Dvostruka artikulacija
Dvostruka artikulacija,[1] dvostruka raščlanjenost[2] ili dvojnost uzorkovanja[3] (engl. double articulation, duality of patterning) jezično je svojstvo u kojem se manji broj jedinica bez značenja (zvukovi, odnosno fonemi) kombinira i tako stvara veći broj značenjskih jedinica (riječi, odnosno morfema).[3] Naziv te pojave odnosi se na tu dvorazinsku strukturu tipičnu za znakovne sustave, koji uglavnom sadrže ove dvije vrste jedinica: razlikovne (ali bez značenja) i značenjske.
Teorija[uredi | uredi kôd]
Dvostruka artikulacija odnosi se na dvodijelnu govornu strukturu koja se primarno dijeli na značenjske jedinice (poput riječi ili morfema) i sekundarno na razlikovne jedinice (poput zvukova ili fonema). Primjerice, hrvatska riječ „bol” sadrži glasove /b/, /o/ i /l/, koji sami po sebi ne nose nikakvo značenje. Ti zvukovi, koji se u jezikoslovlju nazivaju fonemima, dio su druge i najniže razine artikulacije u hijerarhiji organizacije govora. Na višoj, prvoj razini organizacije (u što se ubrajaju morfologija, sintaksa i semantika) ti se fonemi, koji zasebno nemaju nikakvo značenje, kombiniraju i pretvaraju u značenjske jedinice.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Dvostruka artikulacija prvi se put spominje 1949. u radu francuskog jezikoslovca Andréa Martineta,[4] o kojoj detaljnije govori u djelu Osnove opće lingvistike (1960.).[5]
Pojam „dvojnost uzorkovanja” (engl. duality of patterning) predložio je američki jezikoslovac Charles F. Hockett u knjizi Tečaj moderne lingvistike (1958.).[6] Ta su dva pojma slična, ali se ipak razlikuju; Hockett i Martinet zasebno su izložili svoja viđenja te pojave. Obojicu je vjerojatno nadahnula teorija „dviju razina” ljudskoga jezika danskoga jezikoslovca Louisa Hjelmsleva. Hjelmslev je tvrdio da jezici sadrže dvije razine: formu sadržaja, koja se raščlanjuje na figure sadržaja ili plereme (grč. „punina”), i formu izraza, koja se raščlanjuje na figure izraza ili ceneme (grč. „praznina”). U plereme se ubrajaju značenjske jedinice, a u ceneme jedinice bez značenja koje zajedno tvore značenjske jedinice. Primjerice, u govoru su cenemi fonemi, a pleremi su morfemi ili riječi; u pismu su cenemi slova, a pleremi su riječi.[7]
Hockett i ostali lingvisti smatraju da je ta dvojnost važno svojstvo ljudskoga jezika jer omogućuje stvaranje bezbrojnih jezičnih nizova koji nose značenje.
U znakovnim je jezicima dvostruka artikulacija rjeđa pojava jer gesta ima više od zvukova, pa se značenje može izraziti i bez dvostruke artikulacije.[8]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Dvostruka artikulacija. Struna – Hrvatsko strukovno nazivlje. Pristupljeno 28. siječnja 2023.
- ↑ Marković, Ivan. 2012. Uvod u jezičnu morfologiju. Disput. str. 33. ISBN 978-953-260-154-1
- ↑ a b Trask, Robert Lawrence. 2005. Temeljni lingvistički pojmovi. Prijevod: Perak, Benedikt. Školska knjiga. str. 69. ISBN 953-0-50717-8
- ↑ Martinet, André. 1960. Éléments de linguistique générale. Colin.
- ↑ André., Martinet. 2008. Éléments de linguistique générale. Colin. ISBN 978-2-200-60299-4. OCLC 942996561
- ↑ Hockett, Charles Francis. 1970. A course in modern linguistics. Macmillan. OCLC 1072556808
- ↑ Ladd, D. Robert. Prosinac 2012. What is duality of patterning, anyway?. Language and Cognition. 4 (4): 261–273. doi:10.1515/langcog-2012-0015. ISSN 1866-9808. S2CID 147433105
- ↑ Sedivy, Julie. 22. rujna 2014. The Unusual Language That Linguists Thought Couldn't Exist. Nautilus. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. listopada 2021. Pristupljeno 23. rujna 2014.