Dobroslav Paraga

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Dobroslav Paraga
predsjednik HSP-a 1861
trenutačno
u službi od
31. svibnja 1995.
Prethodnik ured osnovan
zastupnik u Saboru
trajanje službe
2. kolovoza 1992. – 29. listopada 1995.
Premijer Franjo Gregurić (1992.)
Hrvoje Šarinić (1992. - 1993.)
Nikica Valentić (od 1993.)
1. predsjednik HSP-a
trajanje službe
25. lipnja 1991. – 11. rujna 1993.
Prethodnik  ured osnovan
Nasljednik Ante Đapić
Vrhovni zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga
trajanje službe
25. lipanj 1991. – 16. travanj 1993.
Prethodnik  ured osnovan
Nasljednik ured prestao postojati
Rođenje 9. prosinca 1960.
Politička stranka HSP (1991. - 1993.)
HSP 1861 (od 1995.)

Dobroslav Paraga (Zagreb, 9. prosinca 1960.) hrvatski političar, osnivač Hrvatske stranke prava, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861 i borac za ljudska prava. U vrijeme Domovinskog rata bio je predsjednik HSP-a te osnivač i vrhovni zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga od 1991. do 1993. Nakon što je Ante Đapić postao predsjednik HSP-a osniva vlastiti HSP 1861.

Mladost[uredi VE | uredi]

Paraga je rođen u Zagrebu kao dijete Smiljana i Arne. U Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega se upisao na studij prava i laičke teologije. Studij nije uspio okončat jer ga je komunistička vlast uhitila 1980. kad mu je bilo 19 godina zbog potpisivanja peticije za amnestiju političkih zatvorenika. Peticiju je potpisalo nekoliko desetaka hrvatskih uglednika među kojima su bili Supek, Tuđman, Gotovac, Brozović, Čičak, Cesarić, Kustić, Dončević itd. Na sudskom procesu osuđen je na četiri godine zatvora zbog neprijateljske propagande, suradnje s ustaško-terorističkim organizacijama: počinio je krivično djelo protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ.[1] Služi kaznu u Lepoglavi i na Golom otoku.[2] Od četiri zatvorske godine, od 21. listopada 1980. do 21. listopada 1984. godine, ukupno je samo u samicama bivše Jugoslavije proveo čak 271 dan, bez hrane, grijanja, danjeg svjetla i kretanja, a na Golom otoku sve to pod zemljom. Neprestano je premlaćivan, prijetilo mu se smrću, mučen je na zimi, prisilno mu je sondiran želudac.[1] Kriminalac iz Srbca kraj Banje Luke, Slobodan Nedeljković, slomio mu je nogu na pet mjesta bacivši mu klupu na nogu i zatim skakajući po njoj[3], a za posljedice batinjanja pendrekom hrvatski su sudovi 2002. godine utvrdili da su vidljive i dva desetljeća nakon toga.[4]. U prvom šestomjesečju '82. godine, dok je bio na Golom otoku, višestruki ubojica Bruno Reketti obećaje mu zaštitu od ostalih zatvorenika. No, u nastupu pijanstva i posljedične iskrenosti Reketti mu priznaje da mu je rečeno da Paragu treba ubiti - kako bi sam bio pomilovan. Ono što je pijan rekao, Reketti je trijezan pokušao ostvariti: nožem ga je pokušao ubiti. Ipak, to mu nije pošlo za rukom, a kasnije su se odnosi između njih dvojice popravili tako da ga je Reketti čak dva puta spasio od dvojice također naručenih egzekutora, a osim toga, priznao mu je da ga je trebao nagovoriti na pokušaj bijega s Golog otoka što bi poslužilo vlastima da likvidiraju Paragu.[3][1] Za Paragu je u zatvoru intervenirao francuski predsjednik Francois Mitterrand.

Na odsluženje vojnog roka u kaznenoj jedinici u Kninu pozvan je 13. veljače 1986., na dan kad je Andrija Artuković izručen Jugoslaviji. Iz JNA, gdje je služio u kaznenoj jedinici, pušten je 14. svibnja, dan nakon što je Artuković osuđen[5][6]. Paraginog prijatelja Ernesta Brajdera likvidirala je Služba državne sigurnosti (UDBA) bacivši ga kroz prozor s četvrtog kata zgrade u Novom Zagrebu, a čitav je slučaj tih dana u novinama bio popraćen naslovom “Skočili ga kroz prozor”[7]. Paraga je zbog mučenja i zlostavljanja u zatvoru 1986. podigao tužbu protiv SFR Jugoslavije.[2] Tužba je odbačena kao neosnovana. Paraginu tužbu jugoslavenskim je vlastima "pod nos" stavio američki državni sekretar George Shultz kada SFRJ nije htjela izručiti jednog od otmičara s broda Achile Lauro.[5] Sredinom osamdesetih u zagrebačkom je Vjesniku novinar Inoslav Bešker napisao da “čak i ako je deseti dio Paraginih tvrdnji o zlostavljanjima u zatvorima točan, to zahtijeva ispitivanje, koje može završiti javnom osudom krivaca”, a značajnu javnu podršku Paragi je u travnju ’87. godine pružio kardinal Franjo Kuharić izjavivši Glasu Amerike da je “Paraga pobornik ljudskih prava koji ne optužuje nikoga, već samo zahtjeva da se brani čovjek, a Paraga je samo javno progovorio o zloupotrebama kojih je i sam bio žrtva”. Upravo te godine Paraga je ponovno osuđen. Ovog puta ne na zatvorsku kaznu; prošao je s kaznom od tri godine zabrane javnog nastupanja.[1] Uz pomoć Dobrice Ćosića, kojeg je Smiljan Paraga (otac Dobroslava) molio za pomoć, pušten je iz zatvora (pošto je ipak ponovno dospio u njega) 1987. godine te piše knjigu o svojim stradanjima na robiji, pa mu je zbog te knjige ponovno suđeno.[8] Uz zagovor njemačkog predsjednika Richarda von Weiszeckera Paraga je uspio dobiti putovnicu u Sloveniji koju mu je uskraćivala slovenska Služba državne sigurnosti[5][9].

Nakon toga počinje pisati o zlostavljanjima u zatvorima i montiranim političkim procesima u slovenskoj Novoj reviji i ljubljanskoj Mladini. Uz pomoć slovenske putovnice putuje u Zapadnu Njemačku, u službeni posjet kod predsjednika Richarda von Weizsäckera[10],

O tome kako i zašto je uzeo slovensku putovnicu obrazložio je u intervjuu. Ona mu je poslužila za svaki slučaj. Budući da ga je visoki dužnosnik ondašnje vlasti, ali i vlasti koja je bila aktualna u vrijeme intervjua 2000., osudio 1987. na tri godine zatvora pod optužbom za lažnu propagandu jer da je "iznosio istinu o uvjetima života u tadašnjim zatvorima". Suđenje nije prošlo nezapaženo kod demokratskog svijeta. Pratio ga je i američki konzul, što se nikada prije nije dogodilo, zbog čega je na pritisak kazna preinačena u uvjetnu. Usprkos tomu, policija mu je oduzela osobnu iskaznicu pa je bio bez ikakvih isprava, jer mu je putovnica oduzeta desetljeće prije. Tada su mu Slovenci dali putovnicu i tako je dvije godine živio u Sloveniji. Za dobivanje te putovnice Paraga je zahvaljivao ondašnjem njemačkom predsjedniku Richardu von Weizsackeru, koji je čuo za njegov slučaj te ga 1989. pozvao kao svoga gosta u Bonn na obilježavanje 40. obljetnice Deklaracije o ljudskim pravima. Jugoslavenske su mu vlasti i dalje pravile probleme. Nisu ga pustile i nastao je skandal u Sloveniji. Naime, unatoč što je živio u Jugoslaviji gdje je postojala i središnja vlast, u Sloveniji je postojala neka mogućnost djelovanja pa je nakon poziva njemačkog predsjednika, dobio i putovnicu i državljanstvo. Slovenskom je SUP-u osobno dao ondašnji predsjednik Slovenije Janez Stanovnik. Paraga tada ipak nije otišao u Njemačku, jer su se u Zagrebu i Beogradu protivili. Otputovao je ipak godinu poslije, kad ga je primio predsjednik Weizsacker. [11]

Zatim je otputovao u Prag češkom državniku i žrtvi komunizma Vaclavu Havelu, Švedsku, potom u parlament u Ontariju, Kanadi, i u niz drugih zapadnih zemalja i gradova gdje govori o problemu političkih zatvorenika, velikosrpske ideologije i upozorava općenito na probleme u Jugoslaviji. [12] Primjerice, gradsko vijeće američkog Chicaga je, pod utjecajem borbe Dobroslava Parage za ljudska prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji, donijelo 28. lipnja 1989. rezoluciju kojom je osuđena Jugoslavija zbog kršenja ljudskih prava, a na sličnu je rezoluciju utjecao i u gradskom vijeću Illinoisa.[13] Predsjednik torontskog ogranka Hrvatskog odbora za ljudska prava Josip Gamulin omogućio mu je ’89. godine da posjeti kanadske Hrvate i prepriča im svoja traumatična iskustva o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. U Kanadi, osim što je zagovarao “hrvatsku stvar”, Paraga je protestirao zbog uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu. O tome je informirao brojne kanadske parlamentarce.[1] Knjigu dokumenata o borbi hrvatskih političkih zatvorenika protiv represije i progona u Jugoslaviji poklonio je crnačkom kandidatu za predsjednika SAD-a svećeniku Jesseu Jacksonu. Amnesty International, organizacija koja poduzima akcije u cilju zaštite i promicanja ljudskih prava, dvaput ga je proglasila zatočenikom savjesti[14], a svojevremeno je bio označen kao vodeći jugoslavenski disident. [13]

U Torontu je Paraga organizirao protujugoslavenske demonstracije. U Kongresu SAD-a ishodio je 4. kolovoza 1989. Rezoluciju br. 169[15] kojom se traži bezuvjetna amnestija političkih zatvorenika u SFRJ, slobodno udruživanje građana[2] i istraga političkih ubojstava. Time se svrstao uz rame komunističkih disidenata poput Andreja Saharova i Vaclava Havela, koji su dobili priznanje od saveznog parlamenta SAD za svoje djelatnosti na polju borbe za ljudska prava i demokraciju, a uz to, Paraga je postao i jedini Hrvat u hrvatskoj povijesti koji je dobio takvo priznanje.[16] Paragine djelatnosti po svijetu nisu prošle nezapaženo te su u Jugoslaviji izazvale žestoke reakcije. Beogradski, ali i neki drugi prorežimski dnevnici i tjednici, optužili su tada SAD (jer je Paraga bio gost mnogih utjecajnih osoba tamo, uključujući i najutjecajnijeg demokratskog senatora Edwarda Kennedya i američkog predsjednika Georga Busha) da podržavaju “ustaško-albansku spregu”. Očito se aludiralo da postoji veza između hrvatskog nacionalizma Dobroslava Parage i albanskog separatizma.[1] Tako je glasilo jugoslavenske komunističke partije, «Borba», iz Beograda, 11. kolovoza 1989. godine, u članku pod naslovom «Poslije rezolucije američkog Senata: tko je Dobroslav Paraga – dugo putovanje u laž», objavilo:

«(...)Od studenta teologije pretvorio se u očigledno utjecajnog disidenta u svijetu, a po nekim saznanjima dospio je do samog vrha ustaške emigracije. (...) Paraga se, inače, reklamira kao prvi čovjek koji je u zemljama istočnog bloka podigao glas protiv sudskih progona i nasilja. Navodno se poslije njegovih razgovora «svijetom proširio val zgražanja pa je pod pritiskom svijeta naša vlada zatvorila Goli otok. (...) Sa Slobodanom Miloševićem nije imao nikakvih kontakata, ali upozorava slušateljstvo da se radi o «balkanskom Führeru». Nedavne događaje na Kosovu i uvođenje privremenih mjera (izvanredno stanje i vojno-policijsko slamanje miroljubivih albanskih prosvjeda, op.a.) Paraga rado komentira kao «čistu okupaciju», potkrepljujući to lažnim podatcima – da je u nedavnim demonstracijama na Kosovu poginulo više od 250 ljudi (...) ... U Chicagu ga je u svibnju primio crnački vođa Jesse Jackson, bivši kandidat za američkog predsjednika (...) Prema pisanju «Nove Hrvatske», Jackson je Paragu primio ljubazno i srdačno, i predstavio ga svojim suradnicima kao «borca za ljudska prava koji je nekoliko godina proživio torturu u jugoslavenskim zatvorima». (...) Svojevremeno je i «Chicago Defender» objavio tekst u kojemu Annette Warmter, pored ostalog, opisuje strahovite patnje hrvatskog disidenta u zatvoru zato što je «odbio žaliti zbog diktatora kao što je Tito». Navodno je tada doživio pravi pakao koji se može usporediti samo s onim što su radili gestapovci u Auschwitzu i Dachauu. U tim pričama inače prevladavaju ubojstva – recimo Paraga tvrdi da je osobno gledao na Golom otoku nekoliko ubojstava, 15 samoubojstava i bezbroj strahovitih mučenja. (...)» [17][18]

Osim posjeta zapadnoj hemisferi, našao se i s potpredsjednikom Ruske demokratske stranke, svjetskim šahovskim prvakom, Garijem Kasparovim, te čehoslovačkim predsjednikom Vaclavom Havelom.[1] Pred američkim Kongresom Paraga se uoči rata oštro sukobio sa srpskim književnikom i političarem Dobricom Ćosićem - Paraga se pojavio pred komisijom Kongresa SAD-a u proljeće 1990. godine, održanoj kako bi se ustvrdilo proganjaju li Srbi kosovske Albance, kao albanski svjedok protiv Srba.[8]. Također, uoči rata trudi se uspostaviti anti-velikosrpsku koaliciju u koju bi bili uključeni Hrvatska, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Bugarska s mogućnošću još i Bosne i Hercegovine[19][20], obilazeći pritom te države i pokrajine,[21] apelirajući na svoj prijedlog. Ilustrativna je epizoda iz Sofije, iz Bugarske, kada je Paraga radeći na uspostavljanju te koalicije slučajno susreo Dobricu Ćosića prilikom čega je Paraga njega upitao što tu radi, a Ćosić je odgovorio da je došao spasiti Jugoslaviju, a na Ćosićevo pitanje što Paraga tu radi, potonji mu je odgovorio da je došao zagovarati raspad Jugoslavije.[22]

Svojim djelovanjem osamdesetih godina utjecao je i na zatvaranje zloglasnog zatvora Goli otok.[23]

Djelovanje u HSP-u[uredi VE | uredi]

U vrijeme uvođenja demokratskih promjena u Hrvatskoj, osnovana je i Hrvatska stranka prava 25. veljače 1990., nakon inicijative Dobroslava Parage 1989. godine (koji se u to vrijeme nalazio u Beču) koja je upućena Anti Paradžiku u Zagrebu da se osnuje poticajni odbor za osnivanje/obnavljanje stranke. [24] Paraga je, kao inicijator osnivanja stranke i poznati borac za ljudska prava, imenovan predsjednikom stranke, iako se još nalazio u SAD-u. U Hrvatsku se vratio u kolovozu 1990. Pravaški tisak je uskoro počeo tjedno objavljivati da se na Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a istovremeno su se gomilale optužbe na račun predsjednika Republike Franje Tuđmana.[25] Dva mjeseca kasnije dolazi do sukoba unutar stranke. Stranačko vodstvo podijelilo se u dvije frakcije, na jednoj strani bio je trijumvirat - Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić, a na drugoj strani bili su ostali članovi Predsjedništva stranke, ujedno i neki od njezinih osnivača. Paraga je izdao "Priopćenje za javnost" u kojem je naveo da je u HSP-u postojala "neformalna grupa koja je po režiji izvana imala zadatak da iznutra razbije HSP...". Jedan dio grupe bili su, prema "Priopćenju", izdanci HDZ-a i HDS-a, a drugi dio "destruktivna antidemokratska politička organizacija koja djeluje iz inozemstva" koja ima namjeru osnovati Hrvatsku čistu stranku prava. Ta politička organizacija u stvari je bio Hrvatski oslobodilački pokret. Međutim, Paragine optužbe nisu shvaćene ozbiljno, jer je imao dobre odnose s HDS-om, ali i s HOP-om s čijim se predsjednikom Srećkom Pšeničnikom susreo u Bleiburgu. Doduše, kasnije se zbilja pokazalo da su neki članovi vodstva HSP-a doista istodobno bili na popisu članstva HDZ-a.[26]

Trijumvirat Paraga-Paradžik-Pavelić počeo se obračunavati s neistomišljenicima u stranci. Počinju kršiti stranačke statute i zakonske propise u svrhu podvrgavanja stranke njihovom vodstvu. S delegacijama ogranaka stranke postupa se neodgovorno pa i bahato, Krešimir Pavelić ih verbalno napada, a prednjači Paradžik. Paradžik, potpredsjednik HSP-a, na jednom je sastanku čak izjavio: "Ono što nas desetak napravi, pisat će se, a što god napravi vas sedamdeset, ne će se kontati...".[27] Unatoč tome, članstvo stranke raste nevjerojatnom brzinom - broj od 18 000 članova koliko je stranka otprilike imala krajem 1990. godine narastao je na više od 100 000 do jeseni 1991. godine, a na okupljanja i prosvjede stranke dolazile su tisuće ljudi.[28][29]

Na prvim slobodnim izborima stranka nastupa u Hrvatskom bloku zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom Franje Tuđmana. Zanimljivo je da su u to vrijeme HSP-u nerijetko pristupali i muslimani, tvrdeći da su Hrvati, i da su im to bili i očevi i djedovi[30], a vodstvo stranke osniva ogranke čak i po istočnoj Bosni i obilazi ih[31]. U veljači 1991. godine, Paraga sudjeluje na konferenciji Republikanske stranke u SAD-u[32] gdje se zalaže za raspad Jugoslavije[12]. Svoju namjeru uspostavljanja anti-velikosrpske koalicije Paraga nastavlja i kroz djelovanje u HSP-u - sarajevska komunistička partijska novina "Oslobođenje" izvijestila je 12. srpnja 1991. u članku «Srbiju u prirodne granice» o antivelikosrpskoj koaliciji koju je na sastanku u Sofiji incirao predsjednik Hrvatske stranke prava:

"Paraga je i u Sofiji ponovio svoju «ideju», nedavno iznijetu u Tirani, koja predstavlja i glavni cilj koalicije: «zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje nezavisnosti nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i istorijske granice iz 1912. godine.»"[33]

Početkom Domovinskog rata Paraga osniva Hrvatske obrambene snage, koje sudjeluju u obrani Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine. HOS je službeno osnovan 25. lipnja 1991. godine, premda je u Splitu oformljen vod dragovoljaca, pripadnika HSP-a još u siječnju te godine, a prva jedinica HOS-a s područja grada Zagreba osnovana je 15. lipnja, deset dana prije službenog datuma osnivanja.[34] Kada su JNA i pobunjeni Srbi ugrozili opstanak Hrvatske, pripadnici HOS-a odigrali su važnu ulogu priskočivši u pomoć neiskusnim postrojbama koje je nabrzinu mobilizirala hrvatska vlast. No, na njihovu hrabrost i vrlo važan doprinos na bojišnici, kao kod obrane Vukovara, sjenu su bacili ispadi počinjeni nad civilima uhvaćenim u ratnoj zoni ili iza bojišnice.[35] Kampovi za obuku postojali su diljem Hrvatske, ali i Slovenije. Ustaška ikonografija postala je neodvojiv dio stranke i njezina vojnog krila. Pojedine su se jedinice nazivale po ustaškim časnicima iz Drugog svjetskog rata. Zbog neustrašivosti i krvoločnosti nekih pojedinaca, pripadnici HOS-a postali su strah i trepet srpskih protivnika. Najpoznatiji su bili po crnim uniformama, koje su za njih sašivene u okolici Kočevja, što je potvrdio Paraga, koji je uspostavio blisku vezu sa Socijaldemokratskom strankom Slovenije (SDSS).[36] Tako je na jednom sastanku početkom lipnja 1991. tadašnjem predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru obrane Janezu Janši ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani slovenskog teritorija u slučaju napada jugoslavenske vojske. Janša se, prema Paraginim riječima, složio s time, ocijenivši da pomoć hrvatskih dobrovoljaca vidi prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na sastanku u Ljubljani, na kojem je osim Pučnika, Janše i Parage bio prisutan i prvi načelnik stožera HOS-a Ante Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska strana uvježbati, opremiti i naoružati.

Prva skupina pripadnika HOS-a stigla je na bojnu obuku u kočevske šume u srpnju 1991. Bilo ih je osamdeset, vodio ih je Alija Šiljak, rodom iz Foče. Obuke jedinica HOS-a u kočevskoj regiji prikrivane su u obje države. Tamo ih obilaze Paraga i Janša zajedno s pomoćnicima Paradžikom i Lovšinom i priopćavaju im da je obuka ilegalna pa ako ih netko nešto pita, neka kažu da su hrvatski dobrovoljci u slovenskoj Teritorijalnoj obrani. Paraga je vojnicima svog HSP-a otkrio kako svaki u Sloveniji osposobljeni vojnik stranku košta 5000 njemačkih maraka. Završivši naporni tempo osposobljavanja, dobrovoljci su dobili oružje. Paraga ga je Lovšinu platio u Kočevskoj Reki.

Nakon podjele oružja, Paraga je strogo upozorio vojnike da paze na svoje kalašnjikove, jer se za njih moralo izdvojiti po 1200 njemačkih maraka. Ta cijena, koju je za tu automatsku pušku postavilo slovensko Ministarstvo obrane, bila je izuzetno visoka. Njezina vrijednost, naime, niti u vrijeme najveće potražnje nije dosegnula 1000 maraka. "Lovšin je tada od nas primio nekoliko gotovinskih iznosa u ukupnoj vrijednosti od najmanje pet milijuna njemačkih maraka. Kalašnjikove i strojnice Špagina prodavao nam je po cijeni od 800 do 1200 maraka, pištolji Makarov bili su po 500, a ručne bombe po 400 maraka. Po astronomskim cijenama zaračunavali su nam i protuoklopno oružje, protutenkovske mine i minobacače svih kalibara. Iako smo dobrovoljno došli pomoći u obrani Slovenije, za nas nije bilo popusta", žalio se kasnije Dobroslav Paraga. HSP je savjesno bilježio sve izdatke, pa i one za crne uniforme, koje su dobrovoljcima HOS-a bile sašivene u okolici Kočevja. Kupili su približno 3000 uniformi i vojnih čizama. Većina novca za opremu i naoružanje jedinica HOS-a, kao i za njihovu protudiverzantsku obuku, prikupljena je u podružnicama HSP-a u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.[36]

Javna promocija HOS-a koji je već imao ratna iskustva (ratišta u Topuskom, Barilovićima i oslobađanje vojarni Borongaj i Maršalke u Zagrebu)[37] održana je 10. rujna 1991. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, a postrojba je ubrzo nakon toga pod zapovjedništvom Roberta Šilića upućena na bojište u Vukovar.[38] Tjedan dana poslije pravaši zauzimaju Starčevićev dom u Zagrebu i ispred njega postavljaju top.[2] To je bio jedan u nizu od incidenata koje su tih dana radili hrvatski pravaši. U drugom dijelu Hrvatske, u Splitu, splitski pravaši predvođeni zapovjednikom "IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban" Jozom Radanovićem ruše željeznu konstrukciju na kojoj je pisalo "TITO", a to opravdavaju tvrdnjom da oni "ispravljaju greške vladajuće stranke" i kako će "paziti da umjesto Titovog imena ne osvane - Franjino".[39] Uspjesi HOS-a u obrani zemlje kao i ekstremni nacionalizam baziran na tome jednako koliko i na kontroverznim izjavama i samom pojavom vodstva HSP-a (na primjer, Paraga je u nekim situacijama davao intervjue iza stola na kojem su smješteni protutenkovsi raketni bacači[40]) dodatno su doprinijeli rastućoj popularnosti stranke.

Povezivanje s ustaštvom bilo je prisutno na svim razinama stranke. Tako je na Prvome općem saboru HSP-a, održanom u veljači 1991. godine, Paraga “10. travnja 1941. označio kao ostvarenje najsvetijih ideala HSP-a i hrvatskog naroda”.[41] Anto Đapić, također jedan od čelnih ljudi u stranci, izjavljuje da "HSP nikad nije krio svoje veze s NDH, s 10. travnjem i s ustaškim pokretom",[42] a možda je i najizraženiji je primjer neslužbene himne HOS-a,[43] nastale 1992. godine koja sadrži pregršt otvorenih ustaških konotacija, a sam osnivač HOS-a i HSP-a, Dobroslav Paraga, spominje se u pjesmi uz imena zapovjednika zloglasne Crne legije, Jure Francetića i Rafaela Bobana, te ustaškog poglavnika Ante Pavelića (Kunem ti se, Francetiću, Srbiju spalit ću / Kunem ti se, moj Bobane, zavit ću ti sve rane / Kunem ti se, Paveliću, još bolji postat ću / Uz Paragu i uz HOS, ja do smrti ostat ću!). Vodstvo HSP-a otvoreno je priznavalo da njihovi dragovoljci na uniformama nose ustaško znakovlje. Paraga je u jednom intervjuu izjavio da se HOS nema zašto sramiti toga što nosi ustaške simbole i služi se pozdravom "Za dom spremni".[44]

Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a, ubijen je 21. rujna 1991. na povratku sa stranačkog skupa, od strane hrvatske policije. Paraga slučajno izbjegava smrt, odustavši od putovanja u posljednji trenutak.[2][5] Četiri policajca su u listopadu 1993. osuđena za taj zločin, od kojih je najdulju kaznu dobio prvooptuženi - šest godina zatvora. Međutim, do veljače 1995. godine svi su već bili na slobodi pošto im je prvo Vrhovni sud 1994. smanjio kaznu, a potom su ubrzo pomilovani od strane predsjednika Tuđmana.[45][46] U to vrijeme stigli su vapaji branitelja Vukovara koji su putem svojih predstavnika posjetili Paragu u Starčevićevom domu i s njim vodili pregovore oko odlaska dragovoljaca HOS-a za obranu Vukovara.

Pred pad Vukovara, Paraga zajedno s Antom Đapićem boravi u Vinkovcima. Sudeći po kontroverznom izvješću Josipa Manolića pod naslovom "Izvješće državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara"[47], u Vinkovcima Paraga promiče tezu da se HSP zalaže za granice NDH uključujući i Boku Kotorsku te Sandžak. Također obavješćuje da je HSP uspostavio "antisrpsku koaliciju" na osovini Zagreb-Priština-Tirana-Sofija, zajedno s izvjesnim crnogorskim snagama. U to vrijeme Paraga uspostavlja i suradnju s Milom Dedakovićem, zapovjednikom obrane Vukovara.[48]

Situacija u Vukovaru je sve teža, šalju se apeli za pomoć, a očajno stanje se najbolje može iščitati iz Dedakovićeva dopisa 15. studenoga 1991. upućenog Vrhovništvu i Glavnom stožeru HV te Crvenom križu Hrvatske i Caritasu: "Zahtijevam da nam hitno uputite: uniforme,civilnu odjeću i obuću... Nemamo niti jedan komad odjeće, ni par obuće, a pomoć od Kriznog štaba Vinkovci ne možemo dobiti...Zahtijevam da se konačno udostojite da mi pismeno odgovorite što ćete poduzeti..."[49], a Vukovar se nalazi pred padom. Paraga se ni ovaj put ne oglušuje na apele[50] Vukovaraca i 13. studenog šalje 200 bojovnika HOS-a[37][34] pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera i instruktora Dubravka Klauderotija u pomoć opkoljenom gradu. U Vinkovcima ih zaustavlja Tomislav Merčep, zamjenik ministra policije Ivana Vekića. Poslao ih je u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu vojarnu.

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991., Paraga izjavljuje za Agence France-Presse (AFP) da "ako padne Vukovar, treba pasti i predsjednik Franjo Tuđman". Ipak, u istoj izjavi naveo je i kako "nema namjeru da poduzme nasilnu akciju protiv vlade u Zagrebu, nego da razriješi predsjednika Tuđmana na fronti reorganizirajući obranu na istoku Slavonije". Optužio je Tuđmana da je zaustavio pojačavanje vukovarske obrane s bojnom HOS-a od "1200 ljudi" (ta brojka bila je mnogostruko preuveličana) te je najavio kako HSP ne priznaje prekid vatre. Međutim, sudeći po spomenutom izvještaju Josipa Manolića, takva Paragina teza o prodaji Vukovara nije odgovarala stvarnom stanju - naime, general Anton Tus je 20. studenog zapovjedio "nastavljanje spajanja jakih snaga u pozadinu agresora i spajanje sa snagama obrane Vukovara, u cilju narastanja otpora na tom prostoru".[51]

(...) A vi od drugog kolovoza [dan izbora], prijatelji, Hrvatice i Hrvati: skidajte četnike, skidajte komuniste s vlasti, skidajte one koji su nas uveli u ovo zlo. Skidajte one koji su govorili da "znaju" i da "zna se", a ja vam kažem: zna se - da su krali i da kradu samo za se! Ne damo više lopovima da kradu Hrvatsku! Skinimo Hrvatsku boljševičku zajednicu! Živjela Nezavisna Država Hrvatska i za dom (publika odgovara: spremni!)! Za dom (spremni!)! Za dom (spremni!)!
— Dobroslav Paraga, govor na predizbornom skupu HSP-a u Metkoviću 1992. godine[52]

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković - Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva koje su pravaši slali svojim dobrovoljačkim postrojbama diljem Hrvatske. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbom za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i osnivanje paravojnih postrojbi. U pritvoru Paraga počinje štrajk glađu, a Dedaković biva teško premlaćivan u zatvoru u Zagrebu.[53] Ipak, svoju nevinost su dokazali na suđenju pred Vrhovnim sudom RH i Vojnim sudom RH koji su ih oslobodili optužbi - Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio je rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih odbačene kao neosnovane.[53] Dedaković se, po izlasku, sklonio pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevom domu [54] Kasnije je Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi put potvrdio oslobađajuću presudu za Dobroslava Paragu, i k tome u obrazloženju naveo da je HOS legalni i legitimni dio Hrvatske vojske, čime je otpala i optužba na račun dragovoljaca i bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, da je HOS navodno paravojna formacija.[55] [56]

Pod sloganima “Sav narod u svoj dom, Unprofor go home” i “Jedina lista bez komunista” na skupove HSP-a dolazilo je po nekoliko desetaka tisuća ljudi. Predsjednik stranke Dobroslav Paraga imao je dogovor s drugim oporbenim strankama o inzistiranju na višestranačkoj kontroli procesa izbora. No kada je dogovor trebalo potpisati, svi su osim Parage odustali. Na pitanja što smatra da je najvažnije napraviti u ovom povijesnom trenutku za Hrvatsku, odgovarao je da je najvažnije uništiti komunizam i osloboditi Hrvatsku.[57] Javne tribine Dobroslava Parage u jeku predizborne kampanje primjer su napadne estetizacije politike koja naglašava sposobnost HSP-a da obrani zemlju,[58] a na njima sudjeluju mnogi poznati pjevači poput Miše Kovača[59], Zlatka Pejakovića[60], Marka Perkovića Thompsona, Dražena Zečića.[61] Na izborima za Zastupnički dom Hrvatskog sabora u kolovozu 1992. Paraga je izabran za zastupnika, a pravaši postaju treća politička opcija po jačini.[62] U Hrvatskom je saboru potpredsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih i etničkih manjina. U studenome 1992. Paraga je dao intervju u Globusu u kojem je tvrdio da ima snimke sastanka Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu gdje su raspravljali o podjeli Bosne i Hercegovine. Zaprijetio je da će snimke pustiti u javnost ako Tuđman "napravi još jedan kiks prema HSP-u"[63].

Paraga u Saboru upozorava na ogroman niz nerazjašnjenih ubojstava pripadnika HSP-a (njih 30-ak) koji su ubijeni pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima [64]. Nabrojao je: dopredsjednik HSP-a Ante Paradžik, Ivan Bebić koji je ubijen na Črnomercu u Zagrebu, Miroslav Martinovski koji je ubijen u Kutini, Darko Rušanac u Vinkovcima, Vlado Knežević također u Vinkovcima, Ivo Bošnjak, Blaž Kraljević, Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac, Marko Stjepanović, Stojan Vujnović - Srbin, Robert Tupek, Saša Ilić, Dinko Figać, Zdravko Trošelj (predsjednik HSP-a u Našicama ubijen u vlastitom domu), Željko Đapić u Osijeku (podmetnuta eksplozivna naprava pod automobil), dok su još neki od ubijenih pravaša: Ratko Zrno, Fuad Muhić, Katica Lanciotti, Kluk Gabrić, Darko Šagud, Branko Cvitanović.

U svibnju 1993. odlazi u SAD gdje kritizira Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini, likvidacije Hrvata koji se ne slažu s trenutnim režimom (osim ubojstava i progona pravaša[65], nabrojani su Milan Krivokuća, predsjednik jednog od najvećih hrvatskih sindikata, i Marina Nuić, potpredsjednica Hrvatske demokratske stranke iz Kraljevice), osuđuje medijsko jednoumlje, zagovara savezništvo Hrvata i Muslimana itd.[66] Polovicom 1993. godine pravaši su izbačeni iz Starčevićevog doma zajedno s stranačkom dokumentacijom, osmrtnicama poginulih HOS-ovaca, privatnim stvarima, a dio materijala je konfisciran.[67] U isto vrijeme traje još jedno suđenje pravašima, čelnicima HSP-a, Dobroslavu Paragi, Mili Dedakoviću, Anti Prkačinu i Anti Đapiću, ovoga puta na Vojnom sudu za terorizam i poticanje na rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. S obzirom da su neki od njih bili saborski zastupnici, prvo im je morao biti skinut imunitet, za što su u Saboru većinom glasovali HDZ-ovci[68]. Pogotovo je Paragino zatvaranje izazvalo brojna negodovanja kod pravaša diljem Hrvatske: u Osijeku je nekoliko stotina članova HSP-ove mladeži prosvjedovalo,[69] dok su pravaši iz Ploča čak izjavili da će i oni s njim u pritvor: "Ako naš predsjednik gospodin Paraga bude pritvoren, eto i nas Neretljana da mu se pridružimo u pritvoru."[70] Usprkos dugotrajnom suđenju ni ovaj put tužiteljstvo nije dokazalo krivnju HSP-ovaca, a kad je predsjednik vijeća objavio ključne riječi iz oslobađajuće presude, daljnje čitanje bilo je prekinuto na minutu-dvije burnim odobravanjem i pljeskom publike u sudnici.[71][72]

Nakon toga dolazi do raskola u HSP-u. Ante Đapić zahtijeva izvanredne izbore za predsjednika, a rezultat toga je njegovo izbacivanje[73][74] u srpnju 1993. (zajedno s Borisom Kandareom i još trojicom članova koji su tražili izvanredni sabor i kršili propise) iz Hrvatske stranke prava nakon što mu je Središnji odbor HSP-a na dvije sjednice u svibnju 1993. odbio prijedlog[75][76][77] o sazivanju izvanrednog sabora HSP-a[78]. Đapić je nakon toga sa svojim pristašama u Kutini 11. rujna organizirao kontroverzni Sabor HSP-a[79] gdje se pod budnim okom policije proglasio za dopredsjednika, a Boris Kandare za predsjednika stranke, iako je de facto Đapić postao glavni čovjek u stranci. Iako ni Đapić ni Kandare više nisu bili članovi stranke, Ministarstvo unutarnjih poslova presudilo je u njihovu korist, a taj je slučaj ostavio dojam političkog arbitriranja, političkog utjecaja u pravosuđu.[80] Paraga je u Saboru optužio HDZ da je instalirao Đapića na čelo HSP-a,[81] a odluka ministarstva izazvala je burne reakcije u svim podružnicama HSP-a tako da je već 1994. godine na Ustavnom sudu bilo preko 200 tužbi ogranaka HSP-a zbog navedene presude, a možda i najdalje išao je predsjednik HSP-a u Koprivnici, Dražen Keleminec (koji je potkraj stoljeća na kraju ipak napustio Paragu i osnovao još jednu pravašku stranku), koji je izravno pisao predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu rekavši mu da iza Parage stoji 90% članstva i da pravaši smatraju da je Anto Đapić najveći izdajnik u povijesti Hrvatske stranke prava te da za "pravaše postoji samo jedan legitimni predsjednik, i to gospodin Dobroslav Paraga". Hrvatski helsinški odbor također je razmotrio slučaj HSP-a, zaključivši da ministarstvo uprave Republike Hrvatske doista nije poštivalo odredbe članova Zakona o upravnom postupku, kao i članove Zakona o političkim strankama, te više odredaba statuta HSP-a.[82].

Indikativno je da je na sljedećim izborima, 1995. godine, Đapićev HSP prešao izborni prag sa samo 226 glasova više od potrebnog broja, odnosno s 0,01% više od potrebnih 5%, i ušao u Hrvatski državni sabor. Goran Rohaček, autor knjige "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća", ističe kako je malo tko vjerovao da Đapićevom HSP-u u tome nije pomogla Hrvatska demokratska zajednica i njezini brojači glasova, tim više što se puna dva tjedna odugovlačilo s objavom izbornih rezultata. [83]

Paraga je, na kraju, s pristašama 1995. godine morao osnovati HSP 1861.[2] koji nikada nije ostvario ni približne rezultate kao HSP pod njegovim vodstvom.

U međuvremenu, Paraga je sudjelovao i na Saboru Hrvata BiH u Sarajevu 6.veljače 1994., održanog dan nakon stravičnog maskra na tržnici Markale. Osnovni prijedlog bio je da se BiH uredi na osnovi deset provincija/županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora bitno su utjecali na zaustavljanje sukoba između Armije BiH i HVO-a i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata.[84]

Nakon rata[uredi VE | uredi]

Nakon rata, Paraga sa svojom novoosnovanom strankom HSP 1861. bilježi slabe rezultate. Polako se smanjuje broj njegovih pristaša, a političke veze koje je nekad imao počinju se prekidati. Za primjer, Paraga je jako zamjerio nekadašnjem savezniku Janezu Janši što se zbližio s vladajućim HDZ-om i zaboravio na blisku suradnju i pomoć koju mu je hrvatski političar pružao još za vrijeme njihova disidentska djelovanja u Jugoslaviji: "Kasnije sam ponovno pokušao uspostaviti kontakt s Janšom i njegovom strankom SDS. I kad je postao predsjednik Vlade također sam pokušao doći do njega. Ali premijer je morao imati važne razloge što je zatajio naše prijateljstvo, jer nisam zavrijedio niti odgovor iz pristojnosti. Neusporedivo više poštovanja iskazao mi je predsjednik države Milan Kučan, kad sam ga 1996. godine posjetio u Ljubljani."[36]

Program stranke pred parlamentarne izbore 1995. godine sastojao se od konfiskacije pokradene imovine optužujući pritom "novopečene domaće i uvozne kapitaliste" koji su "narodu pred nosom odnijeli imovinu", a objašnjavajući to ovako: "Ako se za nekoliko dana moglo oteti, opljačkati i pripisati na svoje ime, od kuća, zemljišta, šuma, tvornica, poduzeća, lokala, onda se to isto može i vratiti." Pritom je upozoravao da bi Hrvatska mogla postati "banana republika" koju će izrabljivati neokapitalisti, pa čak i "septička jama" u koju će drugi dovoditi svoje neželjene otpatke[85]. Parola je bila "Hrvatska Hrvatima - lopove u zatvor".

Iz politike se sve više povlači, rezigniran situacijom i odnosima na hrvatskoj političkoj sceni, uz konstataciju iz 1999. godine kako između dvije najjače stranke nema nikakve razlike: "SDP će biti HDZ poslije HDZ-a".[86]

Na predsjedničkim izborima 2000. godine HSP 1861. deklarativno je podržao Stjepana Mesića s obzirom da im je ovaj obećao pomoć u vezi sudskog spora oko HSP-a. Mesić ih je na kraju izigrao pa su se, kako zbog toga tako i zbog činjenice da Mesić kao predsjednik zanemaruje svoju ustavnu dužnost brinuti se o hrvatskom narodu u susjednoj BiH, pretvorili u njegova kritičara.[87]

Na izborima 2003. godine stranka samo formalno sudjeluje. Paraga tada kratko napominje: "Ne dajte se zavaravati lažnim domoljubljem i socijal-demokracijom HDZ-a i SDP-a. Oni ništa neće i ne mogu promijeniti jer se naslanjaju na bivši saziv komunističke partije, na njezinu lijevu i desnu frakciju",a program njegove stranke, kako je rekao, temelji se na stvaranju vlade poduzetnika, znanstvenika, gospodarstvenika i stručnjaka, dok bi iz vlasti izbacio sve stranke, udruge i pojedince koji su se "ogriješili u privatizaciji i ratnom profiterstvu".[88]

Na novinarsko pitanje što radi danas, Paraga objašnjava da živi od poslova koje obavlja kao pravnik, a na izbore ne ide zbog medijske blokade. Tvrdi da su druge pravaške stranke opstale jer su pristale biti klonovi HDZ-a. "Ja to ne želim i nikada neću biti ničiji klon", kaže Paraga.[89]

Tužbe i optužbe[uredi VE | uredi]

Paraga je poznat po optužbama na tuđi račun, što usmenim što sudskim, iako je i sam često bio meta istih. Tako je 1997. podnio tužbu protiv Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška zbog hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, zbog ubojstava pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga[90][91] iz 1992. godine itd., pa se našao na meti državotvornih medija zbog "izdaje domovine"[5], a državno odvjetništvo ga je optužilo za širenje lažnih vijesti. Tužbu protiv ustavnih sudaca Vice Vukojevića i Smiljka Sokola i bivšeg predsjednika Vlade Hrvoja Šarinića podnio je 2000. godine. Paragina Hrvatska stranka prava 1861 podnosi Ustavnom sudu prijedlog da se zabrani rad Hrvatske demokratske zajednice kao zločinačke organizacije te da se konfiscira stranačka imovina te privatna imovina pripadnika vrha te organizacije.[92] Tužio je i novine koje su objavljivale laži o njemu, poglavito zbog članaka za vrijeme rata koji su pisani bez ikakve provjere činjenica, a stvarajući atmosferu linča.[93] Nisu samo novinari kritizirali Paragino djelovanje ratnih godina već i neki bivši utjecajni članovi stranke. Tako je bivši tajnik stranke, Krešimir Pavelić, koji je napustio HSP 1991. godine, iznio teške optužbe na račun vodstva stranke - optužio ga je da ima za cilj što više "ustašovati" kako bi ocrnio hrvatsku vlast u inozemstvu, Paragu je optužio da je plaćenik SAD-a sa zadatkom da izaziva nemire u zemlji, a neke druge članove, poput Alije Šiljka, optužio je da rade za jugoslavensku obavještajnu službu (KOS). Svoje optužbe Krešimir Pavelić nije uspio dokazati na Vojnom sudu Republike Hrvatske 1993. godine.

Za izbore 1992. godine Paraga je izjavio u Saboru da oni "nisu odraz pravog stanja"[94] te je odmah nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine podnio tužbu[95] zbog navodnog krivotvorenja izbora[96], upozoravajući u isto vrijeme i na slučaj predsjednika Izborne komisije, Zlatka Crnića, koji je doživio prometnu nesreću u kojoj je poginuo prije proglašenja službenih rezultata. Za izbore 1995. godine izjavio je da postoji "bezbroj razloga za tvrdnju i sumnju u neregularnost izbora".[97]

Nadalje, upozorava na "anomalije" u pravosuđu - na to da je prvi predsjednik Vrhovnog suda RH Vjekoslav Vidović uklonjen s te dužnosti zbog toga što nije htio krajem 1991. bez dokaza zadržati Paragu u zatvoru[98][99], na to da je sudac Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda u slučaju ubojstva Ante Paradžika kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, na to da je na njegovo mjesto doveden sudac koji je "blagonaklonije" gledao na optužene, smanjujući im kaznu itd.[100]

Ružu Tomašić optužio je da prikriva nalogodavce ubojstva pokojnog dopredsjednika HSP-a Ante Paradžika, nakon što je ona jednom prilikom izjavila da je ta smrt koristila upravo njemu. Uz to, Paraga je ženu koja je u međuvremenu osnovala još jednu stranku s pravaškim predznakom pozvao da se odazove na detektor laži tako da se provjeri tko govori istinu.[101] Tomašićeva se nije odazvala.

2005. godine dolazi još jedna optužba na Paragin račun. Naime, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srpske podnijelo je Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine kaznenu prijavu protiv bivših visokih dužnosnika Republike Hrvatske poput ministra unutarnjih poslova i ministra pravosuđa. Prvooptuženi je postao osnivač i organizator HOS-a Dobroslav Paraga, a drugooptuženi Antun Luburić, komandant HOS-a za Čapljinu. Kao trećeoptuženi naveden je Blaž Kraljević, bivši zapovjednik HOS-a za Hercegovinu. Prijavljen je i Vinko Martinović Štela, potom zapovjednici i upravnici logora, te brojni drugi, najviše stražari, sve do broja od ukupno 42 osobe, a teretilo ih se za smrt nekoliko Srba. Odgovarajući na optužbe, Paraga je u svom stilu izjavio: "Optužbe na moj račun su toliko apsurdne da ću ja te Karadžićeve jurišnike iz zločinačke tvorevine Republike Srpske tužiti za tešku klevetu."[102]

Do sada je podnio oko 20 kaznenih prijava.[2] Najrecentniji Paragin sudski spor je onaj oko zdravstvenog odgoja i spornog kurikuluma kojeg je uveo SDP-ov ministar Željko Jovanović.[89][103]

Privatni život i zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Paraga je oženjen Nevenkom s kojom ima dvije kćeri i sina.[2]

Neki mediji su devedesetih godina preispitivali kako Paraga, iako je katolik, može imati drskosti sudjelovati u političkom životu Hrvatske kad je u obitelji prije nekoliko generacija imao osobe židovske vjeroispovijesti (prabaku).[66][104]

Djed i ujak su mu ubijeni od strane komunista nakon Drugog svjetskog rata, otac mu je progonjen jer je bio katolik, a njegov brat morao je emigrirati u SAD.[105]

Svoja iskustva i svjedočanstva s Golog otoka objavio je 1995. godine u knjizi "Goli otok - istočni grijeh zapada" na više od 600 stranica.

Tvrdi kako je na njega tri puta pokušan atentat[106], a najkrvaviji pokušaj bio je u Vinkovcima 1. ožujka 1992., kada su petorica pravaša poginula, a osmorica su ozlijeđena nakon što je podmetnuta bomba u lokalni stožer HOS-a. [107]

Paraga i HSP bili su prvi koji su zatražili neovisnost Hrvatske, dok su u isto vrijeme SDP-ovci izlazili s programima jugoslavenske federacije, a HDZ-ovci konfederacije.[108][109]

Jedan je od rijetkih političara koji nisu nikad zagovarali ulazak Hrvatske u Europsku uniju.[110]

Iako su Paragini HOS-ovci cijelo vrijeme bili optuživani i etiketirani kao "paravojska" koja radi protiv Hrvatske, danas, 20-ak godina nakon rata, bivši ratni ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Ivan Vekić priznaje da "što se tiče policije i njihove suradnje s HOS-om, Hrvatskim obrambenim snagama, ona je bila savršena." Vekić nadodaje: " Nikada nisu odbili nijednu zapovijed zajedničke akcije, ni s našom vojskom ni s našom policijom, to pouzdano znam." [111]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Dobroslav Paraga

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Robert Frank: "Političke sudbine: Dobroslav Paraga. Persona non grata svih sistema". Novi list: 3. 6. 2000.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Dobroslav Paraga. Večernji list. Preuzeto 26. studenog 2013.
  3. 3,0 3,1 East Europe report: Dobroslav Paraga describes mistreatment in prison. Pristupljeno 18. srpnja 2014.
  4. H. Dečak: "Već 17 godina političar od države traži 500 000 kuna za zlostavljanja u zatvoru". Večernji list: 17. 01. 2003.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 OSOBA TJEDNA - Paraga Dobroslav, objavljeno 25.08.1997. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  6. Predsjednik HSP 1861. Feral Tribune. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  7. Jedan čovjek, jedna pravaška stranka. Tragičar povijesti. Slobodna Dalmacija: članak Marine Karlović-Sabolić. Preuzeto 19. srpnja 2014.
  8. 8,0 8,1 Paraga svedoči protiv Srba. Novosti, 16. travnja 2002. Preuzeto 21. prosinca 2013. (na srpskom)
  9. S.Res. 169-Supporting the efforts of Dobroslav Paraga to bring about increased respect for human rights in Yugoslavia-Senate passage on August 4, 1989. Von Weizsacker had invited Paraga already in December od 1988 on the occasion of the 40th anniversary of the proclamation of the Universal Declaration of Human Rights. Because he was denied a passport, Paraga staged a 17 day hunger strike. Von Weizsacker intervened with the Yugoslav government; the Croatian Cardinal Kuharic openly condemned the incident. Finally, government gave him a passport. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  10. RICHARD VON WEIZSACKER GERMAN PRESIDENT AND DOBROSLAV PARAGA IN BONN. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  11. INTERVJU Dobroslav Paraga u povodu ustavnih promjena. Zamolio sam Gama’a al Islamiju da ne podmeće bombe po Hrvatskoj razgovarala: Nada Starijaš AI Issa, Arena, 23. studenoga 2000.
  12. 12,0 12,1 Povodom obljetnice rezolucije 169. Hrvatsko pravo. Preuzeto 9. lipnja 2014.
  13. 13,0 13,1 Yugoslav Dissident Seeks Support Here Chicago Tribune. Preuzeto 12. lipnja 2014.
  14. "Whereas Dobroslav Paraga, who has twice been adopted as a prisoner of conscience by Amnesty International" Pristupljeno 11. lipnja 2014.god.
  15. Službeni sažetak rezolucije (na engleskom) Pristupljeno 11. lipnja 2014.
  16. Međunarodna nagrada Karolini Vidović jaka pljuska Banskim dvorima i režimskoj HTV Tinolovka-news: "(...) a inače je činjenica, da je Dobroslav Paraga jedini Hrvat i Zagrepčanin u hrvatskoj povijesti koji je počašćen takvim jednim priznanjem od strane kolijevke moderne demokracije (...) Uz Dobroslava Paragu je takvu nagradu u ono vrijeme dobio još samo disident Andrej Saharov.)" Preuzeto 11. lipnja 2014.
  17. Glasilo jugoslavenske komunističke partije, «Borba», Beograd, 11. kolovoza 1989. godine, članak pod nazivom «Poslije rezolucije američkog Senata: tko je Dobroslav Paraga – dugo putovanje u laž»
  18. Osim ovoga, vrijedi istaknuti izvješće britanskih novina "Financial Times" od 11. kolovoza 1989., koje su izvijestile u članku pod naslovom «Beograd odbacuje američku Rezoluciju o ljudskim pravima» kako je «(...) Jugoslavija američku Rezoluciju o kršenju ljudskih prava, čije je posljedice osjetio jedan od najpoznatijih disidenata ove komunističke zemlje, izvješćuje Reuters iz Beograda, nazvala «monstruoznom». (...) Jugoslavenski diplomati u Washingtonu izjavili su službenicima američkoga Senata da su vlasti u Beogradu odbacile njihovu Rezoluciju
  19. «Vjesnik», 19.7.1991.
  20. NU2 Dobroslav Paraga. Emisija "Nedjeljom u 2", voditelj Aleksandar Stanković, 25. 2. 2001., 52:55 Pristupljeno 10. srpnja 2014.
  21. Pravaši na Kosovu kod Albanaca. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  22. Umro inventivni lažljivac Dobrica Ćosić, mentor Slobodana Miloševića. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  23. Večernji list: 02. 01. 2005., članak pod nazivom "Na Golom otoku žalio sam što nisam kriminalac" autorice Jasne Babić: "(...) Uoči zatvaranja, većinu političkih zatvorenika – pomiješanih s gangsterima, silovateljima i ubojicama – činili su kosovski Albanci obilježeni kao uzurpatori posvećene srpske zemlje na Kosovu. Kaznionica je zapečaćena bez službenih objašnjenja. Tek pomniji politički analitičari shvaćali su da je riječ o ishodu sudskog procesa koji je skandalizirao Zapad - Dobroslav Paraga, tada rijetki aktivist organizacije Amnesty International, 1986. optužio je državu za institucionaliziranu golootočku torturu. I pobijedio. (...) U sumrak epohe, Paragina pobjeda nad režimom još se nije smjela priznati."
  24. Pismo povjesničara Gorana Jurišića "Vjesniku" i njegovom glavnom uredniku Igoru Mandiću 5. srpnja 2000., Zagreb
  25. Jonjić, 2013., str. 550.
  26. Jonjić, 2013., str. 553. - 554.
  27. Jonjić, 2013., str. 559. - 560.
  28. R. Moseley, "Croatian Extremist Spoiling for Wider War," Chicago Tribune, 7 listopad 1991, str. 8.
  29. "Izgradnja države i nacionalizam u Hrvatskoj 1990.-1996." - Jill A. Irvin, sveučilište u Oklahomi, str. 7. - 8.
  30. Jonjić, 2013., str. 551.
  31. HSP u Foči. U travnju 1991. u Foči, u gradu, ispred čuvene Aladža Džamije, koju su u ratu srušili četnici. Osobe s lijeva na desno: Osmo Adilović, Krešimir Pavelić, Ivan Kovač, pokojni Ante Paradžik, (iza njega je pokojni Frano Balenović ), zatim Dobroslav Paraga, pokojni Velimir Dilber, Alija Šiljak i Božo Čurčija. Iza leđa Alije Šiljka se nalazi Halim Delahmet. Pristupljeno 18. srpnja 2014.
  32. Dobroslav Paraga na 18. CPAC konvenciji Republikanaca SAD. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  33. "Oslobođenje", Sarajevo, 12. srpnja 1991., članak: «Srbiju u prirodne granice»
  34. 34,0 34,1 Čestitamo HOS-ovcima dan osnutka! Pročitajte čitavu kronologiju povijesti slavnog HOS-a. Sloboda.hr. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  35. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 123. - 124.
  36. 36,0 36,1 36,2 Ekskluzivno na Indexu (8) - Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Tuđmanova tajna policija i Paragini HOS-ovci. Index.hr, trilogija "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga. Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni". Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  37. 37,0 37,1 IN MEMORIAM VUKOVARSKIM BRANITELJIMA SATNIJE HOS-a - DOBROSLAV PARAGA. Preuzeto 9. lipnja 2014.
  38. HOS u Vukovaru. Magazin za vojnu povijest / studeni 2012. Tekst: Tomislav Šulj. Preuzeto 11. lipnja 2014.
  39. Legenda s Marjana otišla u povijest
  40. Irvin 1996., str. 8
  41. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 118.
  42. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 119.
  43. Himna HOS-a. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  44. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 124.
  45. Policajac osuđen za ubojstvo Paradžika pucao po svojoj kući. Jutarnji list. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  46. Zbog čega je ubijen Paradžik? Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili – Hrvati? Preuzeto 9. lipnja 2014.
  47. Pročitajte sramotni izvještaj iz '91. koji blati heroje Vukovara. 24sata. Pristupljeno 9. 6. 2014.
  48. Manolić et al., 1991., str. 141.
  49. Manolić et al., 1991., str. 147.
  50. Ljudi koje je 90-ih trebalo ukloniti. Objavljeno u Nacionalu br. 741, 2010-01-26: DOSSIER: ŽRTVE TUĐMANOVA REŽIMA - "Ljudi koje je 90-ih trebalo ukloniti", autor: Orhidea Gaura. Citat: Jedna satnija HOS-a odmah se uputila prema Vukovaru, međutim, kad je vodstvo vukovarske obrane početkom studenog 1991. tražilo dodatnu Paraginu pomoć, 200 hosovaca koji su krenuli u pomoć tom opkoljenom gradu zaustavio je Tomislav Merčep, tada zamjenik ministra policije Ivana Vekića.
  51. Manolić et al., 1991., str. 148. - 149.
  52. Metković 92- Evo zore....nigdje dana. Govor na predizbornom skupu HSP-a u Metkoviću 1992. god. Pristupljeno 10. srpnja 2014.
  53. 53,0 53,1 Biografija Mile Dedakovića. Večernji list. Preuzeto 11. lipnja 2014.
  54. Nakon izlaska iz pritvora Mile Dedaković-Jastreb sklonio se pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevu domu Pristupljeno 12. lipnja 2014.
  55. U RH KOS kolo vodi. Preuzeto 9. lipnja 2014.
  56. [1] Velimir Veselinović, prikaz knjige: "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća" - Goran Rohaček. Anali hrvatskog politiološkog društva, 2010.god., 276.str.
  57. Najvažnije je da uništimo komunizam i oslobodimo Hrvatsku
  58. Veselinović, 2010., 276.str.
  59. Mišo Kovač u odori HOS-a. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  60. Zlatko Pejaković - Evo Zore, Evo Dana (1992.). Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  61. Program predizbornog skupa HSP-a na Trgu Francuske republike 30. srpnja 1992. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  62. Izbori 1992. god. Pristupljeno 12. lipnja 2014.
  63. Lučić, 2003., str. 22. - 23.
  64. Predsjednik HSP Dobroslav Paraga u Saboru RH. Paraga govori u Hrvatskom saboru 27. ožujka 1993. godine o nerazjašnjenim ubojstvima pravaša.
  65. U znatnom dijelu strane historiografije to se već uzima kao notorna činjenica. Npr. - R. Craig Nation:"Index for war in the Balkans 1991 - 2002", 2003., 156. str.: "Friction between the HVO and the HOS was evident from the start, and eventually Zagreb would take steps to reassert control over its unruly militia forces, including the arrest of Paraga, the assassination of military coordinator Ante Paradžik, and the murder of Kraljević (together with eight members of his staff) on August 9, 1992." Vidjeti još bilješke u dijelu "Tužbe i optužbe"
  66. 66,0 66,1 Povijesni nastup pred zastupnicima i senatorima. On-line izdanje "Hrvatskog prava". Preuzeto 9. lipnja 2014.
  67. I mrtvi izbačeni na ulicu. Progon pravaša - nastavljeno suđenje Paragi i ostalima. Hrvatsko pravo srpanj-kolovoz 1993.god.
  68. Dostojanstvo. Jedan od trojice hadezeovaca koji nije podigao ruku bio je bivši ministar poljodjelstva mr. Ivan Tarnaj. Svoj potez prokomentirao je riječima: "Nije uopće riječ o mojoj hrabrosti. Jednostavno se radi o mom ljudskom dostojanstvu jer je i moj brat poginuo s oznakama HOS-a na rukavu. Zar sam trebao pljunuti na svog brata?!"
  69. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 121.
  70. S Paragom svi ćemo u pritvor
  71. Veselinović, 2010., 276.str.
  72. Nema dokaza protiv pravaša
  73. Odluka o isključenju Đapića iz HSP-a 1/2
  74. Odluka o isključenju Đapića iz HSP-a 2/2
  75. Odbijanje Đapićevog prijedloga o izvanrednom saboru 1/3
  76. Odbijanje Đapićevog prijedloga o izvanrednom saboru 2/3
  77. Odbijanje Đapićevog prijedloga o izvanrednom saboru 3/3
  78. [2] Preuzeto 9. lipnja 2014.
  79. Sabor pod Pavelićem. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  80. Veselinović, 2010., 276.str.
  81. Ministar Malčić instalirao Đapića za predsjednika HSP-a. Govor u saboru 24.3.1994., Paraga optužuje HDZ-ovce da su mu ukrali stranku
  82. Predsjednik HSP podružnice Koprivnica. Pismo Franji Tuđmanu.
  83. Veselinović, 2010., 277.str.
  84. Hrvatski koordinacioni odbor i sabor Hrvata BiH 1994. Članak predsjednika HKD Napredak prof. dr. Franje Topića, "Katolički tjednik" – br. 7 od 23. veljače 2014.
  85. HSP 1861 - Dobroslav Paraga 1.dio. 1995. - Hrvatski parlamentarni izbori. Predstavljanje programa Hrvatske stranke prava 1861. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  86. Vjesnik: 13. 8. 1999.
  87. Središnji odbor Hrvatske stranke prava 1861., 23. studenog 2002. HSP-1861 konstatira nedopustivu nesposobnost i odgovornost predsjednika Mesića i premijera Račana, ne samo kada su posrijedi gore nabrojane činjenice, nego i kada zanemaruju svoju ustavnu dužnost brinuti se o hrvatskom narodu u susjednoj BIH kako bi mogao ostvariti svoja elementarna nacionalna, vjerska i ljudska prava na cjelovitom teritoriju BIH. HSP-1861 neće nikada zaboraviti niti oprostiti vladajućoj koaliciji i predsjedniku Mesiću da su dopustili neshvatljivu političku diskriminaciju protiv njihove stranke, da je ministrica pravosuđa na najgrublji način pogazila sve pozitivne zakonske propise ne dopuštajući obnovu postupka i povratak oduzete registracije parlamentarne stranke prava, čime je HSP-1861 najgrublje odgurnut od hrvatske javnosti čeličnom cenzurom i zabranom javnog nastupa na HTV-u i elektronskim medijima, koji traju već nekoliko godina. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  88. Dobroslav Paraga predstavio izborni program. Index.hr, 10.11.2003. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  89. 89,0 89,1 Uvijek buntovnik - Paraga: Jovanović će opet izigrati roditelje. Članak Anite Belak Krile.
  90. Ramet, 2005., 240.str.: "Unutarnje podjele među bosanskim Hrvatima, odnosno između pojedinaca poput Stjepana Kljuića, koji je želio suradnju s Muslimanima radi očuvanja jedinstvene Bosne i Hercegovine, i Mate Bobana, koji je područja republike naseljene Hrvatima želio pripojiti Hrvatskoj, razriješene su Bobanovim imenovanjem umjesto Kljuića i, po nalogu Zagreba, ubojstvom Blaža Kraljevića, vrlo uspješnog zapovjednika oružanih snaga Hrvata i Muslimana koje su se pod nazivom Hrvatske obrambene snage (HOS) borile protiv Srba..."
  91. Susan L. Woodward: "Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War", str. 268.: "A critical moment in the consolidation of control over Herzeg-Bosnia, the state within Bosnia-Herzegovina being created by the Bosnian Croat branch of HDZ, occured when its armed forces succeeded in assassinating Blaž Kraljević, the regional commander of rival Croatian forces, the right-wing HOS."
  92. Veselinović, 2010., 277.str.
  93. Dobroslav Paraga dobio spor protiv Slobodne Dalmacije. Citat: Ocjenjujući stupanj odgovornosti nakladnika sud smatra da je tuženik štetu počinio grubom nepažnjom svog novinara. Novinar tuženika bez ikakve provjere činjenica koje iznosi u članku čitateljima jasno sugerira tvrdnju da tužitelj (Dobroslav Paraga) svojim javnim i političkim radom “pokapa Hrvatsku” te da je njegovo djelovanje usmjereno k rušenju ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske, čime je povrijedio zaštićena dobra tužitelja, stvarajući atmosferu linča oko tužitelja, a zbog njegova djelovanja, dajući mu pritom pečat izdajnika
  94. Dobroslav Paraga, predsjednik HSP o izborima u Hrvatskoj. Govor u Saboru, 7. rujan 1992. godine. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  95. [3] Citat: Izvješće Komisije za europsku sigurnost i suradnju potvrđuje i navode predsjednika Hrvatske stranke prava 1861., Dobroslava Parage o krivotvorenim izborima, koje je naveo i na položaju predsjednika Hrvatske stranke prava odmah nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine, i potkrijepio i sudskom tužbom zbog krivotvorenja izbora, uz dokazni materijal u vidu originalnih izbornih listića, pronađenih u kontejnerima za smeće, a koji su bili zaokruženi na ime oporbenih predsjedničkih kandidata Ivana Cesara i Dobroslava Parage, od kojih je najviše zaokruženo bilo na ime kandidata Dobroslava Parage. Krivotvorenje predsjedničkih i parlamentarnih izbora potvrdilo je neformalno i veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u razgovoru sa Dobroslavom Paragom i dr Ivanom Cesarom 1992. godine. Na koncu, predsjednik Izborne komisije, Zlatko Crnić, doživio je prometnu nesreću u kojoj je poginuo prije proglašenja službenih rezultata.Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  96. Za te je izbore 1992. godine: „... delegacija KESS-a, koja je od 30. srpnja do 4. kolovoza 1992. boravila u posjetu Hrvatskoj, došla je do zaključka kako se [predsjedničke i parlamentarne] izbore održane [2. kolovoza] 1992. u Hrvatskoj ne može smatrati slobodnim i pravednim.“ (Izvor: Parliamentary and Presidential Elections in an Independent Croatia, August 2, 1992 (Washington, D.C.: CSCE, kolovoza 1992.), str. 30.
  97. HSP1861 - Dobroslav Paraga 2.dio. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  98. U SPOMEN VJEKOSLAVU VIDOVIĆU (1919- 31.10.2006.) PRVOM PREDSJEDNIKU VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE 1990-1992. GODINE! Hrvatsko pravo. Pristupljeno 19. srpnja 2014. god.
  99. Heroj civilnog društva. Slobodna Dalmacija, srijeda, 8.11.2006. Kolumne - Damir Pilić: "Heroj civilnog društva"
  100. Ljudi koje je 90-ih trebalo ukloniti. Nacional, br. 741, 2010-01-26.
  101. Ruža Tomašić prikriva naredbodavce ubojstva Ante Paradžika. HRT, emisija "Nedjeljom u 2", 6. veljače 2005. godine. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  102. [http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050903/novosti07.asp RS za zločine sumnjiči Gregurića, Šarinića, Jarnjaka, Mišetića...] Slobodna Dalmacija, subota, 3.9.2005.
  103. Zdravstveni odgoj iz zaborava izvukao Paragu! Zdravstveni odgoj na površinu izbacio Paragu, tportal.hr. Preuzeto 9. lipnja 2014.
  104. Dobroslav Paraga, H.Res. 240 introduced on His Behalf, and Statement of American Attorney Joseph Morris on Acquittal of Dobroslav Paraga-Hon. Edolphus Towns-March 18, 1998. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  105. Američki magazin "Spin", studeni 1994. godine, str. 80.
  106. Branko Belan: "U ime Neovisnosti: Poništavanje Titove Jugoslavije", 2010., str. 63.
  107. Ostaci pravaškog sjedišta u Vinkovcima nakon eksplozije. Nedjelja u 09,45 h eksplozija koja je odnijela živote naših suboraca. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  108. Prvi sam tražio samostalnu Hrvatsku. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  109. Kasapović, 1996., str. 160.: "Nijedna važnija stranka nije 1989. godine otvoreno zahtijevala secesiju Hrvatske, nego su uglavnom tražile konfederalizaciju Jugoslavije." Fusnota pod brojem 80, ista stranica: "Programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice iz 1990. počinje stavom: «Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) organizacija je slobodnih ljudi različitih svjetonazora kojima je želja i cilj napredak SR Hrvatske i SFRJ Jugoslavije»(Naše teme, 34, 3/4:699., 1990.)." Fusnota po brojem 81, ista stranica: "U spomenutoj Programskoj deklaraciji iz 1990., Hrvatska demokratska zajednica, koja je u javnosti slovila kao najradikalnija oporbena stranka, zapisala je da će se ona «u svojoj političkoj djelatnosti pridržavati Ustava SR Hrvatske i Ustava SFRJ. To je razlog zbog kojega HDZ želi svoju djelatnost razvijati u okviru Socijalističkog saveza SR Hrvatske (...)»(Naše teme, 34, 3/4:704., 1990.)
  110. Ulazak Hrvatske u EU nikad nam nije bio cilj. Glas koncila, Katolički tjednik, 15. rujna 2013.
  111. BUJICA 09.05.2014. - gosti: Ivan Vekić i Tomislav Josić. TV emisija "Bujica", 09.05.2014. - gosti: Ivan Vekić i Tomislav Josić - 56:25.
Literatura
  • Tomislav Jonjić: "Sporovi i rascjepi u obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava 1990.–1992.", Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća: Zbornik radova sa znanstvenog skupa. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013. ISBN 9789537840242
  • Ivica Lučić: Karađorđevo: politički mit ili dogovor? Udruga sv. Jurja, Zagreb, 2003.
  • Josip Manolić, Milan Ramljak, Gojko Šušak, Ivan Vekić, Željko Olujić, Josip Perković, Zdravko Mustač, Stjepan Herceg: Izvješće Državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara. Državna komisija o pripremi i vođenju obrane Vukovara, Zagreb, 1991.
  • Jill A. Irvin: "Izgradnja države i nacionalizam u Hrvatskoj 1990.-1996.", sveučilište u Oklahomi, 1996.
  • Velimir Veselinović, Anali Hrvatskog politološkog društva 2010, Sveučilište u Zagrebu, prikaz knjige Gorana Rohačeka "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća", Čakovec, 2009.
  • Mirjana Kasapović: "Demokratska tranzicija i političke stranke", Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1996. ISBN 953-96058-4-9
  • Branko Belan: "U ime Neovisnosti: Poništavanje Titove Jugoslavije", 2010.
  • Sabrina P. Ramet: "Balkanski Babilon - Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada", 2005. ISBN 953-180-127-4
  • Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Oliver Milosavljević: Kultura sjećanja: 1941.: povijesni lomovi i savladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 2008. ISBN 9789532600797