Dinastija Stuart

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Grb Stuarta

Dinastija Stuart je bila škotska, a kasnije i engleska i irska kraljevska dinastija. Prvobitno nazvana Stewart, ime dinastije je galicizirano u 16. stoljeću, za vrijeme boravka Marije Stuart u Francuskoj.[1]

Podrijetlo i povijest[uredi VE | uredi]

Stuarti su podrijetlom škotska feudalna obitelj koja je od 12. stoljeća držala nasljednu čast majordoma (stewarta) Škotske.

Na škotsko prijestolje došli su 1371. godine, kada je krunu Škota naslijedio Robert II., sin Waltera Stuarta († 1326.) i Marjorie, kćerke škotskog kralja Roberta I. Brucea.[2]

Izravna muška linija izumrla je smrću Jakova V. 1542. godine. Međutim, kako je njegovu kći Mariju, nakon njene abdikacije 1567. godine[3], naslijedio njen jedini sin, Jakov VI., rođen iz njenog drugog braka sa Henrikom Stuartom, dinastija je ostala nepromijenjena.

Stuarti su nakon izumruća engleske dinastije postavili pravo i na englsku krunu. Godine 1603. umire Elizabeta I. ne ostavivši potomke. Kako je ona bila posljednji predstavnik Tudora, a njen najbliži srodnik Jakov VI. Škotski (kao engleski kralj Jakov I.), praunuk njene tetke Margarete Tudor, Stuarti su zasjeli i na englesko-irski tron.

Tijekom engleskog građanskog rata (1642.-1649.), kralj Karlo I. († 1649.) izgubio je krunu i život; dinastija je svrgnuta i proglašena je republika pod vodstvom Olivera Cromwella, vođe parlamentarnih snaga. Njegov sin Karlo II. zadržao je titulu škotskog kralja, međutim 1651. porazio ga je Cromwell te je bio prisiljen izbjeći u Francusku. Godine 1660. monarhija je restaurirana te je Karlo II. okrunjen za kralja.[4]

Karla II. naslijedio je 1685. godine brat Jakov II. (Jakov VII. Škotski), koji je zbog širenja katolicizma u zemlji izazvao otpor engleskog parlamenta, koji je nato krunu predao nizozemskom namjesniku Vilimu Oranskom i njegovoj supruzi Mariji II. Stuart, starijoj kćerki Jakova II.[5] Svi kasniji napori Jakova II., u razdoblju 1689.-1691., da ponovno stekne englesko prijestolje ostali su bez uspjeha.[6]

Krune Engleske i Škotske Stuarti će nositi sve do 1707. godine, kada se Škotska i Engleska i parlamentarno ujedinjuju u kraljevinu Veliku Britaniju. Prvi, jedini i posljednji Stuart na britanskom prijestolju bila je kraljica Ana († 1714.), mlađa kći Jakova II. Budući da je ona nadživjela svu svoju djecu, a njen rođak i prethodnik Vilim III. Oranski nije imao djece, kruna je otišla Hannoverima, potomcima Anine pratetke Elizabete Stuart.

Za razliku od Tudora, Stuarti nisu u potpunosti izumrli smrću posljednjeg vladara iz te obitelji. Nakon smrti Jakova II. 1701. godine, zahtjev za engleskom, irskom i škotskom kraljevskom krunom prešao je na njegova sina Jakova Franju Eduarda (1688.-1766.), zvanog Stari pretendent, a nakon njegove smrti pravo na nasljeđe tražio je njegov sin Karlo Eduard (1720.-1788.), poznat kao Mlađi Pretendent. Smrću njegova brata kardinala Henrika Benedikta (1725.-1807.) izumrla je kraljevska loza Stuarta. Obitelj je preživjela u muškoj lozi preko nezakonitih sinova Karla II. i Jakova II.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. House of Stuart na Britannica Online Encyclopedia
  2. Opća enciklopedija, sv. VII., str. 707.
  3. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. IX., str. 262.
  4. Opća i nacionalna encikopedija u 20 svezaka, sv. X., str. 168.-169.
  5. House of Stuart na Britannica Online Encyclopedia
  6. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. IX., str. 263.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]