Dubravko Jelačić Bužimski

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Dubravko Jelačić Bužimski
Rođenje 25. ožujka 1948.
Zagreb, Hrvatska
Portal o životopisima

Dubravko Jelačić Bužimski (Zagreb, 25. ožujka 1948.) je hrvatski književnik, pripovjedač, dramatičar i scenarist. U književnosti je zapažen po fantastičnim pričama Okus mesa (1972.) i Surove kazališne priče (1975.) te romanima za mlade Sportski život letećeg Martina (1984.), Balkanska mafija (1986.) te Martin protiv CIA-a i KGB-a (1988.).[1] Za zbirku pripovjedaka Nezaboravne priče iz kavane Corso (2015.) dobio je Nagradu Ksaver Šandor Gjalski.[2] Njegove su knjige uvrštene na popis za lektiru.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Osnovnu školu polazio je u Zagrebu i Senju te ponovno u Zagrebu. U Zagrebu je završio i gimnaziju te diplomirao na Pravnom fakultetu. Radio je kao propagandist u Vjesnikovoj marketinškoj agenciji, bio je pomoćnikom ministra kulture Republike Hrvatske (1995. – 1996.), a od 1996. radio na HTV-u kao glavni dramaturg i urednik u dramskoj redakciji. Glavni urednik dramskog programa HTV-a bio je od 2000. do 2004. Živi u Zagrebu. Potomak je hrvatske plemićke obitelji Jelačić.

Drame su mu igrale u brojnim kazalištima u zemlji i inozemstvu, a neke su tiskane u knjizi Sjene. Djela su mu prevedena na njemački, poljski, engleski, bugarski, slovenski i rumunjski. Jedan je od utemeljitelja Glumačke družine Histrioni, u kojoj je radio kao dramaturg. Njegovi romani za mladež čine trilogiju o Martinu, koja je već desetljećima dio školske lektire. Autor je niza televizijskih drama prema djelima hrvatskih pisaca (Frana Galovića, Slavka Kolara, Srđana Tucića, Dinka Šimunovića, Ulderika Donadinija, Augusta Harambašića, Đure Sudete, Ante Kovačića, Ivane Brlić Mažuranić, Janka Leskovara). Autor je scenarija za film Čovjek koji je volio sprovode (1989.) redatelja Zorana Tadića. Za zbirku pripovjedaka Nezaboravne priče iz kavane Corso (2015.) osvaja godišnju književnu nagradu za prozno ostvarenje Ksaver Šandor Gjalski.[3]

Djela (nepotpun popis)[uredi | uredi kôd]

Zbirke pripovjedaka[uredi | uredi kôd]

  • Okus mesa (1972.)[4]
  • Surove kazališne priče (1975.)
  • Plava krvna zrnca (2006.)[5][6]
  • Nezaboravne priče iz kavane Corso (2015.)[7][8]

Romani za mlade[uredi | uredi kôd]

  • Sportski život letećeg Martina (1984.)[9]
  • Balkanska mafija (1986.)[10]
  • Martin protiv CIA-e i KGB-a (1988.)[11]

Drame[uredi | uredi kôd]

  • Izložba ptica (1973.)
  • Preludij za dobre ljude s trga (1974.)
  • Surove kazališne priče ili priče iz naše šume (1978.)
  • Gospodar sjena (1978.)
  • Donadinijeva smrt (1982.)
  • Poštar zvoni samo jedanput (1983.)
  • Ponoćna igra (1985.)
  • Osvajanje kazališta (1985.), dramski tekst za djecu
  • Mafija (1995.)
  • Nebeski svanimir i podzemni suronja (2008.), lutkarski tekst
  • Stanari izgubljenog doma (2009.)
  • Noćna igra s Jesenjinom (2012.)

Radiodrame, TV drame i scenariji[uredi | uredi kôd]

  • Čovjek koji je volio sprovode (1989.), scenarij za film Zorana Tadića
  • Čuvar vrijednih slika (1974.), televizijska drama
  • Troje u dvorcu, televizijska serija za mladež
  • Razgovor sa sjenama, televizijska serija za mladež

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ LZMK, Proleksis enciklopedija online, Jelačić Bužimski, Dubravko (Pristupljeno 16. prosinca 2017.)
  2. ↑ Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Društvo hrvatskih književnika, dhk.hr, (pristupljeno 16. prosinca 2017.)
  3. ↑ Priče koje odražavaju vrijeme, društvene događaje i ljudske sudbine (intervju), Gjalski 3/2015. (IA)
  4. ↑ Ivona Smolčić, Sirov okus mesa Dubravka Jelačića Bužimskoga u kontekstu psihoanalize, Kroatologija 1-2/2018. (HAW)
  5. ↑ Sadrži priče Čovjek koji je volio Zagreb, Totalni teatar, Tohu i Bohu, Ah, to si ti, Pljuvanje Isusa ljeta Gospodnjega 199…, Slika koja nestaje, Književna večer s večerom, Najljepši gol na svijetu, Plava krvna zrnca i druge
  6. ↑ Ljerka Car Matutinović, Sizifov posao, Vijenac 346/2007. (HAW)
  7. ↑ Sadrži priče: Vražja priča, Jedan čovjek i jedna žena na zagrebačkim ulicama, Lažna priča Ulderika Donadinija i ostale krivotvorine, Najradosniji performans iz vremena komunizma, Bambi, Josefina i njemačke pornozgode, "Ob-la-di, ob-la-da" ili čišćenje grada, Pet lakih komada ili priče s nježnim završecima, Kako se rastalio čelik, Oceanska ojkalica, Tetovirana vila na podlaktici, Kino za jednu ruku i Posljednji gost kavane Corso.
  8. ↑ Strahimir Primorac, Posveta duhu Vladekova stola, Vijenac 552/2015. (IA)
  9. ↑ Dubravko Jelačić Bužimski, Sportski život letećeg Martina, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001. (236 str.), ISBN 953196758X
  10. ↑ Dubravko Jelačić Bužimski, Balkanska mafija, Znanje, Zagreb, 1986. (171 str.), ISBN 8631300640
  11. ↑ Dubravko Jelačić Bužimski, Martin protiv CIA-e i KGB-a (ilustrirao Sebastijan Čamagajevac), Alfa, Zagreb, 2010. (207 str.), ISBN 9789532972092

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Mrežna mjesta

v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dubravko_Jelačić_Bužimski&oldid=6291479"