Dubrovački dijalekt

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ovaj je članak dio niza o
štokavskom narječju hrvatskoga jezika
Štokavski dijalekti:

Zapadnoštokavski dijalekti:

Povijesno rasprostiranje hrvatskih štokavskih dijalekata
Današnje rasprostiranje hrvatskih zapadnoštokavskih dijalekata

Današnji dubrovački dijalekt jest zapadnoštokavski poddijalekt i dio je novoštokavskoga jekavskoga dijalekta štokavskoga narječja hrvatskoga jezika (Brozović ga naziva poddijalektom [1]).

Rasprostiranje[uredi VE | uredi]

Ovaj dijalekt hrvatskog jezika temelji se na ijekavici i štokavici uz veliku nazočnost čakavizama i sporadično ikavizama. Dubrovačkim dijalektom govore isključivo Hrvati, a glede rasprostiranja on je najmanje raširen od svih hrvatskih dijalekata, govori se na dubrovačkom području od Janjine na poluotoku Pelješcu do Prevlake na granici s Crnom Gorom.

govorno područje

Specifičnosti[uredi VE | uredi]

Nekada je ovaj poddijalekt bio posebnim dijalektom, no danas je dijelom (i)jekavskoga novoštokavskoga dijalekta hrvatskoga jezika. Kroz povijest je uvijek bio zapadnoštokavski i jekavski od samoga početka. Osebujnu bliskost je iskazivao prema zapadnoštokavskim dijalektima u središnjoj i donjoj Neretvanskoj dolini, u istočnoj Bosni i na makarskom priobalju. Posebnu vrstu odnosa je imao sa susjednim istočnoštokavskim i čakavskim dijalektima[1]. Dubrovački poddijalekt i danas jest u mnogo čemu poseban i moglo bi ga se tretirati i kao samostalan dijalekt; glavne su mu osobine (i)jekavski refleks jata sa sporadičnim ikavizmima, novoštokavska akcentuacija i velika nazočnost čakavskog leksika. U početku je bio zapadnoštokavski i (i)jekavski te je tvorio prijelaz između zapadnoštokavskoga istočnobosanskoga šćakavskoga dijalekta i čakavskoga lastovsko-janjinskog dijalekta. Kroz 17. i 18. st. se dijelomično ponovoštokavio, no ne u potpunosti, a ono što se ponovoštokavilo se ponovoštokavilo na svojstven hrvatski način, i to uglavnom u prozodiji[1].

Osobine[uredi VE | uredi]

Akademik Dalibor Brozović je zabilježio 2004. da današnji cavtatski govor bolje predstavlja dubrovački poddijalekt nego sadanji "urbanizirani i donekle izmiješani govor u samome Dubrovniku"[1]. Dubrovački je dijalekt ili, sinkronijski točnije, dubrovački poddijalekt novoštokavskoga jekavskog dijalekta (tkzv.istočnohercegovačkog)), zanimljiv je i sa stanovišta genetske lingvistike, naime ovim poddijalektom govore samo Hrvati a on je bio i važan uzor pri standardizaciji hrvatskoga jezika. Zapravo, njegovi su odnosi s drugim jekavskim dijalektima vrlo složeni, to jest sa sjeverozapadnim i jugoistočnim poddijalektom novoštokavskoga ijekavskog dijalekta (takozvanoga istočnohercegovačkog ili istočnohercegovačkokrajiškog dijalekta), kao i s ijekavskošćakavskim (istočnobosanskim) dijalektom, dok nema nikakvih posebnih odnosa s arhaičnim ijekavskim (zetskim) dijalektom, jer sve svoje zajedničke izoglose dijeli i sa zetskim dijalektom i s jugoistočnim poddijalektom novoštokavskoga ijekavskog dijalekta. Ako uzmemo 11 izoglosa koje je odabrao Pavle Ivić kao osnovu za definiranje sjevernozapadnoga u odnosu na jugoistočni poddijalekt6 i nadopunimo ih s 13 izoglosa istoga tipa, uglavnom prozodijskoga i nužnoga za usporedbu obaju poddijalekata s ijekavskošćakavskim dijalektom7, vidjet ćemo da dubrovačko područje dijeli većinu od 24 izoglose s ijekavskošćakavskim dijalektom, znatan broj sa sjeverozapadnim poddijalektom (većina njih je zajednička s ijekavskošćakavskim), a najmanji broj s jugoistočnim poddijalektom (među kojima su samo dvije specifične, dok ostale dijeli s jednim od dvaju prethodnih idioma).

Ta tri idioma nisu jedini partneri dubrovačkoga dijalekta. Neke izoglose, često uobičajene u jekavskošćakavskome dijalektu, povezuju Dubrovnik i s čakavskim dijalektima, to jest južnočakavskim (ikavskočakavskim) i dijalektom Lastova (jekavskočakavskim). Međutim, ne bavimo se genetskim odnosima dubrovačkoga područja s njegovim izravnim ili neizravnim susjedima. Dovoljno je reći da su mišljenja određenih hrvatskih i srpskih dijalektologa, posebice u prošlosti, danas prevladana. Oni su mislili (zbog raznih razloga) da je izvorni dubrovački dijalekt bio čakavski i/ili ikavski. Danas je sigurno da je dubrovački dijalekt uvijek bio zapadnoštokavski, jekavski od samoga početka, na specifičan način blizak zapadnoštokavskim dijalektima u istočnoj Bosni, u dolini središnje i donje Neretve i na makarskoj obali te da je također imao posebne odnose s bližim čakavskim i istočnoštokavskim dijalektima. U svim su tim odnosima prozodijska obilježja posebno karakteristična.10* Nas ovdje ne zanimaju prozodijski problemi te vrsti, nego dubrovačka akcentuacija sa strukturalističkoga gledišta. Akcentuacijom ćemo se baviti na osnovi cavtatskoga govora, a ne dubrovačkoga, zbog razloga navedenih na početku. Za strukturalnu karakterizaciju štokavskoga akcenta, Pavle Ivić rabi 12 položaja: 1. sestrȁ/sèstra 1a. glāvȁ/gláva 2. jezı̏k/jèzik 2a. nārȍd/národ 3. lopȁta/lòpata 3a. pı̄tȁla/pítala 4. sestrȇ/sèstrē 4a. glāvȇ/glávē 5. junȃk/jùnāk 5a. glāvȏm/glávōm 6. pozlȃćen/pòzlāćen 6a. tr8̄pîmo/tŕ8pīmo.

Oblici lijevo od kose crte predstavljaju čisti staroštokavski dvonaglasni sustav, a na desnoj strani potpuno dosljedan novoštokavski (četveronaglasni) sustav. Što se tiče dubrovačkoga poddijalekta, on nema stari akcent na položajima 1. – 6. i 1a. – 6a.12 Stoga bi ga se trebalo smatrati izvornim i dosljednim novoštokavskim idiomom, no ostvaraj akcenatskoga pomaka nije istovjetan s tipičnim novoštokavskim na položajima 1. i 2., jer ondje nalazimo, prema literaturi, dugouzlazni akcent kao u 1a. i 2a., to jest séstra i jézik (takozvana kanovačka akcentuacija),13 dok na svim drugim položajima nalazimo normalne novoštokavske akcente. To znači da ćemo imati 1. séstra, 2. jézik, 3. lòpata, 4. sèstrē (G sg), 5. jùnā8k, 6. pòzlā8 ćen, 1a. glá8 va, 2a. ná8 rod, 3a. pítala (l-part. f. sg.), 4a. glá8 vē (G sg), 5a. glá8 vōm (Instr sg), 6a. tr̀8pīmo (1. pl. prez). Shodno tomu, odstupanje se od pravoga novoštokavskog modela može naći samo na položajima 1., 2. i 6a., no u posljednjem je slučaju devijacija samo površna jer slogovni sustav dubrovačkoga poddijalekta nema dugo [r8̄], ali kod drugih leksema s istom strukturom, primjerice za skākȃńe/skákāńe, položaj će 6a. imati normalni novoštokavski refleks ska8́kā8ńe;14* treba dodati da se fonem /ā/ uvijek ostvaruje kao [a8̄]. U gradu Dubrovniku svi će primjeri imati isti oblik kao u Cavtatu, osim šestoga, jer se u Dubrovniku opreka /č/ ~ /ć/ neutralizira u korist srednjega ostvaraja. Stoga bi dubrovački poddijalekt imao normalnu novoštokavsku akcenatsku strukturu, osim za položaje 1. i 2. No Ivićevi primjeri 1. – 6.a., koji se odnose na štokavske dijalekte uopće, nisu dovoljni za preciznu karakterizaciju dubrovačkocavtatske prozodije, to jest trebalo bi dodati sljedeće: 7. dobrotȁ/dobròta 7a. olūjȁ/olúja 8. dobrotȇ/dobròtē 8a. olūjȇ/olújē. U ovome slučaju nije nužno uvesti primjere sa zatvorenom ultimom (kao Ivićevi 2., 2a., 5., 5a.) jer u dubrovačkome poddijalektu zatvorenost sloga nije od velikoga značenja. Prema literaturi, u Cavtatu i Dubrovniku nalazimo primjere 7.-8a., 7. dobrȍta, 8. dobròtē (G sg), 7a. olúja, 8a. olújē (G sg), dok je na zapadnome području dubrovačkoga poddijalekta 7. dobróta, a na druga se tri položaja nalaze normalni novoštokavski refleksi. To znači da se na nova četiri položaja klasični novoštokavski akcent može naći u tri slučaja, dok se samo na položaju 7. (analogno dvosložnim primjerima 1. i 2.) može naći odstupanje u zapadnome dijelu dubrovačkih područja istovjetno 1. i 2., to jest v́ umjesto novoštokavskoga v̀ (već spomenuta takozvana kanovačka akcentuacija), dok u Dubrovniku i Cavtatu možemo naći kratkosilazni akcent na penultimi u trosložnim i višesložnim riječima umjesto novoštokavskoga kratkouzlaznog akcenta. To je jedini primjer sa silaznom intonacijom na srednjem slogu u dubrovačko-cavtatskome govoru. Dubrovačko-cavtatski akcenatski model mogućih naglasnih položaja pokazao je Pavle Ivić16 na sljedeći način: slog naglasak jedini prvi srednji zadnji + + – – + + +* – i ˊ – + + – Jedini slog koji odstupa od klasične novoštokavske akcentuacije17 u shemi obilježen je zvjezdicom. Ivić razvoj toga sustava objašnjava na sljedeći način.18 Pomak je silaznih akcenata imao barem dvije faze. U prvoj fazi novoštokavskoga pomaka, samo su položaji 1., 1a., 2. i 2a. prošli taj proces, no dok se u dugim slogovima razvio normalan dugouzlazni akcent, u kratkim se slogovima razvio nestabilan akcent s kratkouzlaznim obilježjem, što je Ivić označio kao v̀1. Ako moje primjere (7. – 8a.) dodamo Ivićevim primjerima 1. – 6a., s napomenom da ono što vrijedi za 1. – 1a. očigledno vrijedi i za 7. – 7a.,19 doći ćemo do sljedeće slike: 1. sè1stra 1a. gláva 2. jè1zik 2a. národ 3. lopȁta 3a. pı̄tȁla 4. sestrȇ 4a. glāvȇ 5. junȃk 5a. glāvȏm 6. pozlȃćen 6a. jūrı̑mo 7. dobrò1ta 7a. olúja 8. dobrotȇ 8a. olūjȇ. Takav se model može definirati kao prijelazni ili u hrvatskome (kao i srpskome) akcenatskome nazivlju, kao "srednjoštokavski". Novoštokavski se pomak pojavio samo u slučaju oksitoneze (to jest gdje je v̏ na ultimi), dok na drugim položajima staroštokavska akcentuacija ostaje nepromijenjena. U sljedećoj, drugoj fazi, događa se normalan novoštokavski pomak, s time da opet postoji normalan novoštokavski v́ u dugim slogovima, no ovaj put i u kratkim slogovima dobivamo normalan novoštokavski v̀, koji Ivić označava kao v̀2. Nakon druge faze akcentuacija je u dubrovačkome poddijalektu sljedeća: 1. sè1stra 1a. gláva 2. jè1zik 2a. národ 3. lò2pata 3a. pítala 4. sè2strē 4a. glávē 5. jù2nāk 5a. glávōm 6. pò2zlāćen 6a. júrı̄mo 7. dobrò1ta 7a. olúja 8. dobrò2tē 8a. olújē. Kao što objašnjava Ivić, sustav s tri kratka akcenta (v̏, v̀1, v̀2) nije mogao opstati. Zato je v̀1 kao manje uzlazan nestao na takav način da se u cijelome dubrovačkome poddijalektu izjednačio s v́ u penultimi dvosložnih riječi (položaji 1. i 2.), a u penultimi trosložnih i višesložnih riječi (položaj 7.) proces je izvršen samo na zapadu poddijalekta, dok se u dubrovačko-cavtatskome govoru v̀1 na tome položaju izjednačio s v̏. Nakon treće, konačne faze dubrovačko-cavtatska akcentuacija poprima izgled izložen na početku članka, tj. distribuciju pokazanu u Ivićevu modelu (ovdje s bilješkom 16). Naravno da se proces dobrò1ta > dobrȍta mogao dogoditi samo nakon završenoga procesa lopȁta > lò2pata (položaj 3.), zato što bi se inače, kao što to kaže Ivić, stari i novi v̏ izjednačili te bi njihove sudbine bile istovjetne, tj. imali bismo i *dòbrota kao što imamo lòpata. Stoga se trebamo baviti trima fazama. Takav je razvoj koji vodi sadašnjoj situaciji u osnovi moguć. Hipoteza je vrlo vješto postavljena i faze logično proizlaze jedna iz druge. No ja mislim da to nije jedino moguće objašnjenje, posebice uzmemo li u obzir da bi u srednjojužnoslavenskome dijasistemu distribucijski model s v̏ u srednjim slogovima bio tipološki izoliran kada v̑ ne bi bilo na istome položaju (s druge strane, uopće nisu rijetki govorni tipovi u kojima v̏ ne postoji izvan početnoga sloga, ali da srednji ili čak konačni v̑ postoji). Stoga ću pokušati pronaći drukčije objašnjenje za dubrovačko-cavtatsku akcentuaciju koje bi bilo tipološki uvjerljivije.20* Možemo početi od druge faze razvoja, jer se slažem da se do te faze razvoj odvijao onim tijekom koji je izložio Ivić. Distribucija se akcenata u drugoj fazi može pokazati sljedećim modelom za jednosložne, dvosložne i trosložne riječi (višesložne riječi nisu važne za naš problem): naglasak A B C D E F G ̑ i ̏ + + + + – – – ˋ1 – + – – + – – ˋ2 – – + + – + – ́ – + + + + + – Oznake u A-G označavaju sljedeće slogove: A = jedan slog (tj. jednosložne riječi) B = prvi slog u dvosložnim riječima (tj. penultima) ispred konačnoga v̆ C = prvi slog u dvosložnim riječima (tj. penultima) ispred konačnoga v̄ D = prvi slog u trosložnim riječima (zanemarujući kvantitetu sljedećega sloga) E = drugi slog u trosložnim riječima (tj. penultima) ispred konačnoga v̆ F = drugi slog u trosložnim riječima (tj. penultima) ispred konačnoga v̄ G = posljednji slog u nejednosložnim riječima Naglasak v̀1 ima neka zajednička obilježja s naglascima v̏, v̀2 i v́.21* S prva dva (v̏, v̀2) to je kratkoća, a s drugim i trećim (v̀2, v́) svojstvo uzlaznosti. To znači da ima dva zajednička obilježja s v̀2, a s v̏ i v́ samo jedno. Stoga je najveća mogućnost fonološke identifikacije s akcentom v̀2, naravno ako ne postoje zapreke, kao što su kolizije u distribuciji koje bi mogle prouzročiti homonimnost minimalnih parova na osnovi prozodijskih opreka. Ako pogledamo prethodni model akcenatske distribucije na položajima A-G, vidjet ćemo da v̀1 dijeli položaj B s v ̏ i v́, a položaj E samo s v́, dok nema ni jedan zajednički položaj s v̀2, jer se v̀2 pojavljuje samo na položajima C, D i F, u kojima se v̀1 uopće ne pojavljuje. Drugim riječima, naglasci se v̀1 i v̀2 nakon završene druge faze nalaze u komplementarnoj distribuciji. (Ovdje se ne bavimo naglaskom v̑ jer on nema fonetskih sličnosti s v̀1; što se tiče distribucije, ona je istovjetna s v̏). Shodno tomu, naglasku v̀1 fonetski je najsličniji v̀2, jer je on jedini u komplementarnoj distribuciji s njime. Jedini je mogući zaključak: [v1] i [v2] zapravo su alofoni istoga prozodema /v̀/ ili točnije, to su sigurno bili nakon što je završila druga faza. Sada se postavlja pitanje kasnijega razvoja. Prema literaturi koja se bavi dubrovačkom dijalektologijom (prije svega Budmani i Rešetar) očigledno je da se Ivićev v̀1 (koji se, kao što smo vidjeli, nalazi samo na penultimi ispred v̆) izjednačio s v́ u dvosložnim riječima, a u trosložnima (i višesložnim) riječima s v̏. Na osnovi takvih dijalektoloških opisa Pavle Ivić konstruira svoj model dubrovačkocavtatskoga akcenatskoga sustava i svoje objašnjenje njegove geneze. Ako su ti opisi fonološki točni, onda je i Ivićevo tumačenje točno. Naime, treća razvojna faza također je bila završena, a fonološka se opreka između v̀1 i v́ u dvosložnim riječima i između v̀1 i v̏ u trosložnim riječima defonologizirala. Moje istraživanje u Cavtatu ne potvrđuje Ivićeva i uopće starija zapažanja.22* Istina je da je naglasak na penultimi u primjerima poput sestra, jezik i dobrota (položaji 1., 2., 7.) akustički drukčiji od [v̀] na svim položajima u kojima se ta fonetsko-prozodijska jedinica pojavljuje (3. lòpata, 4. sèstrē, 5. jùna8̄k, 6. pòzlā8ćen, 8. dobròtē). Također je točno da je akcent u sestra i jezik akustički sličniji akcentu u glá8va i ná8rod nego akcentu v̀, barem u većini ostvaraja i sigurno u govoru većine informanata, a i akcent je u dobrota bliži akcentu v̏ nego akcentu v̀. Pitanje je bavimo li se ovdje sličnošću ili istovjetnošću. Prema mojim zapažanjima nije riječ o istovjetnosti, barem ne u trosložnim riječima tipa dobrota. Akcent koji se danas u njima može čuti umjesto v̀1 nije akustički istovjetan s v̏ (iako je, kao što je rečeno, vrlo sličan) i ponaša se drukčije od v̏. To se vidi kada se riječi poput dobrota (obilježimo ih privremeno kao dobrőta)23* sa strukturom vv̋v, usporede s postojećim vv̏v strukturama u dubrovačko-cavtatskome govoru. Susrećemo dvije vrste takvih struktura: prva su vrsta najnovije trosložne riječi iz europskih jezika (uglavnom romanskih) s naglašenom kratkom penultimom koje se uzimaju kao vv̏v i koje se neposredno prilagođavaju kao v̀vv24* (što znači da je proces druge faze još živ); druga su vrsta dvosložne riječi tipa kȕća, koje u enklizi također dobivaju strukturu vv̏v i ostvaruju se kao v̀vv (uÌ kȕću > ùÌ kuću). Stoga, kada bi dobrőta uistinu predstavljala vv̏v, oblik *dòbrota barem bi se ponekad pojavio, što je apsolutno nemoguće. Ta je nemogućnost ponukala Ivića da pretpostavi treću fazu dobrò1ta > dobrȍta nakon završenoga procesa lopȁta > lòpata iz druge faze. No budući da oblik *dobrȍta nije realan, a procesi su u drugoj fazi još živi (što se vidi u primjerima vv̏v > v̀vv), nema potrebe za trećom fazom. Jednostavno možemo reći da je u trosložnim riječima [v̋] suvremeni predstavnik za v̀1 iz prve faze, a [v̀] za v̀2 iz druge faze, tj. dobrőta, G sg dobròtē. Drugim riječima, to su dva alofona istoga prozodema /v̀/, njegove položajne varijante u komplementarnoj distribuciji. Slučaj je sličan s primjerima sestra, jezik. Naglasak se u tim riječima u Cavtatu danas ostvaruje na prilično širokoj fonetskoj ljestvici, od v̀ (vrlo rijetko i pod utjecajem standardnoga jezika), preko poludugoga uzlaznog akcenta novoštokavskoga tipa (obilježimo ga s v̌),25 do v́, s prijelazima između v̀-v̌ i v̌-v́. Mislim da je najučestaliji v̌, zatim prijelaz v̌-v́, prijelaz v̌-v̀, zatim v́ i konačno v̀. Čini se da je jednaka situacija u Dubrovniku, osim što je utjecaj standardnoga jezika ondje jači, a v̀ je učestalije, ali je i v́ učestalije (što je možda također specifičan povratan i neizravan utjecaj standardnoga jezika, to jest rezultat nepreciznog oponašanja govora autohtonih Dubrovčana). Ovdje je problem nešto drukčiji od onoga u odnosu alofona [v̋] i prozodema /v̏/, zato što [v̋] i /v̏/ nikada nisu na istim položajima, to jest u riječima sa strukturom v̆v̆v̆ samo su v̆v̋v̆ i v̏v̆v̆ mogući (s v̀v̆v̆, što ovdje nije važno), dok su sa strukturom v̆v̆ i v̌v̆ i v́v̆ prisutni (s v̏v̆, što također nije važno). Stoga imamo sěstra i jězik s glá8 va i ná8rod, dok se sestra i jezik mogu ostvariti i kao séstra, jézik. No time ne nestaje fonološka opreka, nego se eventualno samo neutralizira. O nestajanju bi se moglo govoriti kada bi bili mogući i ostvaraji *glǎva, *nǎrod, a njih nikada nema. Shodno tomu, ovdje postoje jednosmjerne fonološke opreke (znak |— umjesto ~),26 što znači sěstra, jězik |— glá8va, ná8rod, što znači da se opozicija neutralizira u smjeru v̌ > v́, no poštuje se u smjeru v̌ < v́. Da se defonologizacija uistinu pojavila, trebali bismo očekivati ne samo v̌ umjesto v́ (tj. *glǎ8va, *nǎ8 rod) nego i druge posljedice. Stoga, ako su [v̌] i [v́] uistinu slobodne varijante alofonâ istoga prozodema /v́/, trebali bismo, prema glá8va, G sg glá8 vē i séstra, G sg sèstrē barem povremeno očekivati G sg *glàvē (što je manje vjerojatno) i *séstrē (što je vrlo vjerojatno), no nijedan se od tih dvaju oblika nikada ne pojavljuje. Također bismo prema jézik, G sg jèzika i ná8rod, G sg ná8roda, trebali barem povremeno očekivati G sg *nàroda (manje vjerojatno) i

  • jézika (vrlo vjerojatno), no takvih oblika opet nema. Stoga je logično i opet

pretpostaviti da je [v̌] alofon prozodema /v̀/, a ne /v́/. Opozicija /v̀/ ~ /v́/ u dvosložnim riječima s kratkom ultimom, to jest kada je /v̀/ = [v̌], po potrebi se može anulirati u smjeru v̀ > v́, ali ne u smjeru v̀ < v́. Tako u tome položaju imamo jednosmjernu fonološku opreku /v̀/ |— /v́/, dok u svim drugim položajima opreka ostaje normalna, to jest /v̀/ ~ /v́/. Kao zaključak možemo reći da dubrovačko-cavtatski govor ima četiri prozodema /v̀/ ~ /v̏/ ~ /v́/ ~ /v̑/. Posljednji za nas nije zanimljiv, a između druga tri nalazimo složene odnose. Prvi, to jest /v̀/ ima tri alofona kao položajne varijante s potpuno komplementarnom distribucijom: [v̋] na penultimi trosložnih (i višesložnih) riječi ispred kratke ultime, [v̌] na penultimi dvosložnih riječi, također ispred kratke ultime, i [v̀] u svim drugim položajima. Dok su tri alofona prozodema /v̀/ potpuno u komplementarnoj distribuciji, svi su oni barem na jednome položaju u koliziji s drugim prozodemima, to jest s /v̀/ i /v́/: [v̀] ~ /v́/, primjerice lòpata ~ pítala, [v̀] ~ /v̏/, primjerice lòpata ~ jȁgoda, [v̌] |— /v́/, primjerice sěstra |— gláva, [v̌] ~ /v̏/, primjerice sěstra ~ kȕća, [v̋] ~ /v́/, primjerice dobrőta ~ olúja, [v̋] ~ /v̏/ samo povremeno, primjerice dobrőta ~ uÌ kȕću (umjesto učestalijega ùÌkuću). Sve to znači da u fonološkome smislu nema tri nego samo dvije faze razvoja u novoštokavskome procesu u dubrovačkome poddijalektu. Kada se akcent v̀2 pojavio u drugoj fazi, akcent v̀1 iz prve faze postao mu je fonološki istovjetan u jednome prozodemu /v̀/, a u fonetskome se smislu akcent v̀1 danas ostvaruje u dvosložnim riječima na cijelome području dubrovačkoga poddijalekta kao [v̌] u širokome rasponu oscilacija. U trosložnim riječima, s druge strane, to vrijedi samo za zapad, a u dubrovačko-cavtatskome govoru [v̋] se nalazi na tome položaju. U svakome slučaju, to je pitanje jednog izvornoga i zanimljivoga prozodijskog obilježja.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • C. A. v a n d e n B e r k Y a-t-il un substrat čakavien dans le dialecte de Dubrovnik?

Contribution à l`histoire de la langue serbo-croate, ’s- Gravenhage, 1957, 256 str.

  • Ivan B r a b e c, "Die Mundart von Dubrovnik", Die Welt der Slaven, V/1960,

str. 45-61.

  • Sanja Brbora-Ma j s t o r o v i ć, "Nacrt za dubrovački rječnik", Filologija, 30-

31/1998, str. 179-184.

  • Drago Ć u p i ć, "Odnos štokavštine sjeverozapadne Boke i Dubrovnika (Nekolike

fonetsko-morfološke paralele)", Hrvatski dijalektološki zbornik, 7-1/1985, str. 73- 80.

  • Mirko D e a n o v i ć, "Zašto dubrovački književnici nisu pisali kako su govorili?",

Hrvatsko kolo, XVII/1936, str. 62-77.

  • Mirko D e a n o v i ć, "O urbanom karakteru dubrovačkoga leksika", Forum,

Zagreb, VI/1967, br. 9-10, str. 397-403.

  • Vera G e r e r s d o r f e r, "Romanizmi u dubrovačkom govoru", Zadarska revija,

XXVIII/1979, br. 1, str. 1-19.


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Croatica et Slavica Iadertina 2005. Dalibor Brozović: Dva moguća fonološka tumačenja prozodijskog sustava u cavtatskome govoru

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Jezik br.2/1998. Mario Grčević: Kako je dubrovački dijalekt postao poddijalekt "istočnohercegovačkoga dijalekta"
  • Jezik br.3/1998. Mario Grčević: Zablude o ist.herc.govorima kao dijalektnoj osnovici hrvatskoga književnoga jezika - 2. dio
  • Jezik br.1/1999. Mario Grčević: Ponovno o "istočnohercegovačkoj štokavštini" i kroatističkim stranputicama


P linguistics.svg Nedovršeni članak Dubrovački dijalekt koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.