Dijalektologija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jezikoslovlje‎
Jezične razine
Fonetika ¤ Fonologija ¤ Morfologija (jezikoslovlje) ¤ Sintaksa ¤ Leksikologija ¤ Semantika ¤ Stilistika
Jezikoslovne discipline
Primjenjeno jezikoslovlje
Usvajanje jezika
Psiholingvistika
Tipološko jezikoslovlje
Flektivni jezici ¤ Aglutinativni jezici ¤ Izolirajući jezici ¤ Sintetički jezici ¤ Polisintetski jezici
Genetsko jezikoslovlje
Dijalektologija ¤ Poredbeno-povijesno jezikoslovlje
Sociolingvistika
Lingvistička antropologija
Generativna lingvistika
Kognitivna lingvistika
Računarska lingvistika
Deskriptivna lingvistika
Poredbeno jezikoslovlje
Leksikologija
Etimologija
Korpusna lingvistika
teorijsko jezikoslovlje
empirijsko jezikoslovlje
opće jezikoslovlje
računsko jezikoslovlje
Povijest jezikoslovlja
Popis jezikoslovaca
Neriješeni problemi

Dijalektologija je jezikoslovna disciplina kojoj su predmet proučavanja narječja i dijalekati kojega jezika u sadašnjemu razvojnome stanju (sinkronija) i njihovome povijesnome razvoju (dijakronija). Osim genetskih značajki pojedinoga idoma, dijalektologija proučava i druge varijante i tipove jezika[1] što može uključivati generacijska, socijalna, naobrazbena i druga obilježja.[2] Dijalektološkim se istraživanjima nastoji prikupiti što više podataka o nekome govoru i opisati ga na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini. Temeljem se takva opisa određuje pripadnost govora dijalektu, ali i dijalekta narječju.[3]

Dijalektologija kao jezikoslovna disciplina[uredi VE | uredi]

Sâm je termin grčkoga podrijetla i u hrvatski je ušao posredstvom latinskoga. Grčka je riječ dialectología u latinski preuzeta kao dialectología (znanje o govoru) što je pak u hrvatskome dalo dijalektologija.[4]

Ova se jezikoslovna disciplina pojavljuje u 19. st. i usko je vezana uz jezikoslovnu koncepciju mladogramatičara koji su na dijalekatsku raznolikost gledali kao na raspadanje i cijepanje nekada jedinstvenoga jezika.[3] Danas se u toj raznolikosti traže pravilnosti prema kojima jezične jedinice stupaju u međusobne odnose i njihovim se uspoređivanjem utvrđuje srodnosti dijalekata, narječjā i jezikā.[1]

Utvrđivanje srodnosti idiomā smješta dijalektologiju u domenu genetske lingvistike[3] u koju još ulazi i poredbeno-povijesno jezikoslovlje. Zadaća je dijalektologije opisati konkretan govor nekoga mjesta i potom grupirati međusobno povezane govore u dijalekte, dijalekte u narječja te nakraju odrediti pripadnost narječja ovome ili onome jeziku. Poredbeno-povijesno se jezikoslovlje nastavlja na dijalektologiju i utvrđuje sličnosti među jezicima grupirajući ih u jezične porodice.[5]

Dijalektološko istraživanje[uredi VE | uredi]

Dijalektološko se istraživanje može vršiti pomoću upitnikā, ili dijalektolog izlazi na teren i sluša, snima i bilježi značajke proučavanoga govora kako bi kasnije mogao obraditi prikupljene podatke.[6] Ispitanika se može tražiti da sam govori o nekoj temi (rad na zemlji, hrana), ili se mogu započinjati rečenice koje će ispitanik dovršavati; postoje i drugi načini, ali bitno je da odgovori sadržavaju jezične značajke koje dijalektolog želi provjeriti.

Važnost dijalektologije nije samo u iznošenju osobina pojedinih govora, dijalektologija utječe i na razvoj jezikoslovne teorije pa se uz ovu jezikoslovnu disciplinu veže pojava geografske lingvistike. Dijalektologija se prva počela zanimati i za probleme jezičnoga sustava u bilingvnoj sredini u kojoj se usporedo govori dvama različitim sustavima što je rezultiralo razvojem kontaktne lingvistike.[1]

Odnos narječja i jezika[uredi VE | uredi]

Narječje se može smatrati i pravim (totalnim) jezikom, današnji su slavenski jezici nekada bili narječja praslavenskoga jezika, a razlike su se s vremenom produbljivale te se danas na njih gleda kao na posebne jezike.[3] Tomu u prilog ide i činjenica što je svaki standardni jezik temeljen na nekom narječju, ali se uvijek narječje razlikuje od standardnoga jezika.[3] Hoće li koji idiom imati status jezika ili narječja ovisi isključivo o povijesnim, političkim i sociološkim prilikama.[7]

Dijalektološki atlas[uredi VE | uredi]

Dijalektološki atlas je skup geografskih karata koje prikazuju regionalnu distribuciju i granice određenih karakteristika nekoga narječja.[8] Posebno su se živo izdavali krajem 19. i početkom 20. st. za germanske i romanske jezike.[1] Na geografskoj bi se karti iscrtale izoglose – linije koje označavaju granice između prostora rasprostiranja dvaju jezičnih jedinica istoga oblika i ekvivalentne upotrebe.[7] O jednome dijalektu se govori tamo gdje su izoglose paralelne, blizu su jedna drugoj ili čine snop. Gdje su linije udaljene riječ je o različitim dijalektima.[1]

Izradu jednoga od prvih atlasa započeo je Georg Wenker (1852 – 1911)[9] vodeći se mišlju Nikolaja Trubeckoja iznesenom u djelu Pholonlogie et géographie linguistique u kojem se naglašava važnost fonologije u dijalektološkim istraživanjima.[1] Wenker je pretpostavio da će granice među mjesnim govorima biti oštre i da će se to vidjeti na kartama. Međutim, izoglose su na kartama bile nepravilne i raštrkane, ponekad se čak nisu niti dale utvrditi.[9] Pokazalo se da nema "čistih" narječja i dijalekata, postoje samo miješanja i ukrštavanja jezičnih činjenica.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
  2. Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“; natuknica dijalektologija
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 [1] D. Brozović, O dijalektologiji kao jezikoslovnoj disciplini, u: 'Suvremena lingvistika, Vol. 57-58 No. 1-2, 2004.
  4. [2]Hrvatski jezični portal, natuknica o dijalektologiji
  5. [3]D. Brozović, Socilingvistika prema genetskoj i tipološkoj lingvistici, u: Suvremena lingvistika, Vol. 41-42, 1996.
  6. D. Crystal, Enciklopedijski rječnik moderne lingvisike, preveo Ivan Klajn i Boris Hlebec, Neolit - Beograd, 1985.
  7. 7,0 7,1 Škiljan, Dubravko, Pogled u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
  8. [4]Matica hrvatska, Vijenac, D. Brozović - Dijalektološki atlasi
  9. 9,0 9,1 Glovacki-Bernardi et al, Uvod u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 2001.