Dukljani

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Dukljani (na crnogor. ćiril. Дукљани), također i Dioklićani - Диоклићани, u grčkim povijesnim izvorima Διοχλείς ili Διοκλητιανοί, lat. Dioclenses su slavensko i-ili slavenizirano stanovništvo Duklje, prve crnogorske države, pretci suvremenih Crnogoraca i drugih naroda koji žive na području Crne Gore.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska povijest

Naziv[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Duklja (etimologija)

Za doba Rimskoga Carstva, ilirsko plemena Dokleati su živjeli na području od suvremene Podgorice do Nikšića. Južnoslavenski pretci suvremenih Crnogoraca su u 6. stoljeću ovladali rimskim gradom Dukljom, okolnim planinama, Skadarskim jezerom i dijelom obale Jadranskoga mora prihvaćajući, ne samo kršćanstvo, već i slavenizirani naziv Dokleata kao etnonim - Dukljani.

Duklja se, također, etimologički izvodi iz starog indoevropskog korijena - dhoukl, sa značenjem skrovit, taman, crn, te je očita semantička veza ovoga korijena sa današnjim imenom Crne Gore.[1]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dukljansko Kraljevstvo

Dukljani u bizantskim izvorima[uredi VE | uredi]

K. Porfirogenet,O Dukljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju

  • Bizantski kroničar Kekvamen (Κεκαυμένος) u drugoj polovici 11. stoljeća opisuje dukljanskoga kneza Vojislava: Bješe u gradovima Dalmacije, u Zeti i Stonu, zavladao toparh Vojislav Dukljanin[4], u grčkom originalu ἦν δὲ εἰς τὰ κάστρα Δαλματίας εἰς τὴν Ζένταν καὶ εἰς τὴν Στάμνον τοπάρχης Βοϊσθλάβος ὁ Διοκλητιανός[5]
  • Teodor Prodrom (Θεόδορος Πρόδρομος), kroničar i najveći pjesnik bizantskog 12. stoljeća, veličajući jedan vojni pohod cara Manuela I. Komnena i protiv Duklje izrijekom pominje i Dukljane (Διοκλεΐς).[6]
  • Drugi manje pouzdani bizantski pisaci izjednačavaju dukljanske vođe ili dio stanovništva Duklje s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-Hrvati), daju im pogrda značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komotnosti (Srbi koje neki i Hrvati nazivaju), a riječ je kako primjećuje Pavle Mijović samo i izrijekom o Dukljanama, četvrti koriste recidiv mode skitomanije (Neki skitski čovjek po imenu Vojislav), a peti oksimoron (Hrvati i Dukljani pobunivši se), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom tadašnjeg dukljanskog princa Bodina itd.[7]

Tumačenja[uredi VE | uredi]

Dr. Špiro Kulišić je utvrdio kako još od najstarijih bizantskih izvora i kasnije nema pomena o tome kako Srbi ili Hrvati u značajnijim skupinama naseljavaju područje u 11. st. oformljene Duklje (cit. u izvorniku):

Wikicitati „U vizantijskim izvorima XI vijeka Dukljani su iskazani kao zaseban etnos, jasno odvojen i od Hrvata i od Srba. (O etnogenezi Crnogoraca, 1980.)”
()

Dr. Radoslav Rotković piše (cit. u izvorniku):

Wikicitati Slavenski pretci suvremenih Crnogoraca došli su iz Polablja... u ranom 6. st., pretci Crnogoraca naselli su Prevalis. Kasnije će Prevalis postati Dukljansko kraljevstvo a stanovnici Dukljanski Slaveni ili Dukljani. (Odakle su došli preci Crnogoraca, 1995.)”
()

Dr. Carleton S. Coon, poznati američki antropolog, u djelu Rase Europe (orig. The Races of Europe, New York, 1939.), oslanjajući se na parametre složenih terenskih istraživanja, utvrdio je da su suvremeni Crnogorci, „vjerojatno naviši i najteži” u Europi. Coon veli da su „Crnogorci suviše riđi za običan dinarski tip”, te izdvaja „karakteristični tip Crnogoraca”[8]. U izvorniku ga naziva The Old Montenegrin type a on zapravo je podudaran Borreby type-u, koji u osnovi karakterizira robusnost tijela i glave, svijetlija koža, isto takva kosa i brada[8]. U Europi Borreby typ najvećma je prisutan u suvremenoj u sjevernoj Njemačkoj, arealu Polablja. Coon veli:

Wikicitati „The Old Montenegrin type koncentriran je u jugozapadnim planinskim marginama Crne Gore, sjeverno od Skadarskoga jezera, u najkonzervativniji dio kulture Kraljevine, kao i u etničko središte crnogorske nacije.”
()

[8]


Dr. Neven Budak, razmatrajući krunidbu Mihaila, prvog kralja Duklje i činjenicu da je "zavladao susjednim sklavinijama" u svjetlosti etnonima Dukljani, veli:

Wikicitati „Time su postavljeni temelji za širenje dukljanskog etničkog imena na šire područje, što je moglo dovesti (da zbog promjene odnosa snaga nije došlo do obrata) do etnogeneze čiji bi rezultati bili bitno drugačiji od današnjih.”
()

[9]

Kristijaniziranje dukljanskih Slavena[uredi VE | uredi]

Na proputovanju za Rim, Konstantin Ćiril preveo je, po Ljetopisu popa Dukljaninu[10], u kršćanstvo slavenskog kralja Svetopeleka.

Uslijedilo je (citati na crnogorskom jeziku) "... veliko veselje i hrišćani, silazeći sa planina i skrivenih mjesta, đe su se bili raspršili, počeše hvaliti i blagosiljati ime Gospoda".[10]

Tada je, navodno, "Svetopelek odobrio hrišćanima koji se 'služahu latinskim jezikom' da se povrate u svoja mjesta i da obnove sela i gradove, porušene od pagana".[11]

No, o svemu tome nema potvrde u drugim izvorima.[11]

Konstantin Porfirogenet ističe prvijenstvo Bizanta u širenju kršćanstva među Slovenima. On kaže da je još car Heraklije (610.-641.) uputio misionare među Slavene. Na osnovu toga je inzistirano da južnaslavenske zemlje pripadaju ekumenskoj carigradskoj patrijaršiji.

Kristijaniziranje Dukljana izgleda da je u potpunosti dovršeno do 10. stoljeća:

Wikicitati „Dukljanski (crnogorski) Sloveni bili su u jednom stepenu hristijanizirani i prije 9. st., a u vrijeme dukljanskog arhonta Petra (9. st.), čiji je pečat, na kome je prikazan lik Bogorodice sa Hristom, sačuvan, proces prevođenja slovenskih doseljenika u kršćansku religiju bio je već značajno dovršen.”
()

[11]

Došlo je, za vladavine dukljanskom kneževinom Mihaila, do konačne šizme između Istočne i Zapadne crkve (1054. godine). Duklja je ostala u katoličkoj sferi.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dukljanska crkva

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]