Duh
Ovo je glavno značenje pojma Duh. Za druga značenja pogledajte Duh (razdvojba).Duh (od staroslavenskog duhЪ)[1] kao pojam ima više značenja.
U svakodnevnom govoru, kao suprotnost tjelesnosti, odnosi se na sveukupnost psihičkih procesa, misaone procese.[2] Ponekad se poistovjećuje s dušom, ili se koristi kao istoznačnica za um.
U religijama, za razliku od materijalnoga, duh je slobodan od prostora i vremena.[3]
Pojam duh se koristi i u značenju temeljne osobine (karaktera); npr. duh nekog djela, duh naroda, znanosti, doktrine, religije, filozofije, pokreta, kulture, civilizacije, povijesnog razdoblja, umjetnosti, itd.
U pučkom vjerovanju i ezoteriji, duh je avet, sablast, utvara, prikaza preminulog; natprirodno biće koje na čovjeka i njegovu okolinu može vršiti povoljan ili štetan utjecaj; demon; prekogrobna ličnost koja se javlja u spiritističkim seansama.[2]
Hrvatska riječ duh staroslavenskog je korijena:
DuhЪ, – a (muški rod), duh; dah[1]
Palatizacijom dolazi do promjene:
DuhЪ (nominativ jednine)– dusi (nominativ množine) – duse (vokativ jednine)[4]
U religiji duh je bestjeleno biće, na ljestvici stvorenja više od čovjeka, Bog, Vrag, nematerijalni viši dio čovjeka, koji nakon smrti napušta tijelo i živi u nadnaravnom svijetu. U kršćanstvu, duh je osobita treća osoba Trojstva, Duh Sveti. U ranom kršćanstvu kao i hebrejski ruah, odnosi se na božansko u čovjeku i svijetu.
Prema sv. Augustinu, ljudski duh je božansko prosvjetljenje, prema Tomi Akvinskome duh je dioništvo ljudske duše u božanskome. U kršćanskih mistika novoplatonovskog usmjerenja, duh je iskra, duša, scintila animae, grčki sinteresis, nerazorivi element psihe.
U istočnim religijama, osobito u dominantnoj interpretaciji hinduizma, Adavaita Vedanti, apsolut, božansko prapočelo, Brahman, koje je identično s biti ljudske duše, Atman. U diferenciranome monizmu (Višištdadvaita Vedanta) atman je dio ili vid Brahmana, ali mu nije istovjetan u potpunosti.
Latinskim riječima spiritus i animus izvorno značenje je srodno i usko vezano uz predodžbu disanja; latinski spirare, disati.
U antici epikurejci razlikuju duh i dušu ( lat. animus i anima) a njihovo razumijevanje rastumačeno je u didaktičkoj poemi De rerum natura filozofa Lukrecija, iz 1. stoljeća prije Krista[5].
U skolastičkoj filozofiji, animus pretežno označava cjelokupnost duševnih funkcija, dok spiritus postaje metafizički termin za „duhovno biće“, koji se primjenjuje za Boga i nevidljiva stvorenja i na „viši vječni“ dio čovjeka.
U filozofiji, duh je nematerijalna supstancija. Grčki izraz πνεῦμα, pneuma, naziv je za „životni dah“, za kojega se vjerovalo da udisanjem ulazi u tijelo i održava život i da se na samrti izdiše.
Kod stoika, duh označava logičko kozmičko načelo. Posebnu nijansu metafizičkog značenja dobiva spiritus kod Descartesa (franc. esprit) koji ga definira kao zasebnu kategoriju bića, kao misaonu tvar res cogitans, toliko oprečnu materiji res extensa, da je među njima nemoguć odnos.
Dalje od Descartesa duh postaje osnovnim pojmom mnogih duhovnih i idealističkih filozofija, predstavljajući jedinu ili bar primarnu osnovu čitave zbilje. Osobito u njemačkom idealizmu duh, Geist, postaje predmetom spoznajnoteorijskih i ontoloških spekulacija. Za Schellinga duh je jedan od polova „apsolutnoga“; za Hegela on je stadij u dijalektičkom razvoju ideje, a očituje se u tri oblika, kao subjektivni: individualni, psihološki; kao objektivni: povijesni, društveni, kulturni i kao apsolutni: umjetnički, religiozni i filozofski. I u novijim filozofskim strujanjima idealističkog tipa, duh se često suprotstavlja kao osnovna posebna kategorija bitka prema materiji.
Nus (grčki νοΰς, latinski intellectus, um, razum, duh) označava samu misaonu aktivnost. Kod Anaksagore nus je objektivni um- najfinija i najčistija tvar, odvojena od svih drugih, beskonačni i nepromjenjivi prvi uzrok kretanja. "Nus je dao poticaj za svrhovito (teleološko) uređenje svemira".[6] Kod Platona i Aristotela, nus je najplemenitiji dio duše.,
- 1 2 Damjanović, Stjepan. 2004. Mali Staroslavensko-Hrvatski rječnik. Matica hrvatska. Zagreb. str. 75. Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- 1 2 Duh. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2013–2026. Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- ↑ Ivancic, Tomislav. 12. prosinca 2020. Duh i duša - Tomislav Ivančić. HagioHr. Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- ↑ Damjanović, Stjepan. 2003. Staroslavenski jezik. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. str. 72. Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- ↑ De rerum natura (engleski). 13. prosinca 2025. Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- ↑ Kalin, Vladimir, "Povijest filozofije", 28. izd., Školska knjiga, Zagreb,2004., ISBN 953-0-20486-8, str.83.
- Opća enciklopedija JLZ-a, Zagreb, svezak 2, 1977., i svezak 6, 1980.