Drugi punski rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Drugi punski rat
Dio Punskih ratova
Nadnevak 218. pr. Kr. - 201. pr. Kr.
Lokacija Mediteran
Ishod Rimska pobjeda
Sukobljeni
Rimska Republika
Etolski savez
Pergam
Numidija
Iberska plemena
Kartaga
Sirakuza
Masesili
Kraljevina Makedonija
Iberska plemena
Vođe
Scipion Stariji
Kvint Fabije Maksim
Publije Kornelije Scipion
Tiberije Sempronije
Gaj Flaminije
Gaj Klaudije Marcel
Gaj Terencije Varon
Gaj Klaudije Nero
Hanibal
Hasdrubal Barca
Mago Barca
Hasdrubal Gisco
Hanon Stariji
Filip V.
Vojne snage
768 500[1] 700 000+
Posljedice
300 000 mrtvih 316 000 mrtvih

Drugi punski rat (proljeće 218. pr. Kr. - 201. pr. Kr.[2][3]; također poznat pod nazivom Hannibalski rat[3] ili Rat protiv Hannibala) bio je drugi od tri velika rata između Rima i Kartage te ujedno jedan od najvećih i najdestruktivnijih ratova antičke povijesti.[2] U ratu su osim Rima i Kartage sudjelovala talijanska autonomna plemena i gradovi-države, grčki polisi i političke zajednice, Numidija te brojna iberska plemena. Borbe su se nešto više od 17 godina vodile duž cijelog Mediterana (današnja Španjolska, Italija, Sicilija i sjeverna Afrika[3]), a broj poginulih vojnika i civila iznosi nekoliko stotina tisuća. Tijekom rata uništen je velik broj gradova, sela i poljoprivrednih zemljišta.

Casus belli bio je Hanibalovo osvajanje i uništavanje iberskog grada Saguntuma 219. pr. Kr koji je bio jedan od rimskih savezničkih gradova. Ovaj čin doveo je do objave rata s rimske strane koja se dogodila u proljeće 218. pr. Kr. Zbog jake rimske mornarice koja je kontrolirala more[2], Hanibal je preko Alpa umarširao u Apeninski poluotok te uz pomoć galskih plemena u nekoliko navrata Rimljanima zadao velike ljudske gubitke i uništio brojnu imovinu. Bitka kod Kane odnijela je živote oko 67 000 rimskih vojnika, a nakon zarobljeništva i smrti preko 130 000 vojnika rim je Kartagi predao kontrolu nad većim dijelom zapadne Italije.

Protiv Hanibalove vojne strategije Rimljani su prihvatili tzv. Fabijanovu strategiju - izbjegavanje direktnog sukoba s Hanibalovom glavnom vojskom i fokus na uništavanje njegovih saveznika, odnosno ubijanje ostalih generala vojske Kartage. Nakon implementacije strategije rimska vojska ponovno je uspostavila kontrolu nad većim gradovima koji su se pridružili Kartagi, a vrlo važna strateška pobjeda Rima dogodila se 207. pr. Kr kada su Hanibalu presječena i onemogućena nova vojna pojačanja. Kartaga je svoju vladavinu u Iberiji završila doživjevši poraz u bitci kod Ilipa 206. pr. Kr. Invazijom na Afriku Rimljani su 204. pr. Kr. prisilili kartaški senat da povuče svu vojsku s poluotoka. Završni okršaj između rimskog vojskovođe Scipiona i Hanibala dogodio se 202. pr. Kr., a ta bitka poznata je pod imenom bitka kod Zame. Pobjedom Rimljana potpisan je sporazum o miru koji je Kartagu postavio u ekonomski i vojno subordinirani položaj. Kartaga je morala platiti veliku ratnu odštetu (10 000 talenata), predati Rimu cijelu flotu ratne mornarice, slonove i rimske zarobljenike.[3] Potpisanim sporazumom Kartaga nije smjela ratovati bez direktnog odobrenja Rimskog senata.[3][2] Drugi punski rat preokrenuo je odnos moći u antičkom svijetu te je Rim postao najjača vojna i ekonomska sila idućih 600 godina.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Beck, Hans (2011.). "The Reasons for the War". A Companion to the Punic Wars, Oxford: Wiley-Blackwell. ISBN 978-1-405-17600-2.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Second Punic War, britannica.com, pristupljeno 2. rujna 2018.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Second Punic War, ancient.eu, pristupljeno 2. rujna 2018.

Vidi još[uredi VE | uredi]