Emanuel Vidović

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Emanuel Vidović
impresionizam
Emanuel Vidović
Rođenje 24. prosinca 1870.
Split, Hrvatska
Smrt 1. lipnja 1953.
Split, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Praksa Venecija, Chioggia
Portal o životopisima

Emanuel Vidović (Split, 24. prosinca 1870. - Split, 1. lipnja 1953.), hrvatski slikar.

Sa sedamnaest godina upisuje se na Akademiju u Veneciji, ali je napušta i slika vedute kanala, lagune i motive iz Chioggie. Djeluje i u Milanu, a od 1898. je nastavnik u Splitu. Po povratku u domovinu slika motive Splita i Trogira kojima dominira tamni, sjetni ugođaj. Bogatim nijansama polutonova ostvaruje toplo ozračje starinskih prostora. Tako na platno prenosi i intimu svoje sobe i ateljea sa starinskim pokućstvom i knjigama, zatim polumračnu unutrašnjost splitskih i trogirskih crkvi i niz mrtvih priroda sa starim urama, lutkama i konjićima i smirenu harmoniju mrtvih priroda s voćem, cvijećem, ribama i rakovima.

Godine 1984. ustanovljena je Velika nagrada Splitskog salona "Emanuel Vidović".

Životopis[uredi VE | uredi]

Isprva pod utjecajem divizionista Giovannija Segantinija, potom europskih umjetničkih tokova, postimpresionizma, slikao vedute venecijskih kanala, laguna i motive iz ribarskih naselja u njezinoj okolici (Chioggia). Nakon povratka u Split objavljivao karikature u humorističnom listu Duji Balavcu i radio kao likovni pedagog. Slikao motive iz Splita i Trogira u tamnom, sjetnom ugođaju s naglaskom na spiritualnost i poetičnost doživljaja. Oko 1930. njegova se paleta rasvjetljuje u slikama intimnih ugođaja njegove sobe i atelijera sa starinskim pokućstvom, knjigama i kipovima, polumračnim interijerima split. i trogirskih crkava i više lirskih mrtvih priroda s antikvitetnim predmetima i lutkama te voćem, cvijećem i ribama.[1]

U tijeku burnog trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća umjetnost Emanuela Vidovića odražavala je smirenu životnu i osjećajnu ukorijenjenost u svijetu naših primorskih gradova i kuća.[2]

Lutka u Vidovićevoj radnoj sobi

Emanuel Vidović, slikar je intimizma, a njegove slike pune su poznatih područja i prostora te sretnog prebivanja u njima. Zato se njegova umjetnost intimizma gradi u sjećanju, bez monumentalnosti i velikih gesta. U velikom opusu Emanuela Vidovića osjeća se umjetnička preobrazba u ikonografskom i kolorističkom osjećaju. Nekoliko čudesnih krajolika iz tog vremena, Grad se budi i Selo spava, visoki su slikarski dometi. Poslije toga slijedi vraćanje tišinama intimne poezije primorskih interijera i predmeta koji su dolutali. Na jubilarnoj izložbi 1929., uz nekoliko slika mrtve prirode u gvašu, izlazi i veliko djelo koje je značilo apsolutnu zrelost u ovom žanru: Stara lutka iz 1928., ujedno je mrtva i živa, u zelenkasto-smeđem tonalitetu, diskretno kao cijeli aranžman.[2]

Od 1930. do 1935. Vidović ponovno izlazi u prirodu, u Trogir, grad svojeg djetinjstva. Trogir poslije kiše, Luka u Trogiru, Luka u sutonu mala su remek-djela koja se odlikuju slobodom rukopisa tipičnom za Vidovićev izraz krajolika.[2]

Sljedeće razdoblje posvećeno je mrtvoj prirodi, to su predmeti koji su nekoć imali svoj, a sada, u neredu slikarskog ateljea, dobili su drugi život. Slikao je lutke, svijećnjake i stare satove. Posljednjih je godina radio u postelji ili naslonjaču svega što se sjetio, Trogira, Splita, pa i mjesta svoga školovanja Chioggie.[2]

Potkraj života naslikao je Mrtvu prirodu sa satom, jednu od njegovih najljepših slika. Prvog lipnja 1953. umro je stari slikar, a njegove slike ostale su kao podsjetnik mnogih podneblja i mogući prototipovi za mnoge Vidovićeve sljedbenike.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Emanuel Vidović.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]