlja koja proučava narječja i dijalekte nekoga jezika, ali i druge varijante i tipove jezika na sinkronijskom i dijakronijskom planu.[1] Zadaća je dijalektologije prikupiti što više podataka o nekome govoru i opisati ga na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini te na temelju takva opisa odrediti pripadnost govora dijalektu, ali i dijalekta narječju.[2]

Dijalektologija kao jezikoslovna disciplina[uredi VE | uredi]

Sâm je termin grčkoga podrijetla i u hrvatski je ušao posredstvom latinskoga. Grčka je riječ dialectología u latinski preuzeta kao dialectología (znanje o govoru) što je pak u hrvatskome dalo riječ dijalektologija.[3]

Ova se jezikoslovna disciplina pojavljuje u 19. st. i usko je vezana uz jezikoslovnu koncepciju mladogramatičara koji su na dijalekatsku raznolikost gledali kao na raspadanje i cijepanje nekada jedinstvenoga jezika.[2] Danas se na tu raznolikost gleda drugačije i u njoj se traže pravilnosti prema kojima jezične jedinice stupaju u međusobne odnose i njihovim se uspoređivanjem utvrđuje srodnosti dijalekata, narječjā i jezikā.[1]

Utvrđivanje srodnosti idiomā smješta dijalektologiju u domenu genetske lingvistike[2] u koju još ulazi i poredbeno-povijesno jezikoslovlje. Zadaća je dijalektologije opisati konkretan govor sela, mjesta ili grada (punkta općenito), grupirati slične govore u dijalekte, a zatim dijalekte u narječja te nakraju odrediti pripadnost narječja jeziku. Poredbeno-povijesno se jezikoslovlje nastavlja na dijalektologiju i utvrđuje sličnosti među jezicima grupirajući ih u jezične porodice.[4]

Dijalektološko istraživanje[uredi VE | uredi]

Dijalektološko se istraživanje može vršiti pomoću upitnika na koji ispitanici odgovaraju pismeno, ili dijalektolog izlazi na teren i sluša, snima i bilježi značajke govora koji proučava.[5] Ispitanika se može tražiti da sam govori o nekoj temi (rad na zemlji, hrana), ili se mogu započinjati rečenice koje će ispitanik dovršavati.

Važnost dijalektologije nije samo u iznošenju osobina pojedinih govora, već dijalektologija utječe i na razvoj jezikoslovne teorije. Naime, pojavu geografske lingvistike vežemo uz dijalektologiju koja je postavila i pitanje jezika u kontaktu, odnosno problema jezičnoga sustava u bilingvnoj sredini u kojoj se usporedo govori dvama različitim sustavima.[1]

Odnos narječja i jezika[uredi VE | uredi]

Narječje se može smatrati i pravim (totalnim) jezikom, današnji su slavenski jezici nekada bili narječja praslavenskoga jezika, ali su se s vremenom razlike produbljivale pa se danas na njih gleda kao na posebne jezike.[2] Tomu u prilog ide i činjenica što je svaki standardni jezik temeljen na nekom narječju, ali se gotovo uvijek narječja razlikuju od standardnoga jezika.[2] Hoće li koji idiom imati status jezika ili narječja često ovisi isključivo o povijesnim, političkim i sociološkim prilikama.[6]

Dijalektološki atlas[uredi VE | uredi]

Dijalektološki atlas je skup geografskih karata koje prikazuju regionalnu distribuciju i granice određenih karakteristika nekoga narječja.[7] Posebno su se živo izdavali krajem 19. i početkom 20. st. za germanske i romanske jezike.[1] Na geografskoj bi se karti iscrtale izoglose – linije koje označavaju granice između prostora rasprostiranja dvaju jezičnih jedinica istoga oblika, ali ekvivalentne upotrebe.[6] Gdje su izoglose paralelne, blizu jedna drugoj ili čine snop, govori se o dijalektu. Gdje se linije odaljuju riječ je o različitim dijalektima.[1]

Izradu jednoga od prvih atlasa započeo je Georg Wenker (1852 – 1911)[8] vodeći se mišlju Nikolaja Trubeckoja iznesenom u Pholonlogie et géographie linguistique u kojem se naglašava važnost fonologije u dijalektološkim istraživanjima.[1] Wenker je pretpostavio da će granice među mjesnim govorima biti oštre i da će se to vidjeti na kartama. Sastavio je upitnike i razaslao ih Njemačkom. Izoglose su na kartama bile nepravilne i raštrkane, ponekad se čak nisu niti dale utvrditi.[8] Pokazalo se da nema "čistih" narječja i dijalekata te da postoje samo miješanja i ukrštavanja jezičnih pojava.[1] Gdje su izoglose paralelne, blizu jedna drugoj ili čine snop, govorimo o jednom dijalektu. Tamo gdje se te linije odaljuju riječ je o različitim dijalektima.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 [1] D. Brozović, O dijalektologiji kao jezikoslovnoj disciplini, u: 'Suvremena lingvistika, Vol. 57-58 No. 1-2, 2004.
  3. [2]Hrvatski jezični portal, natuknica o dijalektologiji
  4. [3]D. Brozović, Socilingvistika prema genetskoj i tipološkoj lingvistici, u: Suvremena lingvistika, Vol. 41-42, 1996.
  5. D. Crystal, Enciklopedijski rječnik moderne lingvisike, preveo Ivan Klajn i Boris Hlebec, Neolit - Beograd, 1985.
  6. 6,0 6,1 Škiljan, Dubravko, Pogled u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
  7. [4]Matica hrvatska, Vijenac, D. Brozović - Dijalektološki atlasi
  8. 8,0 8,1 Glovacki-Bernardi et al, Uvod u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 2001.