Trpimirovići
| Dinastija Trpimirović | |
|---|---|
 Pečat kralja Krešimira na kojem piše Sigillum Regis Cresimir Ri Dalmat(C)hroa(t) | |
| Država | Hrvatsko Kraljevstvo |
| Etničko podrijetlo | hrvatsko |
| Naslovi | knez, kralj |
| Osnutak | 9. stoljeće |
| Osnivač | Trpimir |
| Izumrli | 1091. |
| Zadnji vladar | Stjepan II. |
Trpimirovići su hrvatska vladarska dinastija iz koje su u ranom srednjem vijeku birani hrvatski knezovi, a kasnije kraljevi. Ime je dobila po rodonačelniku knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i za čije vladavine se bilježi prvo važno spominjanje hrvatskog imena (Dux Croatorum).[1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Trpimirovići su bili vladarska dinastija koja je u prvoj polovici 9. stoljeća zasjela na prijestolje Primorske Hrvatske. Patrimonijalni posjedi Trpimirovića (lat. terra regalis, territorium regale) nalazili su se na području između Trogira i Splita (danas Kaštela – Stombrate, solinsko područje i Klis odakle su vladali), te Splita i Omiša (u poljičkom primorju), a kasnije i u drugim krajevima.[2] S tih posjeda vladari su ubirali prihode (tribatum) što su ih plaćali kmetovi.
Poslije smrti kneza Trpimira, vlast u Hrvatskoj privremeno je preuzeo Domagoj, pripadnik druge vladarske kuće, da bi 878. godine vlast prešla na Trpimirovog sina Zdeslava († 879.), a oko 892. opet na njegova brata Muncimira († o. 910.).
Vladari iz dinastije isprva su vladali kao franački vazali. Sukobljavali su se s Mletačkom Republikom i Bizantom, a pretkraj 9. stoljeća ostvarili su veću samostalnost.
Kralj Tomislav je u 10. stoljeću ujedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku te stvorio Hrvatsko Kraljevstvo. Prema oskudnim povijesnim izvorima za njegove vladavine, Hrvatska je bila moćna država. Na vanjskopolitičkom planu, održavao je savezništvo sa Svetom Stolicom i uspješno se obranio od prodora Mađara, dok je na domaćem planu sudjelovao na crkvenim saborima održanima u Splitu 925. i 928. godine.[3] Borba s Bizantom i Mletačkom Republikom za dalmatinske gradove nastavljena je i u 10. i 11. stoljeću.
Tomislavovi nasljednici nisu uspjeli zadržati stabilnu vlast, pa je zemlju sredinom 10. stoljeća zahvatila dinastička kriza. U borbu između braće Miroslava i Mihajla Krešimira II. umiješao se hrvatski ban Pribina, ukorist potonjeg što je rezultiralo ubojstvom kralja Miroslava 949. godine.[4][5]
Politički i društveni oporavak zemlje dogodio se u vrijeme vladavine Stjepana Držislava, za kojeg splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) piše da je primio znakove kraljevske časti te da se od njegova vremena hrvatski vladari nazivaju kraljevima Dalmacije i Hrvatske.[6]
Poslije smrti kralja Stjepana Držislava o. 997. godine, naslijedila su ga tri sina; Svetoslav Suronja, Krešimir III. i Gojslav. Dvojica mlađe braće pobunila su se protiv Svetoslava Suronje, što je izazvalo novi dinastički sukob, koji je završio Svetoslavovim zbacivanjem s prijestolja. Vlast su zajednički preuzeli Krešimir III. i Gojslav. Od Svetoslava i njegova sina Stjepana nastala je loza Svetoslavića, koji su upravljali Slavonijom, a Krešimirovi potomci činili su drugi ogranak, Krešimiroviće, koji su nastavili vladati Hrvatskim Kraljevstvom.
Dinastija je svoj vrhunac doživjela za vladavine Petra Krešimira IV. († o. 1074.), koji je konsolidirao i proširio kraljevstvo, a ugasila se 1091. smrću njegova sinovca Stjepana II., nasljednika kralja Zvonimira koji nije ostavio muškog nasljednika.
Titule hrvatskih vladara iz roda Trpimirovića[uredi | uredi kôd]
Iako je njemački benediktinac Gottschalk († o. 868.) nazivao Trpimira "kraljem" (rex), što je bio odraz njegove samostalne vlasti, ipak su Trpimirovići u 9. i početkom 10. stoljeća najčešće koristili titule dux, dominus, comes ili princeps, koje se uglavnom prevode kao "knez" ili "vojvoda".[7]
Prvi spomen vladarske titule kod Trpimirovića nalazi se na Trpimirovoj darovnici koja se datira u 852. godine, a gdje stoji Dux Chroatorum. Jedan od Trpimirovih nasljednika, Branimir, naslovljen je na kamenom natpisu kao comes, dok ga papa Ivan X. u pismu naziva "princepsom", a na jednom mjestu i "comesom". Trpimirov sin, Muncimir je na kamenom natpisu tituliran kao "princeps", a u dokumentu kao "dux", dok se Stjepan Držislav na jednom kamenom natpisu pojavljuje kao "dux magnus".[8] Poslije Tomislava, koji je u papinom pismu i zaključcima splitskog crkvenog sabora naveden kao "rex", a u kronici Tome Arhiđakona Historia Salonitana kao "dux", hrvatski vladari se sve češće pojavljuju u izvorima s titulom "rex". U istoj kronici piše da je Stjepan Držislav bio okrunjen za kralja i da su otada on i njegovi nasljednici nosili titulu rex Dalmatiae atque Croatiae.[7]
Hrvatski vladari do kraja 11. stoljeća[uredi | uredi kôd]
Kneževi Primorske Hrvatske[uredi | uredi kôd]
- Trpimir I. (c. 845. – 864.)
- Zdeslav (864., 876./878. – 879.)
- Domagoj (864. – 876.) – nije iz roda Trpimirovića
- Iljko ? (876. – 876./878.) – nije iz roda Trpimirovića
- Branimir (879. – c. 892.) – nije iz roda Trpimirovića
- Muncimir (c. 892. – c. 910.)
- Tomislav (c. 910. – c. 925.)
Kraljevi Hrvatske[uredi | uredi kôd]
.svg)
- Tomislav (c. 925. – c. 928.)
- Trpimir II. (c. 928. – c. 935.)
- Krešimir I. (c. 935. – c. 945.)
- Miroslav (c. 945. – 949.)
- Mihajlo Krešimir II. (949. – c. 969.)
- Stjepan Držislav (c. 969. – c. 997.)
- Svetoslav Suronja (c. 997. – c. 1000.)
- Gojslav (c. 1000. – c. 1020.)
- Krešimir III. (1000. – c. 1030.)
- Stjepan I. (c. 1030. – 1058.)
- Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.)
- Dmitar Zvonimir (1075. – 1089.)
- Stjepan II. (1089. – 1091.)
- Petar Snačić (1093. – 1097.)
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, str. 198.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 161.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 131–132.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 132.
- ↑ Goldstein, Ivo, str. 302.
- ↑ Goldstein, Ivo, str. 333.
- ↑ a b Trpimirovići | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 12. studenoga 2023.
- ↑ Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, str. 241–242.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
- Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600. – 1526., prvi dio, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| ||||||||