Ekonomska, socijalna i kulturna prava

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ekonomska, socijalna i kulturna prava su socijalno-ekonomska ljudska prava, poput prava na obrazovanje, prava na stanovanje, prava na odgovarajući životni standard, prava na zdravlje, prava žrtava i prava na znanost i kulturu. Ekonomska, socijalna i kulturna prava prepoznata su i zaštićena međunarodnim i regionalnim instrumentima zaštite ljudskih prava. Države članice imaju zakonsku obvezu poštovati, štititi i ispunjavati ekonomska, socijalna i kulturna prava i od njih se očekuje da poduzimaju "progresivne mjere" radi njihovog ostvarivanja.

Opća deklaracija o ljudskim pravima priznaje niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, dok je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) primarni međunarodni pravni izvor ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Konvencija o pravima djeteta i Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena prepoznaje i štiti mnoga ekonomska, socijalna i kulturna prava priznata ICESCR-om u odnosu na djecu i žene. Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije zabranjuje diskriminaciju na temelju rasnog ili etničkog podrijetla u odnosu na niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom također zabranjuju svaku diskriminaciju na temelju invalidnosti, uključujući odbijanje razumne prilagodbe koja se odnosi na puno uživanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Međunarodni i regionalni instrumenti za zaštitu ljudskih prava[uredi | uredi kôd]

Ekonomska, socijalna i kulturna prava prepoznata su i zaštićena nizom međunarodnih i regionalnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava.

Međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava[uredi | uredi kôd]

Države potpisnice Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima:

██ potpisale i ratificirale sporazum

██ potpisale, ali nisu ratificirale sporazum

██ nisu ni potpisale ni ratificirale sporazum

Opća deklaracija o ljudskim pravima, koju je usvojila Opća skupština UN-a 1948. jedan je od najvažnijih izvora ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Deklaracija prepoznaje pravo na socijalnu sigurnost u članku 22. Pravo na rad u članku 23. Pravo na odmor i razonodu u članku 24. Pravo na odgovarajući životni standard u članku 25. Pravo na obrazovanje[1] u članku 26. i pravo na dobrobiti znanosti i kulture u članku 27.[2]

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima[3] (ICESCR) primarni je međunarodni pravni izvor ekonomskih, socijalnih i kulturna prava. Pakt priznaje i štiti pravo na rad i na pravedne i sigurne uvjete rada u člancima 6. i 7. Pravo na učlanjenje u sindikate i poduzimanje kolektivnih sindikalnih akcija u članku 8. Pravo na socijalnu sigurnost u članku 9. Pravo na zaštitu obitelji uključujući zaštitu majki i djece u članku 10. Pravo na odgovarajući životni standard, uključujući pravo na hranu i pravo na stanovanje, u članku 11. Pravo na zdravlje u članku 12. Pravo na obrazovanje u članku 13. kao i pravo na sudjelovanje u kulturnom životu i pravo na dobrobiti znanosti i kulture u članku 15. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen istodobno s ICESCR-om, prepoznaje i štiti brojna ključne ekonomska, socijalna i kulturna prava, uključujući pravo na pridruživanje sindikatima u članku 22. i pravo etničkih, vjerskih ili jezičnih manjina da njeguju vlastitu kulturu, prakticiraju svoju religiju i koriste svoj jezik u članku 27.

Niz drugih važnih međunarodnih instrumenata o zaštiti ljudskih prava sadrži odredbe koje se odnose na ekonomska, socijalna i kulturna prava. Konvencija o pravima djeteta prepoznaje i štiti mnoga ekonomska, socijalna i kulturna prava djece priznata u ICESCR-u, uključujući i pravo na zdravlje u članak 24. Pravo na socijalnu sigurnost u članku 25. Pravo na odgovarajući životni standard u članku 27. Pravo na obrazovanje u članku 28. i pravo na zaštitu od ekonomskog iskorištavanja (dječji rad) u članku 32.  

Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije zabranjuje diskriminaciju na temelju rasnog ili etničkog podrijetla u odnosu na niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena potvrđuje brojna ekonomska, socijalna i kulturna prava žena. Konvencija Međunarodne organizacije rada (ILO) štiti niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava povezanih s radom. Preporuke o znanosti i znanstvenim istraživačima[4] predstavljaju zajednički globalni standard koji su dogovorile 195 država, a Preporukom se štite i ponovno potvrđuju znanstvene slobode, prava znanstvenika i prava subjekata istraživanja, te pravo svakoga na znanost.

Regionalni instrumenti za zaštitu ljudskih prava[uredi | uredi kôd]

Afrička povelja o ljudskim pravima i pravima naroda štiti pravo na rad u članku 15. Pravo na zdravlje u članku 16. a pravo na obrazovanje u članku 17. Europska socijalna povelja[5] [6]štiti širok spektar ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, uključujući pravo na rad, na sigurne uvjete rada, pravo na članstvo u sindikatima i poduzimanje kolektivne sindikalnih akcija u člancima od 1. do 10. Pravo na zdravlje u članku 11. Pravo na socijalnu sigurnost, uključujući pravo na medicinsku pomoć i pravo na usluge socijalne skrbi, u člancima 12. do 14. Zaštita posebno ranjivih skupina sadržana je u člancima 15. do 17. i 19. Pravo na stanovanje u članku 31. Protokol iz San Salvadora štiti niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u okviru Međuameričkog sustava ljudskih prava[7].

Sekundarni pravni izvori[uredi | uredi kôd]

UN Ženeva - dvorana za ljudska prava i savez civilizacija u kojoj se održavaju sastanci Vijeća za ljudska prava

Postoji niz sekundarnih pravnih izvora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji daju smjernice za njihove normativne definicije. Važan sekundarni pravni izvor je Odbor Ujedinjenih naroda za ekonomska, socijalna i kulturna prava koji nadgleda provedbu Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR). Odbor je imao središnje mjesto u razvoju normativnih definicija ključnih ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, tumačenju uloge država u provedbi ICESCR-a, te praćenju zaštite i kršenja ICESCR prava. Odbor također izdaje upute u obliku općih komentara.

Ostali važni sekundarni pravni izvori o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima su Limburška načela o provedbi Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1987.[8] i Smjernice o kršenju ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava iz Maastrichta iz 1997.[9] Limburški principi su se široko koristili u nacionalnim pravnim sustavima kao interpretacijski alat za utvrđivanje kršenja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Smjernice iz Maastrichta temelje se na Limburškim načelima i identificiraju pravne implikacije djela i propusta koji predstavljaju kršenje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Razni posebni izvjestitelji Ujedinjenih naroda utjecali su na normativni razvoj ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda imenuje ključne izvjestitelje, koji između ostalih uključuju posebnog izvjestitelja za ostvarivanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, posebnog izvjestitelja za pravo na primjereno stanovanje, posebnog izvjestitelja za pravo na obrazovanje i posebnog izvjestitelja za nasilje nad ženama.

Nacionalni ustavi[uredi | uredi kôd]

Niz nacionalnih ustava priznaje ekonomska, socijalna i kulturna prava. Primjerice, Ustav Južne Afrike iz 1996. uključuje ekonomska, socijalna i kulturna prava i južnoafrički Ustavni sud saslušao je zahtjeve u skladu s tim obvezama (npr. slučaj Treatment Action Campaign[10]).

Indijski ustav, koji ne priznaje izričito ekonomska i socijalna prava, unatoč tome tvrdi da ta prava postoje izvedena iz prava na život.

Dugo se smatralo da je ustavno priznavanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava kontraproduktivno, budući da bi sudovi u procesima mogli doći u situaciju da na temelju njih donose sudske presude, a time bi poremetili demokratske lance odgovornosti izabranih grana vlasti. Unatoč tome, rastuća literatura na globalnom Jugu dokumentira vrlo različite pravosudne prakse.

Odgovornost države[uredi | uredi kôd]

Ekonomska, socijalna i kulturna prava sadržana u međunarodnim i regionalnim instrumentima o ljudskim pravima pravno su obvezujuća. Države članice imaju zakonsku obvezu poštovati, štititi i ispunjavati ta prava. Točna priroda obaveza država u tom pogledu načelno je utvrđena Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR). Uz to je uspostavljen i Neobvezujući protokol uz Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima[11] u skladu s Bečkom deklaracijom i programom djelovanja.

Države su prema Međunarodnom paktu (ICESCR) dužne poduzeti "progresivne mjere" u pravcu ispunjavanja ICESR prava. Iako trenutno ispunjenje možda neće biti moguće zbog ekonomske situacije u zemlji, odgađanje proaktivnog djelovanja nije dopušteno. Države moraju uložiti istinske napore kako bi osigurale ekonomska, socijalna i kulturna prava sadržana u ICESCR-u. Dokazivanje proaktivnog djelovanja smatra se obavezom država. Zabrana diskriminacije u vezi s ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ima trenutni učinak. Države moraju ukinuti zakone, politike i prakse koji onemogućuju jednako uživanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava i poduzeti mjere za sprečavanje diskriminacije u javnom životu. Sve države, bez obzira na ekonomsku situaciju u zemlji ili nedostatak resursa, dužne su osigurati poštovanje minimalnih prava na život za sve. Države također moraju svima osigurati pravedan pristup i korištenje raspoloživih resursa. Stoga bi vladine odluke o distribuciji resursa trebale biti javno dostupne. Same zakonodavne mjere nisu dovoljne da osiguraju poštovanje Međunarodnog pakta (ICESCR) i od država se očekuje da osiguraju mogućnost pravnog lijeka, kao dopunu administrativnim, financijskim, obrazovnim i socijalnim mjerama.

Okvir praćenja, primjene i provedbe[uredi | uredi kôd]

Međuvladine organizacije kao i nevladine organizacije (NVO) uporno su zanemarivale ekonomska, socijalna i kulturna prava tijekom posljednjih 50 godina. Iako se kaže da su sva ljudska prava "jednaka, nedjeljiva, međusobno povezana i međusobno ovisna"[12], okvir za praćenje, primjenu i provedbu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava manje je razrađen od okvira za građanska i politička prava. Međunarodni mehanizmi primjene najjači su za građanska i politička prava i njihovo se kršenje smatra ozbiljnijim od kršenja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Malen je broj međunarodnih nevladinih organizacija koje se usredotočuju na ekonomska, socijalna i kulturna prava, a malo je i pravnika koji imaju znanje ili iskustvo njihove obrane na nacionalnoj ili međunarodnoj razini. Također, manja je vjerojatnost da će, za razliku od građanskih i političkih prava, ekonomska, socijalna i kulturna prava biti zaštićena nacionalnim ustavima.

Opća skupština Ujedinjenih naroda 2008. usvojila je Neobvezujući protokol uz Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji Odboru za ekonomska, socijalna i kulturna prava daje ovlast da prima i razmatra predstavke pojedinaca koji tvrde da država krši njihova prava zajamčena Međunarodnim paktom. Protokol je stupio na snagu 5. svibnja 2013.

Države su se na Općoj konferenciji UNESCO-a 2017. vezano za zajedničke globalne standarde u Preporuci o znanosti i znanstvenim istraživačima, dogovorile da usvoje obvezu četverogodišnjeg izvještavanja o provedbi. Također su se složile da je Izvršni odbor UNESCO-a nadležan za praćenje provedbe, oslanjajući se na mrežu UNESCO-ovih nacionalnih komisija i akademskih partnera u pojedinim zemljama kako bi osigurale provedbu i nadzor na nacionalnoj razini. Za druge ključne, gore spomenute, međunarodne konvencije o ljudskim pravima postoje razna druga tijela koja osiguravaju njihovo praćenje i provedbu. Svako od tih tijela može Vijeću za ljudska prava proslijediti izvještaje o pojedinačnim slučajevima kada se uoče nepravilnosti u Općem periodičnom izvještaju.

Obrazovanje je ljudsko pravo[uredi | uredi kôd]

Sloboda obrazovanja - alegorijska skulptura iz 19. stoljeća, dio kompozicije Kongresnog stupa u Bruxellesu, Belgija

Obrazovanje je zajamčeno kao ljudsko pravo u mnogim ugovorima o ljudskim pravima, uključujući:

Pravo na obrazovanje pojedinca stavlja u središte obrazovnih okvira.

Obrazovanje kao ljudsko pravo ima sljedeće značajke:

  • to je pravo: obrazovanje nije privilegija niti je podložno političkim ili dobrotvornim hirovima. Obrazovanje je ljudsko pravo. Postavlja obvezne zahtjeve nositeljima dužnosti (posebno državi, ali i roditeljima, djeci i drugim akterima).
  • univerzalno je: Svatko ima pravo na obrazovanje bez diskriminacije. To uključuje djecu, adolescente, mlade, odrasle i starije ljude.
  • ima visoki prioritet: obrazovanje je ključni prioritet države. Obveza osiguranja prava na obrazovanje se ne može odbaciti.
  • to je ključno pravo: obrazovanje je ključno za osiguravanje svih ostalih ljudskih prava. Ima ekonomsku, socijalnu, kulturnu, građansku i političku dimenziju.

Pravo na obrazovanje državama postavlja zakonske obveze prilikom donošenja odluka o obrazovanju i obrazovnom sustavom. Ono definira minimalni međunarodno dogovoreni normativni okvir ispod kojeg države ne smiju ići u pogledu obrazovanja svojih državljana i ne-državljana.

Ovi standardi definiraju što države moraju činiti a što izbjegavati kako bi se osiguralo dostojanstvo pojedinca. Pravo na obrazovanje je široko i pokriva mnoge aspekte obrazovanja. To znači da se za posebna područja koja se odnose na obrazovanje države moraju ponašati u okvirima definiranim međunarodnim zakonodavstvom o ljudskim pravima.

Zagovaranje[uredi | uredi kôd]

Grupe za umrežavanje, kao što je ESCR-Net[13], rade na stvaranju internetskih izvora i širenju informacija o dobrim praksama, inicijativama i radnim skupinama koje promiču ideale i slave pobjede inicijativa za ljudska prava. Trenutno skupine za zagovaranje ljudskih prava marljivo rade na usavršavanju pravila, propisa i provedbenih shema.

Teorija o tri generacije ljudskih prava[uredi | uredi kôd]

Prema teoriji Karela Vasaka o tri generacije ljudskih prava[14], ekonomska, socijalna i kulturna prava smatraju se pravima druge generacije, dok građanska i politička prava, poput slobode govora, prava na pošteno suđenje i pravo glasa smatraju se pravima prve generacije[15]. Teorija negativnih i pozitivnih prava smatra ekonomska, socijalna i kulturna prava pozitivnim pravima.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. UNESCO. Right to education handbook. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  2. Opća deklaracija o ljudskim pravima, službeni prijevod na hrvatski jezik. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  3. Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (PDF). Pučki pravobranitelj RH. Pristupljeno 22. siječnja 2021.
  4. UNESCO. 13. studenoga 2017. Recommendation on Science and Scientific Researchers. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  5. Council of Europe. European Social Charter and European Convention on Human Rights. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  6. Council of Europe. Revised European Social Charter. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  7. Álvaro Paúl. The American Convention on Human Rights: Updated by the Inter-American Court. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  8. United Nations. Limburg Principles on the Implementation of the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights (PDF). Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  9. Masstricht Guidelines on Violations of Economic, Social and Cultural Rights. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  10. Hermann Giliomee & Bernard Mbenga: New History of South Africa, Tafelberg, 2007
  11. United Nation. Optional Protocol to the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights (PDF). Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  12. United Nation. Vienna Declaration and Programme of Action. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  13. International Network for Economic, Social and Cultural Rights. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  14. Karel Vasak. "Human Rights: A Thirty-Year Struggle: the Sustained Efforts to give Force of law to the Universal Declaration of Human Rights", UNESCO Courier 30:11, Paris: United Nations Educational, Scientific, and Cultural Organization, November 1977.
  15. Maša Marochini. Građanska i politička prava te ekonomska i socijalna prava – nedjeljiva ili djeljiva prava?. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol. 64 No. 2, 2014. Pristupljeno 15. siječnja 2021.