Dvaravati
| Dvaravati | ||||
|---|---|---|---|---|
| ဒွါရဝတဳ | ||||
| ||||
 Karta Dvaravatija | ||||
| Glavni grad | Si Thep Ayojjhapura Nakhon Pathom Mueang Uthong | |||
| Jezici | ||||
| Mon | ||||
| Religija | ||||
| budizam • hinduizam | ||||
| Vladavina | ||||
kraljevstvo | ||||
| Povijest | ||||
| ||||
| ||||
Prethodnice
| ||||
| Danas | ||||
Dvâravatî je monska civilizacija koja se razvijala od 6. do 11. stoljeća u središnjem i sjevernom Tajlandu i južnom Mjanmaru. Još uvijek nije jasno odnosi li se pojam Dvâravatî na grad, kraljevstvo, geopolitički entitet, kulturu ili sve to odjednom.[1]
Kraj Funanske konfederacije omogućio je osnivanje različitih kraljevstava, uključujući ono Dvâravatî, koje se protezalo u Bangkoški zaljev i središnju ravnicu. Njegovi glavni gradovi bili su Nakhon Pathom, Khu Bua, Lopburi, Si Thep i U Thong. Sastojalo se od naroda Mon, prvog naroda s većinskim budističkim stanovništvom na Indokineskom poluotoku, koje su indijski misionari očito preobratili na teravada budizam. Među njima se nalaze i elementi brahmanske religije.
Razdoblje Dvâravatî odgovara uvođenju budizma iz Indije u ovu regiju jugoistočne Azije, slijedeći trgovačke putove uspostavljene u prvim stoljećima naše ere za dragocjeno drvo, metale i rijetku robu. Širenje indijske kulture slijedilo je iste putove za jezike (pāli, sanskrt) i religije (hinduizam, hinajana, a zatim i mahajana budizam).
Kraljevstvo Dvâravatî postalo je vazal Kmerskog Carstva od 10. stoljeća. Politički fragmentirano, nije preživjelo trostruki pritisak Burme, Kmera i Tajlanda te je nestalo, prema autorima, između 1050. i 1200. godine.
Narod Mon migrirao je na sjever današnjeg Tajlanda, u regiju Chiang Mai, kako bi osnovao kraljevstvo Haripunchai. Dvâravatî kulturne manifestacije nestale su iz središnjeg Tajlanda i nastavile su se u sjevernim područjima sve do otprilike 13. stoljeća.
Dvaravati kultura imala je veliki utjecaj i na Tajland i na južnu Burmu sve do 15. stoljeća.
Ponovno otkriće Dvâravatîja se dogodilo sredinom 19. stoljeća. Naime, u tekstovima kineskih putnika i hodočasnika zabilježeno je ime jednog kraljevstva, među mnogim drugima, Duoluobodi, koje su složene filološke studije povezale s Dvâravatîjem, geopolitičkim entitetom smještenim u središnjem dijelu jugoistočne Azije.
Tek 1960-ih otkriveni su arheološki dokazi. Legende na malim zavjetnim kovanicama koje spominju ime Dvâravatî prevedene su na monski jezik.
U Tajlandu je kultura Dvâravatî poznata uglavnom po vjerskim skulpturama. Ostalo je malo arhitektonskih tragova (ostaci stupa u Nakhon Pathomu , Si Thepu i Lamphunu). To su bile vitke stupe, na kvadratnoj bazi, s polukuglastim središnjim dijelom na vrhu s prstenastim vrhom koji prikazuje suncobrane (prikazi ovih mogu se vidjeti na bareljefima i skulpturama). Bile su to i velike pravokutne građevine od opeke od kojih su danas ostali samo temelji; vjerojatno su služile kao podloga za svetišta.
Monsi su bili umjetnici koji su se istaknuli u klesanju kamena, štukaturi i terakoti, a u manjoj mjeri i u brončanim radovima. Na njihov stil prvenstveno su utjecali guptanski i postguptanski stilovi, koji su cvjetali u središnjoj i zapadnoj Indiji od 4. do 8. stoljeća. Jedna od tehnika koju su Monsi široko koristili bilo je lijevanje, kako bi ponavljali prikaze Bude u terakoti ili štukaturi. Ti su prikazi zatim postavljani u niše za ukrašavanje zgrada. Narativne ploče također se nalaze na temeljima tih zgrada.
Klasični Buda Dvâravatî stila ima vijugavu liniju obrva, poluzatvorene i istaknute oči, snažan nos, debele i dobro definirane usne. Kosa je sastavljena od velikih spiralnih kovrča popraćenih cilindričnom ušnišom. Najčešće stoji uspravno, u frontalnom položaju, u Vitarka-Mudra pozi, često s obje ruke čini gestu argumenta: kažiprstom preklopljenim uz palac. Prevlast ove Mudra poze u ikonografiji Dvâravatîja nije jasno objašnjena. Također je često prikazan u takozvanom "europskom" sjedećem položaju, odnosno s nogama koje vise prema dolje. Na početku Dvâravatî razdoblja, kipovi pokazuju trostruku zakrivljenost ili tribhangu, prema utjecaju Gupte, za razliku od kasnijih skulptura čije je držanje kruto i simetrično. Kaput, vrlo blizu tijela, pripijen, općenito prekriva oba ramena, stvarajući dojam aseksualne golotinje.
Darmačakra, kotač Dharme, također je posebno važan motiv. Ovi kotači zakona, podrijetlom iz Indije, gdje se nalaze od 3. stoljeća prije Krista, bili su postavljeni na vrh stupova. Bili su ukrašeni cvjetnim motivima (utjecaj Gupte) i okruženi prikazima gazela postavljenim na podnožju tih stupova, anikoničnim simbolom prvog Budinog govora u parku gazela u Sarnathu. Posebnost ovih kotača zakona u umjetnosti Dvâravatîja je da su umetnute male skulpture, vjerojatno u glavčinu. One su predstavljale Budu i dva pomoćnika kako jašu na izvanrednoj ptici.[2]
- Povijesni park Phu Phrabat
- Povijesni park Si Thep
- Sestrinski projekti
 |
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Dvaravatî |
- ↑ „Dvâravatî, tajanstveni i uznemirujući dio tajlandske povijesti“, Le petit journal de Bangkok, 16. rujna 2009., arhivirano s izvornika (fr.) Pristupljeno 27. rujna 2025.
- ↑ Pierre Queffelec, „Dvâravatî u središtu pozornosti u muzeju Guimet“, Le petit journal de Bangkok, 13. veljače 2009., arhivirano s izvornika (fr.) Pristupljeno 28. rujna 2025.